Jedan nježni pupoljak
latima proljeća tek ga odijevaju
me rastuži
kad napisa
Meni nije samo jedanaest godina
pa ti vidi šta ti je raditi
Meni nije samo jedanaest godina
šapuće mi krik iz nekih dana
koji nikako da izbrišem
bojim se da me ne zaboli
rječi koje bih mogao čuti
a kasne samo pola vijeka stađuna
Meni nije samo jedanaest godina
a ja ne smijem da je pitam zašto ono samo
neću da bude ono isto samo kao nekad davno
kad nisam znao ništa
ni vrisnuti ni pisati pjesme tužne
neću da mi opet ljubičicu zgaze
Meni nije samo jedanaest godina
hoću da je samo radoznalost varke
Djevojčice mile i plavetne
koja hoće da uči i sanja
poetesu sa srcem da rađa
i ograde pravi
Bole me tvoje godine mila
jer mirišu na nečije druge
kad su plavetne bile
i nestale
i zato ne dam
Tebi da bude samo jedanaest godina
Pero sve može
i ono zbori
ti si proljetni vodopad
snovite ravnice dugine noći
i još rečem
mila ti imaš sedamnaest
ili koji stađun više u godinama ljetnim
al’ ne pristaj da budeš sin
ostani samo prelijepa ti