Daily Archives: 22. Februara 2026.

Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predjela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova

i s nama rastao je strah naš

od divljih kopita koja će nas pregaziti

i od kamena međašnih koji će razdvojiti

našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.

Dva netaknuta oka. I srce

u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno

i ranjavao naša čela

zveketom svojih ubojitih istina

i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas

kao stado za ognjem u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi.

Oteščale i tužne.

Neistrunulo srce

Kopaju grob, da zadnji mrtvac tu nađe stan;
obraz mladića blijedog pokaže se na dan.
Kopači zgranuše se, zastajkuje im dah,
grobari manje plašni zure u nj u taj mah.

Da lijepo mu je čelo visoko, to bi svak
vidio, kad bi s njega nešto oblačak lak;
usne bi bile lijepe i blijedi obraz blag,
kad nevolje bi neke uklonile svoj trag.

Trup raspao se, prvi dah u prah ga je stro,
ostade samo srce, svi vidjeli su to;
još bije, još u njemu osjeća plam se sav,
kakav bje dok je mladić bio još živ i zdrav.

Svi pitaju tko zadnji pokopan bješe tu,
sigurno svetac, kada ne istrunu u tlu.
Čitao nitko nije nadgrobni onaj kam,
skidoše korov, natpis odgovori im sam,

da Dobroslav je pjesnik tu pokopan,
što mlad milim je glasom ljubav opjevao i jad,
i slavio u pjesmi djevojke lijepe čar,
ohole gospođice, kojoj on ne bje par.

Kad izabrala drugog ona je, u taj čas
iz grudi mu se više ne začu pjesme glas.
Ne traži da ga tješe ni ljudi niti Bog,
ne muti plač mu oči, tvrd je u licu stog.

Nehajno živio je, ne svet već bludu sklon,
bez pričesti i ulja svetog je umro on.
Svi kažu da mu svetost ne brani gnjit u tlu,
svi kažu, nije srce njegovo ovo tu.

“Pjesničko to je srce”, reče im čovjek star,
“da svečevo j’e dala krv mira bi mu bar;
ne svetost, nego pjesme ne daju njemu zgnjet,
što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet.

Otvorimo mu srce, neka pod nebom tu
ostane, dan taj proći pustimo i noć svu,
dok drugo sunce grane i donese bijel dan,
opet ga pogledajmo ovdje u osvit ran.

Nek lahori ga hlade, i miju rose sve,
nek sunce, mjesec, zvijezde, što pjesničke mu sne
nadahnuše kroz život, opet ih uzmu sad,
splasne li u tom času, pokopajmo ga tad.”

Rasjekli su mu srce, ležalo noć i dan
tu je pod jasnim nebom, kad prođe osvit ran,
kad granu drugo sunce, iskopnje srce svo
ko bijeli snijeg u proljet, pokopat ne bje što.