Odocnio sam ti Ljubavi
Kasnim ti dvadeset četiri godine.
Sitnica.
Ti tada nisi mogla znati da sam te uvijek volio.
Tebe Jedina.
Kao da te gledam prvi put, a vidim da te znam., jer sve te vodilo meni.
U srcu si mi rođena., radi nas ljubavi moja.
Znam da si bila ljuta na mene i povrijeđena ,
Nisi shvatala zašto ne dolazim da te spasim.
Trebao sam ti.
Oprosti mi Bijela damo. Kriv sam.
Imao sam “preča ” posla.
Bio sam ranjen . Borio sam se za život.
Pismo je pisnao krvlju, jer tada nismo imali tinte,
ni olovki, mnogi ni života.
Trebao sam ti ,
za neka kasnija vremena , kad posustaneš.
Da ti kažem:
Dođi Nevjesto moja , dođi meni Milom tvom.
zagrli me čvrtso, najčvršće.
I ne plaši se , sve će biti dobro . Obećavam.
Sada me razumiješ i nisi više ljuta na mene.
Možda malo bijesna.
Pričam sa tobom da shvatiš , da mi oprostiš ,
da nam dođeš i spriječiš dvoje bezumnika da se ubiju.
Prelijepa si , ljubavi.
Nikad ti nisam rekao koliko te volim, koliko se molim za tebe.
I slikao sam te Lubavi , pokušavao naći pt do tebe.
I našao ga.
Ova ti , Nevjesta muka moja ,
nikako da shvati da mi nismo uzalud krenuli ka kućici u cvijeću.
Ne boji se ona posla i steranja veša i mojih umazanih ruku.
To nikako.
Boji se sebe i onih koji su je povrijedili.
Molim te Bijela damo, tužnih očiju i nježnog djetnjeg srca , uđi joj u misli i reci joj:
– „Ludice zar nevidiš da nas taj blento sa nježnim rukama i promuklim glasom voli,
kao što niko nije volio. Ludo jedna, nas dvije smo hrabre ljepote sa mirisom jasmina,
ničega se ne bojimo.
Ali znaj , ako ubiješ njega , ubićeš i mene, predivno dijete koje skrivaš od drugih.“
Preponosna Bijela damo srešćemo se , obećavam ti.
Pronaći ću te u najljepšim očima , bojenim našom ljubavlju.
Volim te jedina.
I pamti me po dobru i opominji našeg tihog ubicu nježnosg srca.
Uvijek sam te volio više od bilo čega , više od sebe samoga.
Ako ovo pismo ne dođe do tebe , znaj da sam usnio.
Umorilo se djetinje srce pa usnilo.