Autor Hajro Šabanadžović

Ona spava

Dnevnik Blažene Luce

Trinaest dana avagusta ljeta Gospodnjeg 1971.

Uvod u dnevnik Lucije Blaženović

Onog dana kada je Frka odlučila da ode, ostavila je Dobrom dva puta po dvije debele  sveske. On ih nije ni pogledao. Onako muški. Sebično. Odložio ih je u seharu tuge. Znao je da ne bi mogao da podnese još boli.

Više nije bio Mali Princ. Odavno. Malenog su dešavanja 1984. ubila . Saznanje iz 1985. i genocidni rat 1992.- 1996.  konačno ga dokrajčili i samo je odlebdio među maglice. Ponekad bi se Dobri čuo sa njim. Ono jednostavno; kako si, ja sam dobro, što i tebi želimo. Ništa više. Postali su dva-tri odvojena svijeta.

Opet , nekad bi se Dobrom malo ili malo više zgudumilo. Safatala bi ga fjaka, damari samo što ne bi zasuzili , pa ne bi znao šta će sa sobom. Iznio bi Curvoasier ,tri kristalne čaše i dvije kutije cigara. Zna se Gitanes i Drina sa filterom. Onu njegovu bez gaća, za rata ugasili i nikad mu je više mu nisu turali na hastal.

Uz duvan i piće bi stavio i jedan obajatili komad slatka. Ponekad ružicu. Nekad tulumbu. Nikad zajedno, i jedno i drugo. To je bilo više radi dekora. Otkako je bio rat i grlice odlepršale , nije im bilo do statkog.

Tada bi nasuo tri čaše. Kurvoazije. Obavezno. Jednu za sebe, onu lijevu, od srca , izdajničku. Pa onda onu desnu milostivu za Malog Princa kako su ga Frka Frkica i Luce zvale.  A onu treču ,srednju i nesvrstanu za Blekija , kojeg su zvale i Fini. On više nije dolazio. On se ubijao životom i bjesomučnim traganjem za Princezama kojima treba pomoći i zaštititi od žurkata na akrepite. Jednom ili dvaput je navratio i vidio bi dva tiha i smotana samotnjaka kako put zvijezda zure., Praznoća ga je činila nervoznim. Nigdje ni jedne Grlice , Krhke ruže,  Bijele dame ili Malene . Pustinjski dekor bez kulisa živosti  i ljepota nije za njega . Bez riječi bi doš'o, bez riječi oš'o. Ovi bilmezi se skoro i ne sjećaju ko je on

Dobri bi zapalio cigar,  Ž'tan, pustio znanu muziku. I čekao. Znao je da će se onaj jetim odnekud pojaviti . Bio bi miran i staložen, da ga ne prepadne. Djete je to. Ne voli grube ratnike.

Mališa stvarno nije volio nikakve ratnike. A Dobri nije bio ratnik. On je bio čovjek prtljagom , sa djecom , bolom i snovima, koji je morao da se bori za svoju zemlju. Nije to imalo nikakve veze sa čašću i ponosom. Batalio je to kao dijete, jer je bio častan i ponosit. To što je uzeo pušku u ruku, imalo je veze samo sa milošću i ljubavlju prema Bogu Jedinom , Sarajevu , Gradu Čednosti i Bosni zemlji Božije milosti. Njemu su nudili da ide van. Nije mogao. Grad i zemlja su bili puni siročića koje je trebalo braniti. Znao je da će siroćića biti mnogo , nemjerljivo više . Počelo je veliko nestajanje dobrih ljudi; Anđelčića, Plemenitih Grlica i Naivnih Konjina , koji su vjerovali da su svi ljudi braća. A braća ne rade jedni drugima zlo. Siroćići i Grlice su očekivali da ih neće iznevjeriti. Sasvim opravdano.

I tako je on zaglavio u ratu. Nije mu bilo žao. Znao je da mu se neće ništa desiti. Ništa, što bi ga prevelo na drugu stranu. Imao je ovdje  još posla . Ozbiljnog posla. Sebi je odredio da bude jedan od okamenjenih svjedoka. Znao je o čemu će svjedočiti. Uglavnom. Nije znao kako i kada. Rečeno mu je da se ne sekira. Kad ga minu užas i bol sve će shvatiti . Tada će doći  vrijeme kada svjedočenje treba da se zbude.

I uvezalo se. Pomoglo mu je to ćaskanje ćutke  sa jetimom . Kada bi zapalio drugi cigar i sebi  nasuo drugi curvoasier , osjetio bi lagan dašak povjetarca i Maksumče bi se pristavio nasuprot njega. Nisu mnogo pričali. Tak poneki djelić sna bi u um dozvali. Još uvijek su mislima bili spojeni. Kanal se samo privremeno gasio . Ali uvijek su ga mogli otvoriti . za slučaj prijeke potrebe. A prijekih potreba je bilo sve manje.

Ništa novo na dunjaluku, ni lijevo ni desno. Gore i dole još manje.

Zapad , Sjever i Istok siju zlo. Krv i ratove. Sve krvaviji i krvoločniji. Djecu i žene siluju, kasape i ubijaju. Širom svijeta – uglavnom na Jugu. Tako im grah pao.

Ljubavi je sve manje, življenje je sve bjednije.

Jedino je Bog ljubavi i milosti sveprisutna i ohrabrujuća konstanta , ali i Tužan.Beskrajno tužan.

Vremena ljudi nemaju. Užurbani su. U jurnjavi izgube ili vjeru , ili djecu, ili život. Najčešće sve troje i još po nešto pride. Redosljed uopšte nije bitan. Izgubi li se jedna od ovih blagodati, život ne vrijedi ni trule mušmule.

Obojica su bataili cugu. Ali ona je jedini način da u tihim mislima budu malo zajedno. Poveznica. Sa čime? Možda su zaboravili. Tko da zna? Sjećanja su varljiva roba.

Par puta srknu. Onako iz navike. A kad oni srknu to nije srk. Jok! To je cug. A kad cugnu, onda ga i šuknu. Kada ga šuknu druženje potraje i više dana. To nije bilo radi njih , to je za duše nestalih. Zbog toga nikad nisu pomišljali da naskroz batale piće. Onda postanu sebični. Obadvojica. Što će cugu dijeliti , kada jedan može sve sam piti. I više mu bude i duže traje. Tada postaju jedno. Post traumatico . Podvojena ličnost kažu hećimi. Šta oni znaju? Nalet ih bilo. Kako ćeš se ba izboriti sa preteškim teretima ako ih ne podijeliš na više sebe? Dva , tri , pođeđe i četiri ja se bori sa avetima minulih dana.I zericu lakše ih podnosi .Tek toliko da se preživi.

To objedinjeno , a razdvojeno jedno, jednom odluči da pogleda sveske. Dvije imju Frkine djetinje vinjete, druge dvije Lucinu kaligrafiju. Ako je to što misle da jeste, biće spašavaj se ko može. Odluče se , prvo je čitanje Lucinog krasnopisa. Ona je prva odlepršala.  Razmiču korice , ugledaju par rečenica naslovljenih na Frku.

…

Piše:

Mila moja sapatnice,

Čuvaj mi ove moje riječi do zadnjeg tvoga trena, tek ih tada proslijedi Dobrom , neka vidi koliko je voljen bio.
Hvala ti.
On sada vodi brigu o meni i manje me boli. Znaš to.
Uskoro odlazim.
Čuvaj mi se. I pazi mi na njega.
Možda i preboli Malene, ali  nerođenu Malecku neće.

I neće se moći snaći. Znaš ga kakav je.
Nježno Maksumče!

Izgubiće se usput. A ti ga jedina možeš sačuvati.

Malena Luce.

Jetim hoće da otvara seharu gdje Bleki , kojeg zovu i Fini , krije svoje tuge i hoće da  sveske turi na dno , da nikad ne ugledaju miris dana.
Dobri ne da. Kaže:
-Luca poručila, vakat je da Bleki izbaci bol. Ti mu čitaj, manje će ga boljeti.

Počinje čitanje.

Vrte se slike, vrte se sjećanja, a ljubav ih prati i ne da im mira. Osjete Bolero otkucava prošlost u vazduhu., koji postaje eteričan i rosli, kao kad se srce od kristala natopi snenom nježnošću.

I bol….mnogo boli…
I miris djevičanskih ljubičica.
Nije vrijeme za Tokatu i fugu u D molu.

Vrijeme je za sjećanje i…

Ljubav.

Mnogo ljubavi.

***

Dnevnik Blažene Luce

Trinaest dana avagusta ljeta Gospodnjeg 1971.

Uvod

Završilo se njihovo prvo jahanje konja.
Stvar riješena. Ispalo je mnogo buke oko ničega.
Tako sam je Luce, ljepotica , ” Malena” među bjelavske mahalaše ujahala, a da to oni nikad nisu saznali. Možda?!

Joj, kakva li je pusta? Da je vidiš ne bi oka sklopio čitav jedan stađun. Neki su noćne more imali stađunima i godinama. I preko nekoliko toga.

Nisu to moje riječi. Ja ih posudila od autora pismena „Oni jašu Mojsije harmonike baca“. Posudiću još neke , samo da se povežem ili ubacim u njihovu bajku. Vrlo je lijepa i poučna. Po mjeri mojih nesuđenih dana.

Čudni su ti životni putevi. Mora mnogo da ih se izmješa , da bi žena shvatila ko je ona i šta je život. I krene pravim putem. Ili ne krene.

Moj put je, uh, uvijek lagan, usporen bio; osim ona dva stađuna koji nisu bili. Šesta i osamnaesta godina.
Osamnaest je djeljivo sa šest, a šest sa dva. Pomnoženo , sada sam upravo na toj okrugloj cifri. Trideset tri godine. Dvije trojke . kada se sabere , to je opet  šest. Da li sam se vratila u djetinje doba, kad sam prvi put shvatila da je krv slana?  Možda , ali puno sam starija od šest, ali i nešto mlađa od osamanaest, kada sam se konačno zaledila.

Zašto?
Procijenićete kada ovo pročitate.
Ako pročitate?
Ako vam se onaj kome sam ga namijenila smiluje?

Poslije je put bio isključivo ravan, kao crta na aerodromskoj pisti ili linijica na hercikopu umrlog insana. Ravna i precizno tačna, ali kratka, pa nazad opet ravna  precizna i tačna, ali kratka. A takav je život dosadan i bolan. Tužan i usamljenički. To nije život. To je magleno bitisanje otvorenih očiju

Onda sam upoznala tu neku djecu, pa je život postao bijesan, samo sam zubima škrgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako. Uvijek sam znala šta hoću. K'o neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila. Nisam znala niti jednu ženu, koja je više od mene željela biti žena , domačica, žena ljubavnica, žena majka, žena ljepote, savršena  žena.

Pa život na tren bude prelijep, pa opet tužan i bolan.

Kad sam djecu bolje pogledala i prepoznala , neka mi milina, a i led  zarobili. Kad sam ih na ljuljački, skršenih života , ugledala kako spiju, učinilo mi se da mriju. Ja se zaljubila u njih.

No prije toga… , jedan poetski zapis koji je došao kasnije:, kada je cifra 33. Dobila smisao I postala aktuelna.

“Malena moja , jube moja

Kada god ti pišem ,
Kao da pišem neku bajku,
Slike mi se same vežu,
ja te vidim
kao prelijepu djevojčicu.
Princezu ili krhku Grlicu .

Mila grlice moja ,
Nije bitna svjesnost da smo oboje malo drugačiji
i imamo koju godinu više ili manje nego ja o tome pišem.

U bajci je sve moguce
Ali kad god pričam bajku ja drhtim kao dijete.
Nije to drhtanje da se ruke i tijelo tresu.
To je drhtanje unutar iskona.
Najčešće između uma i grudi, žile kucavice i usana , Osjećaj kaže i hipofize.

Kada prilazim tvome  biću , tvome tijelu,
to činim kao da se primičem nečem najkrhkijem ,
što se može jednim dodirom polomiti.

A ja ne želim da te povrijedim.
Bog milostivi mi je vjedok.
Zato se maksimalno trudim, da u svojoj neukosti i nevinosti ,
ne učinim neku grešku i ne povrijedm tvoju dobrotu i čednost.

Ne bih rekao da je to puko gospodstvo.

To je nešto što ne znam objasniti.
Zreo sam i odrastao čovjek, koliko se to u mojim godinama može biti,
ali samo sam se još jednom u životu tako ponašao.

Sa bojažljivošću i strahom.
Nije to strah i bojažljivost uplašenog čovjeka.

To je osjećaj miline i ljepote čovjeka ,
koji se boji da ne izgubi ljubav i milost ,
koju mu je samo Nebo poklonilo.

Kada god treba da ti se obratim riječima ,
mislima koje nisu u skladu sa mojom vizijom tebe,
i moje , uslovno rečeno , naše ljubavi ja zastanem
i razmišljam da li se smijem tako izraziti.

Ipak to rado činim , jer mislim da pisanje ne bi bilo iskreno.

Ti si moja ljubav.

Ja nisam nalazio razloga zašto bih te prestao voljeti ili sanjati o tvojoj nevinosti okupanoj plavetnilom Modre rijeke, oceana naše ljubavi
Jedino je tamo , uslovno rečeno plavlje od naših dodira. “

Njegova prva pjesma; on reče zapis ,meni posvećena.
Patetična , ali iskrena i meni prelijepa.
Nije kruta i akademska. Djetinja je, a savršena u svojoj jednostavnosti.

Za mene je priča o blesavim konjinama  počela upravo tako. Jednostavno. Našle se blentovije smucati na tuđim konjima po Bjelavama. Kao neka velika djeca. Odbor za moral u bjelavskoj mjesnoj zajednici podigao čudorednu uzbunu.

Tako sam saznala da mi neko, u tim mahalama, rovari i smutnje pravi. Nije kriminal ili nešto opasno.Kažu,mlađahni neki  mahalaši luduje. Počeli širiti zonu utjecaja. Sa Bjelava prvo na Sedernik, pa nešto više do Sedam šuma, pa još niže do Grdonja i Mićkinog Gaja. A onda uleću u Breku i potok ,  Podhrstove i Ašikovac i evo ih skoro pa drito  u sridu, pravo u Čaršiju. Ako dođu do srca  Čaršije ima da mi slude grad. A sve češće su u njoj. Mahala bruji – ganjaju Slatke ćoškove. A šta će drugo raditi? Za to su rođeni!

Morala sam ići u milicijsku  stanicu na Bjelavama , frku sa konjima rješavati. Smjenila starog komandira, novog postavljala. Veselim sa susretu sa onim sa jednom zvijezdom, Esom Mrakovićem. Njemu dala da privremeno vodi stanicu.

On brani mahalaše. Kaže na stranu se bivšeg  komandira , jadne žene bacili. Ljigo je često znao mlatnuti ženu. Ona mu puno zanovjetala po pitanju krevetli  prava.  Malo joj bilo triput mjesečno. Kad bi zaiskala repete , makar jednom heftično , dobila bi štos u bubrege. Policijska praksa, nema corpus delicti. Ali se jedanput nije mogo suzdržati , nego fljas pravu u lijevo oko. Ono pomodrilo ko svako modro oko , kad se bubne štosom. Haman ko šljiva zrela za rakijetinu.

Neki od mahalaša mutio sa jadnom sretnicom i kad joj vidio plavo oko , podvučeno tamnom modricom, samo je poljubio, onako ovlaš u trepavice, da je ne boli. Jednostavno i tiho joj rekao:

-Sve će biti u redu malena moja, ništa ne brini , sve će se srediti.

I sredilo se . Komandir u vukoderinu, žena sama i slobodna na dno Bjelava , u oficirskim zgradama u Čekaluša pasažu. I ne znajući , ja pomogla mahalskom maksumčetu.

Još je Eso mlad za komandira, no, naučiće se svemu što treba. Vidi se da je bistar. Naočit je, iz očiju mu svašta nešto, nestašno virio. Nisu ga bez razloga zvali Čovjek sa planine. Svašta ti gorštaci znaju raditi , a naročito ženama. On imao tri žene u kući. Suprugu i dvije kćeri. I da nije znao, morao je naučiti kako se treba ophoditi sa ženama. A narod kaže – u ljubavnika se rađaju ‘ćeri.

Išla da zagledam, mislim nikad nije zgoreg. Nije meni do kćeri , meni je do reda u gradu. Ne bih da mi se jedan šeret sa planine uvali na Bjelava, među mahalaše i utali sa njima. Bjelave tada ne bi davale mira ostalim mahalama.

Narod se pita jesam li ja Luca imala prste u komandirovom karambolu. E vala , to ne saznaše.

Čula , bjelavski mahalaši rekli:
-Da li je Luce tome kumovala; ne znamo. Ona šuti. Nama je to isto ko da kaže da nije. Mi joj vjerujemo, časna je uvijek bila, nikad nas nije slagala. Ono sj…, sjahala nas skoro jeste, osim sa … , ali ništa više. A i neka bagru miče i počisti sa ceste. To dobro radi.

Vidi molim te, oni mene brane. Ne boje se da ću njih počistiti. To ćemo još ispitati. Pazi molim te, oni se našli finiti.

Nedugo zatim jedan Fini, mahalaš sa Bjelava me nasankao. Zaveo me. Što bi u mahali rekli – potkačio me. Ne, taj me nije zaveo i potkačio onako  pošteno , ljudski  , da je pokazivao namjeru ili na neku foru. Nije imao ni ulet , što bi mahalaši rekli. On me mlatno ko najveću bekanku.

Kad bolje promislim , on je uvijek bio taki. Dobar i fin. Vrlo jak, a krhak. Finije i postojanije čeljade ja u životu  nisam srela – niti ću.

Mili moj , Dobri i Fini , moj Mali Princ.

Voljela bih da sam ga čitav život  privijala na grudi i ljuljala kao malu bebu, kao one večeri …

Ne znam zašto nisam. Trebala sam. Sada znam da bi mu godilo. Ali bojala sam se da ga ne povrijedim.

Kasno sam shvatila da ga nikad ne mogu povrijediti. Osim ono jednom. Nakon trinaest dana. I ono drugi put , ne mojom krivicom , viša sila nakon trinaest godina. Suđaje dobro znaju šta rade. Valjda .

I tako , ja , ispred trešnje i ljuljačke koja se sama ljulja , zagledana  u djecu što spiju ili možda mriju. Sablasan , a prelijep prizor. Djeca spiju , čini se da su mrtva. Svuda tišina , ni ptica, ni cvrčaka ni. Mravi iz mravinjaka tiho , najtiše proviruju, ali na izlaze. Samo od Bjelašnice , bolno zavijanje Sive vučice u tjeranju, daje znak da usamljenički  život očajnički boli.

Ljuljačka se njiše. Polako , ritmično , da maksumčad ne probudi. On je drži na krilu. Zagrlio je čvrsto , boji se da mu ne pobjegne. Ona se ušuškala međ’ njegove grudi. Tužni smješak joj na licu, samo jedna suza od kristala, iz desnog oka visi , nikako da slazi.

Žuto rumeno , izlazeće sunce se probija kroz trešnjine grane. Čini se crvene bobe zriju, a nema ih. U kosi im zrake svjetlucaju , oreole anđela prave. Velika je tuga na licima te usnule djece, a opet , čarobna su i prelijepa.

Prepoznah onog dječaka , što drži svoju djevojčicu u krilu. Par godina prije je mogao umrijeti u mom naručju. Dobrota i čast ga natjerala da čini preko mogućnosti u uvjerenja. No, sada nećemo o tome. I nije ono što će neko pomisliti. Kasnije kada dođe red.

Ne dišem, duša me boli, srce lupa, hoće da iskoči i bježi. Ja mu ne dam , smirujem ga i zaljubljujem se.

Ona druga u đardinu prisutna djeca su bila očajna i uplakana. U tom očaju, oni mene , kao neku vilu, spasiteljicu iz snova vidjeli. Ne i Frka Frkica i Dobro Fini. Oni su spavali. Oni su ta djeca koja se ljuljaju i sniju umilne svijetove mirisnih djevičanskih ljubičica.

Noć je napokon minula. Sabah se probija. Hiljadu ezana tiho šapuću , da usnulu djecu ne probudi. Veliki bi to jazuk bio .

Svi šute , niko ne spava, samo Deba. On zaspo i pomalo bruji. Lenji mu malo na rame prislonio glavu i kljaji. Ostali šute, ženske nečujno plaču i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju približila.

Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom, i šta im je dalje radit. Želje nikakvog uticaja nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. U beskraju gdje sve pliva , samo se putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , po dvije. Sve je upareno. Neko u ovoj igri parova dobija, neko gubi. U harmoniji je sve i sve mora da se posloži. U slaganju je red i nauk.,pa neko ,od onih dolje zainteresovanih, bolje prođe, neko lošije. A neko ograiše. Dibidus. Zasluge su primarne I ravnopravne. Za činjenje i nečinjenje

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca, ovo dvoje, nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U blještave boje se utopili i poput ogledala; refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i sretan povratak na putanje žele.

A ‘vako je ovaj moj prvi susret sa mahalom počeo .

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom. Ništa ono akciono. Buka , zavijanje , škripa kočnica , megafoni , helikopteri … Nismo na divljem demokratskom zapadu.

Iz zadnjih vrata, srednjeg auta se pomalja noga. Na njoj crne štikle dvanaest-trinaest centimetara duge. Izlaze štikle, tanke ko kineski štapići za jelo. Na njima mrežaste crne čarape koje povlače druge noge. Izlaze noge, pa izlaze i izlaze , i opet, i još izlaze li – izlaze. Nikako da izađu.

Deba se rasani, čuo više osjetio, da je murija tu. Konta joj dobrih noga za doktorirati. Misao sakri u najtamnije kutke malog mozga, odmah ispod hipofize. Loše,  bubrežno iskustvo sa plavim uniformama ga pratila cijelu mladost.

Lenji se pita , kako tolike noge , u tako malo auto mogu stati. Da je barem kombi , razumio bi on. Misao haman ko auto. Pogled na te strahobalne noge , mu , umjesto misli , labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo .Sam sebi se obraća , i sebe hvali i sebe kudi:
-Šuti , dobro si prošo frajeru. Harmoniku si na vrijeme hekn'o. Sad bi ona same od sebe poskočila i tango il kazačok za dvoje zaplesala. I mor'o bi je jopet ić’ bacat’. Belaj živi . Ne valja jednu harmoniku u hendek dvaput bacat’. Nikad mu se to dosad nije desilo. Ne znam zašto, nisam toliko pametan, ali zasigurno znam: nikad ni jednu harmoniku nisam dvaput u jendek bacio. A vjerovatno i neću. Zlata me ništa ne bi pitala , već bi mi, ‘nako, namah, preko ruke, dvije tri vaspitne, po krvavoj blentari natandarila.

Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene bistu lice sakriva. Boji se, ako nastavi da gleda kako te mubarek noge izlaze , evo ti, novi herc bum , bada bum i nema popravnog. Ode jadni Herco za svojim anđelima na daleke , nepovratne pute , sasvim naprečac.

Noge nastaviše da izlaze, ne samo što su duge već su i čvrste, i oble, i tople, i svilenkaste, i  jošten – mirom nekim haremskim dišu i mirišu.

Prekrasne i poetske, sigurno bi reko Dobri, tabiri Deba. Šta ima Dobri da misli ? Ja to vidim, a on blentovija spava. Nije natakario onu malu špicu. Garant je zbog toga žvalje razvukla k'o netakarena mlada i odvrnula česme. Sad zaspo i ovu ljepotu propušta. Znao sam je da je on baksuz.

Deba i Lenji se pustiše šupljeg kontanja, pojačaše teleskope, durbine našiljili i pooštrili i ramenima gurkaju jedan drugog. Malo fali da čoček padne. Mojsije i Herco se zarovili u poprsje druga i ne dišu, samo škilje i uzdišu. Sva četvorica uglas, ko da ih nebeska lira naštimovala:

-Joj, dobrih nogu majko moja; boli glava, taksirata nam!

Rizik im se nije isplatio. Pade tu neki šamar, pa  dva – tri. To ženske klepeću muške. Starka štiklom, onog krvavog po modrim očima buba.  On se prsi i oči podmeće:

-Udri bona , dok možeš, zaslužio sam.

Njoj se priznanje smilovalo, pa ga poče ljubit u oči bolne. On vrisnu:
-Nemoj bona, jebo te pas. Vidiš da mi još iz očiju krv šiba. Ali je zagrli i ljubi. Kaže onako, uzgred, njoj i svima, ko vlastelin neki:

-Ne brini se mila, vas će narod zlatnim kašikama jesti.

Znam ja sam kriva. Vazda ove moje noge, narav im ljubim, neki ršum izvode. Redari bi da ureduju , ja ih pogledom zaustavljam. Gdje ćeš ba , djecu mlatiti. Sve neki goluždravi tići, samo se onaj brada i ona stara koka, što se malo prije počerupaše, po godinama izdvajaju.

Brada, krvav ko binda na zalasku radnog vremena, tik pred bacanje u smeće, na umjetnika zaudara. Ona koka pored njega, puno starija od njih, barem deset godina. Znan je, išla sa mnon u II gimnaziju. Zlata Daire je zvali. Prvakinja srednjih škola u egzotičnim plesovima. Ona Mojsiju lagala za pet godine. Pomladila se. Ima isto godina k'o ja, a sa “djecom” se druži. Vrijeme će mi pokazati da je imala pravo i da se zaista radi tog druženja sa ovom djecom pomladila, i više od lažnih godina.

Za nogama kojim kraja nema , nigdje krpice da se vidi, a đardin zanosni samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti , vitki i dugi , kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju, kao da znaju da vulgarnostima mjesta u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama, crni , kožni šinjel stupa, za njim se jedre grudi bibaju. To nisu grudi. To je Fidijine Afrodite mramorno poprsje, što se sa vjetrićem igraju i talasaju i zlatnu ogrlica sa brilijantom hvale. Zatim , zlatni pramenovi blještavi i svileni , ko centifolija ružičasto žuta, oprezno ispod kačketa proviruju i plešu.

Noge napokon prestadoše izlaziti. Svi odahnuše. Izašle su! Ogladnilo se i ožednilo , a bome što jes jes; zgriješilo se i isplakalo. Ono , kako ko?

Uspravljaju se , čvrste i podatne, grudi i noge , vide se salonske čizmice što do članaka seže i polako ispod šinjela nestaju.

Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao i zbunio dunjaluk.

Mili Bože ,  koliko si ljepota darovao ovoj ženi? Ovalno lice , boje nevinosti bijelih ljubičica,  nježno i blago. Ukrasi ga rese. Plemenite oči boje safir leda. Usne oble i podatne, razvučene u vječiti smiješak, kao sočna zrela ašlama pred branje. Nos tako skladan , pravilan i miran, k'o suza na na djetinjoj guzi, tačno se , na polovini  između bisernih školjki postavio. U školjkama , u resicama što trepere , dva dragulja veselo zrikaju. U jednoj resici, onoj lijevoj safir , smireno se plavi. U desnoj resici rubin , nestašno krvari.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradena; se eto konziliju i ljubama usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Wolfova sam glavna tajnica u SUP-u , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača u mnogim znanjima i znamenjima nego čitav SUP. Sve nevolje meni pred i pod noge stižu. Neko nam prijavio –  u sabah rani; k'o sa džamijskig ahtung-ahting megafona, vrištanje se neko čuje. I potoke krvi što na štoku bruje. I pride jecaj harmonike, sto dvadeset basova zvuk što se niz strminu u jendek tandara .

Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zažagali. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi pokušavao objesniti neki samo njemu znani paradoks.

Usnulu djecu koja nisam imala srca da diram, ili da im pomoć pružim. Zaledila sam se. I zaplakala, suze isplakala. Krila sam ih sleđene , u duši svojoj, ali i ja sam se poput jermenke mile, vranjanke čedne slomila.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški, koju smo, nekada davno, zajedno sanjali i ljuljali.

Đugum Frka mi je jednom , nedugo poslije rekla:

-Oni su ti ko neki stručni konzilij. Stručnjaci za sve , a ludi ko naopako navijena ploča. Čini se da se vrte ukrug, ko munjeno kerče kada buhu u repu napadne, ali nije tako. Jako su usporeni. O “gorućim” pitanjima, svaki od njih svoju dijagnozu ima i daje . Može to biti pet, šest ili šezdeset i sedam ili više savim oprečnih dijagnoza. Nikad se oko suprostavljenih mišljenja oni neće sporiti. I uvijek, podcrtavam , uvijek i nepogrešivo će isplivati prava dijagnoza, koja ne griješi.Uato sui h prozvali bjelavski konzilij.