Mislima istim nošeni
hodismo šutke
cestom dugom
drzeći ruku jednu i drugoj
kraj cvjetova zamagljenih.
Samotni,
poput zaručenuh,
sve kroz zelenu noc livada ,
dijelismo taj plod
čarolije –
mjeseca, drugara neumnika.
Tad mrijesmo na
mahovini,
sami , u prisnoj hladovini
te šume blage i sumorne.
A
gore, gdje je sjaj bjeline,
mi se nađosmo suze roneć,
ja i moj
dragi drug tisine !
pB