Autor
Hajro Šabanadžović
Iz opusa Proljeće
Proljetni djelić neba Proljetna igra
Proljetna nježnost Proljetno talasanje
Svakodnevni proljetni krajolik Proljetni vodopad
Nestašluci proljeća Ljetno proljeće
Dodir usana i pobjeglo proljeće Proljećne čarolije dolaze
Sanjam te u plavetnim noćima
otvorenim slijepim očima
u bjelini jastuka naga i sjajna
pokrivena cjelovima osmjeha bajna
predaješ se iskonu grijeha
hodiš ivicama zaraznog smijeha
zbog nagote istog branja
nekoć bjesmo istjerani iz raja
Život je neprekidni niz iluzija
jer pad je samo obrnuti let
dok oblaci bjelinom lebde
u ogledalu bonace koja treperi
zaleđeni mir pred strašne nevere
kad vjetrovi silni sa sudbom plešu
poslijednju lambadu potrošenih kalendara
u kojima ljubav bješe tek jedan umilni dan
a povratak domu jedinom tek vječni san
Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo.
Ono što je imalo, od drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva,
od izgubljenih na obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio,
ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio,
što pogledom je jednim sva pitanja riješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci,
na stotine odraza u njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je ,
zgriješio je, kriv je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?”
A on reče: “Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog,
učinili bi i drugi što Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?”
Reče: “Za začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”
Любить не страшно
Может быть, не теперь,
Вероятно потом,
Мы друг другу уступим
Этот мир целиком.
Одиночества зверь
Притаился в груди,
Абонент недоступен
Две недели почти.
Припев:
Любить не страшно, страшно ждать.
Забыть не важно, важно знать,
Когда гасили в окнах свет,
Тебя любили или нет.
Как нечаянный гость,
Растворяются дни,
Никого не разбудят
Сообщения мои.
Ничего не сбылось –
Ни привет, ни пока.
Одинокие люди
Ожидают звонка.
Припев.
Ljubav nije strašna
Možda bude , ne treperi
Možda poslije,
Daćemo jedno drugom
Svet u cjelini.
Samotna zvijer
Ušuškana u grudima,
Pretplatnik je nedostupan
Dvije nedelje miruje
Refren
Ljubav nije strašno, strašno čekanja.
Zaboravi nevažno, važno je znati
Kada se gase prozori svijeta
Voliš ili ne.
Kao nepozvani gost
Nadolazeći dani
Nikoga neće probuditi
Nema poruka
Ništa se ne dešava –
Ni zdravo, još uvijek.
Usamljeni ljudi
Čekaju poziv.
Refren
Šta da radim ja,slijepac i pastorak,
U svijetu gdje svak očev je i oka prozirna,
Gdje svi-anatemama,ko po nasipima
Strasti!Gdje su nazvali
Kijavicu-plač!
Šta da radim ja,promišlju i rebrom
Pojna!-ko dert,Sibir,spona s bregova.
Prividima svojim kao mostom lebdim!
Njima bez težine
U svetu tegova.
Šta da radim ja,pevač i prvenac
U svijetu gde najcrnji-sivo smjera!
Gde nadahnuće drže-ko u termosu!
S ovom nemjernošću
U svetu mjera.
Ljubav je svojevrsno društvo,
Ne znam više hodati sam putovima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže
a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti.
Čak i njezina odsutnost biva samnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.
Ne vidim li je, zamišljam je, i jak sam poput visokoh stabala,
videći je, tresem se, i ne znam što se dogodi s onim
sto ćutim, u njezinoj odsutnosti.
Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta,
cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u
središtu.
Kristalni potok skakuće
Pupoljak cvjeta
Nebo safirno
Grdelin ludi
A gdje si ti