Vrijeme žalobno , sadašnje.
Ni velova , ni anđela , ni harmonike nema. Odavno je sve utihnulo i stazama bez povratka svojim usudom krenulo , ali muzika neka u gluvoću mi šapuće znane riječi :
“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”
-Eh Frka Frkice ,ženo moja vječna gdje se izgubiše naša proljeća sjetna.
Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov za života željenog darujem.
Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.
Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.
Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nevinošću obojili put do neba.
Dugo pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.
U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pada i ljubav vječnu stere. Dušom bolnom , srcem ranjenin molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.
Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, djetinji , skoro pa ženski. Vidim skorilo se od tisuća požutjelih suza.
Ne znam šta se dešava . Um je varljiv. Zadnja scena se ponavlja.
“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”
-Eh Marijo Marija Magdaleno ,ženo moja vječna gdje se izgubiše naša proljeća sjetna.
Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov za života željenog darujem.
Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.
Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.
Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nebinošću obojili put do neba.
Dugo pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.
U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pad i ljubav vječnu stere. Dušom bolnom , srcem ranjenin molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.
Grlica kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.
Iščekuje. Radozbalo gleda u mene.
Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza:
Dobri moj,
Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.
Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.
Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo,ono neko , veliko nešto.
Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti , vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepotu neku koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.
Ali sebičan nisi bio, dio bajke si i nama , ali ostalim ženama svijeta poklanjao.
Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.
Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Ona druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu ,to sam znala.
Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Srce zna izdati , duša nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.
Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.
U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. Do onih dana kada ste me ti i Marija Magdalena Grdelinka usvojili. Godinama poslije kada ste me ti i Luce trebali . Ah , narazumni smo bili. Godinama poslije smo pokušali oživjeti nešto što je bilo nemoguće vratiti. Naši vjetrovi bjehu zapreteni prohujalim lanjskim snjegovima.
Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga plavetnog djeteta, Luce malene . Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.
”Srećom” nisam tugovala dugo kao ti, već koju godinu manje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, ranu neprebolnu , Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.
Dogodilo se to što se dogodilo. Za neke stvari sam kriva, za većinu nisam. Ljudi zli i neki pogrešni odabiri su krivi.
Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.
Samo mi žao , koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli. Ti si je htio primiti, ne dozvoliše nam.
I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka naših noći još uvijek čuvaš. I naše zabranjene jecaje i strasti u noćima dugim listaš.
Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Joj , mili moj koliko smo znali šutjeti i srcima pričati.I bili sretni.Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.
Od trešanja onih i naših, besanih noći što su mrenju nalik bili,me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.
Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.
Htjela sam da se sjećaš nježne Marije Magdalene , one tvoje krotke Frke Frkice , one malene djevojčice , kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih,i na tvojim skutima let završava, kao tvoje djetešce malo.
Jedini moj , ljubavi moja
uvijek sam te voljela
Ti
oprosti mi
Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.
Zauvijek tvoja jedina Marija Magdalena
Dopisano
Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.
Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.
Ako želiš i bajke tvoje mi čitaj , neće me više boljeti.
****
Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono u srcu mome usnilo.
Ona i ova naša noć rastanka je bila trptaj sna i ljubavi.
Dijete je samo to od života htjelo.
Ljubav i ništa više.
Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.
Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama. Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta nebu šalje.
Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.
Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.
Odleti grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice. Znam , tamo ćekaće me . Odleti i dio moje duše sa njom.
Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te.
Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.
Tajac.Tišina.
Tišina i tajac.
Samo pitanja.
Kako, šta i zašto? To će poslije doći.
Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to, predobra.
Prelijep i sunčan je dan bio.
Na godišnjicu , kiša je lila ko iz kabla.Vjetar je žestoko gijukao i lomio granje. Kisnuo sam . Lice mi je ispirala kiše , koja se stapala sa vodopadom suza . Bio sam sam .
Nataša se iznenada prije nekoliko mjeseci pridružila neprežaljenoj majci Mariji.
I evo ih , jedna pored druge . Dva prelijepa , nevina anđela . Mati i kći. Moja ljubav , moje djetešce i njeno djetešce.
Bjeli , glatki kamen sa njihovim imenima kiša stere i umiva.Znam da nisu tu, u zemlji mokroj i tavnoj. Njima je mjesto gore, u bjelini i plaveti sjajnoj. U hladovini gdje nema sunca žarkoga, ni tuge i boli ,gdje rajske rijeke vječno teku i sjaj Gospodnji obasjava njihova blažena lica .
I znaju koliko ih volim.
Amin Gospode.
Kraj