Frkin usud
Deba je bio mršav k'o girica,a mogo pojest k'o vo.Vrckav k'o kokot u parenju;uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela.Ponekad u šali zvali Fićfirić.,najčešće Mojsije.Mršavi ko girica,prgavi ko’ kokotić, tada bi poludio.
Njegova sreća spasio ga spasio ga Mojsije,dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio.Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo.Znao je Mojsije šra radi.Pukao bi od jada kad bi neko na ulicu ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:
„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?
Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja,to Fić…Deba neda nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio, jer ga je on na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek znao kasni u razmišljanju. Mjedeničani mu raja bili.
Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji u okruženju pa ga za ova priča retrospektivno,ab ovo prati kao Najdebljeg ali opet izgovara kao Deba,
Jedno jutro,sabah in the morning zorom vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate,Ibrik Lele,Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka,Tuberoza Berki,Levi Ankica,Epi Kurejki…Nije sad ni bitno razmatrat od koje ili kojih.
Tako ih oni zvali i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali.Zaista su to bila prelijepa vremena joj , mamo mamice.
Idu oni tako niz đadu kad odjednom Deba nestade.Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po baštama krast i cvijeće i voće i povrće,nekad iz šale,češće iz potrebe.Otac mu dobro zarađivao, moler bio,ali puno lošiji od Mojsija.Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila.Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio.Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio.
Evo debe nosi buket neke kiselice,jal jagorčevine,a merebit da bidne i visibaba.Sve smješo.Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili puno boja i svjetlosti,a narod ne razabire šta je šta.Možda neki bleso nalik njima.
Došli do pod hrastove,a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja.To je ono mjesto gdje se sada četrnaeska okreće.
Dobri zino,gleda u konje,ne trepće. Uzima cvijeće bez riječi i nosi konjima.Njima to zrno ječma,ni lizalo nije.Obiđe konje jednom ,pa drugi ,pa treći put.Zasto pa se zamislio,a osmjeh ne silazi s’ lica.Pa ih još jednom obiđe.
Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:
„Neće ovo na dobro izaći.Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja.Neku psinu hoštapler sprema.“
„Nije valjda da će takarit jadne konje,ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.
„Mrš Firaune jedan ne laj.Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“
Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim čovom,vidi se da nije sa ovih meridijana,klimnuše glavom i rukovaše se.
Četiri mladića sa Bjelave spusti še se ka kućama.Jako je podne,idu spiti.
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila.Nekad,ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.
Ljubavi sretne ili nesretne,sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim.Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.
Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.
To je bio sevdah, poetika i snovi.
Neko bi to pokušao objasniti.I sasvim sigurno pogriješio.
Šta je sevdah to je teško objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom..
Niko ti ,bolan ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.
Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.
Čovjek se rodi sa sevdahom,sa njim živi i spije,sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo.Hiljadu džamija,hiljadu jedna gasulhana,pet hiljada ezana i pride tisuže i tisuće.Nasilno nikad.Umiralo se onako,polako i po istilahu.Samo se naprsno umiralo od sevdaha.Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga.Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko,ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje,đule,snijeg i behar,jorgovan,zumbul,ljubičica,kadifica,bijela janjad male ,djevojčice i nježne žene,i brici i kahve.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.
Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi i velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.
Sevdah su bili izvori,zelene gore,đardini,bekrije,meraci, fesići,pogačice,vino,šljiva i kiseljak.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali.Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.
Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kišeBatrbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana .
Nekih se sjećamo, nekih ne.Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :
Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju
Duše u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh
Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.
Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.
Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče,
Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti
Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.
Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.
„Sevdah,ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove.Još luđe biti zaljubljen u njih.“
Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.
Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.
Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo,da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.
Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola. Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život slomila ..
Bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio.Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.
Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Oni oni još nisu jahali. Samo što nisu.
Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalio dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka,Živana i kod njega.Otac mu reče neka životinja.Mojsije šuti i klima glavom i zna da nije životinja,već Deba i Frka.
Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centiforija.Tu loše prošli:nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantat im išlo od ruke u tu su se svojski dogovorili.Ne zna se šta je veću štetu napravilo,jal brojanje jal reckanje.
Kraj prvog dijela.
Drugi dio se očekuje oko 1705 kvarcnih dekika.