Kalendari pritisli.
Čitav život se borim sa zlom.
Odavno već zasluženi odmor sanjam.
Srce vuče na Jadran moru plavetnom i mirisnom
U mislima masline podno Kozjaka ; mnijem dobar je izbor,
za miran san i pogled u sutone koji smiruju dušu i opojaju srce.
Ali ne daju dušmani.
Zlo se uvijek povampiri kad ga počenm ostavljati na miru.
Urote se zločonci , fašisti i neljudi pa zlo i ratove prizivaju.
Mislim neće valjda opet , pa dvadest prvi je vijek, počinje era letova u beskraj svemira.
Aha ,kako da ne!
O jadan ja !
Umjesto da pjevam o ljubavi , slikam u slavu milosti Božije,
pružim ruku voljenoj ženi , zaleđen beskrajem zla , svuda oko nas ,
opet moram da njihovim riječnikom pričam o njihovom zlu.
Nakotila se zla i opaka pogan.
Svijetom vladaju pederčina, malecki ljudi , mozga zrno graška .
Ne daju dobrim ljudima dahnuti.
Kako im nije žao majki , sestara . djece i braće.
Ne pišu li svete knjige Božje riječi:
„Ubiti jednog čovjeka je kao ubiti čitav svijet.“
I još je rečeno:
„Svi su ljudi braća i sestre …„
No , bezbožnicima ništa nije sveto.
Poredim Bosnu i Ukrajinu i vidim ista je to maloumna bagra i iskompleksirana fukara , koja neutemeljene vjekovne mitove o „ nepravdi „ i vjekovnoj ugroženosti pere krvlju nevinog i golorukog naroda.
I svog i tuđeg.
I šta će umjetnik , pjesnik i slikar ; nema on kud.
Mora prozivati i upirati prstom na zlo i pogan.
Nažalost mora koristiti njihov gnusni vokabular , jer oni drugi ne razumiju.
Žao mi čestitog slušaoca ako opore i teške riječi paraju uši i izvinjavam se dobrim ljudima; za svaku neprimjernu i tešku riječ u tekstovima pređašnjim, sadašnjim i budućim.
A možda pukne film i pustim da se malo drugi bore, i nastavim samo o ljubavi pisati i boje ljubavne mješati ; i ipak odem na jug , u susret moru plavetnom , moru Jadranskom.
No , ako sam ištau životu naučio je istina da je bijelih bubrega sve manje i da su došli ko klikeri.
Uh, tko da zna!?
Ponekad zavidim prorocima.