Pol Valeri – PRIJATELJSKA SUMA

 

 

Mislima istim nošeni

hodismo šutke

cestom dugom

drzeći ruku jednu i drugoj

kraj  cvjetova zamagljenih.

 

Samotni,

poput zaručenuh,

sve kroz zelenu noc livada ,

dijelismo taj plod

čarolije –

mjeseca, drugara  neumnika.

 

Tad mrijesmo na

mahovini,

sami , u prisnoj hladovini

te šume blage  i sumorne.

 

A

gore, gdje je sjaj bjeline,

mi se nađosmo suze roneć,

ja i moj

dragi  drug tisine !

pB


											
Bookmark the permalink.

Komentariši