9.
Dokle ćeš još brigom razbijati glavu?
Ustaj, jer je sada hora za zabavu,
kud pogledaš, svud se priroda zeleni,
Uzmi čašu – i pij prirodi u slavu!
22.
Vino, svirka i djevojke mlade,
Pa još rijeka i cvjetne livade!
To ti je raj – ne spominji pak’o
Drugog raja – vjeruj – ne imade!
Nije meni žao tango ostaviti
već je meni žao Sarajevo ne ljubiti
Nije meni žao snove ostaviti
već je meni žao Modrom rijekom ne ploviti
Nije meni žao dunjaluk ostaviti
već je meni žao ko će Bosnom sniti
Nije meni žao mrijeti
već je meni žao tebe jube ostaviti
Stigla je jesen do lišća zaljubljenog u nas
i do miševa gde je žito požnjeveno;
Požutelo je lišće jasena tu iznad nas
a i šumskih jagoda lišće prokvašeno.
Čas ljubavi koja vene stigao je i do nas,
i naša setna duša umorna je, svela;
Sad rastajmo se,
pre neg’ doba strasti zaboravi nas,
sa poljupcem i suzom vrh tvog setnog čela.
Zaleđena
beharli grana
na livadi
krvlju ledi
noćni svod
blješte nišani
kao cvijetna čarolija
u idiličnoj oazi
u kojoj spokojno spiš
tamo gdje su vode
duboke i vječne
a zemlju trnja i ruža
ostavljaš meni
da te snim
Baš je ,ovih dana bilo vruće. Vala , prevruće, za ovo doba godine.
Ali dani to ne šljive. Napriliku 55 dana je o'šlo u privremenu penziju. Pametni su vam dani. Odrade 24 sata pa duškaju.
I tako svake godine. Osim one četvrte. Tada im se priključi onaj najpametniji dan. On lendohani četiri godine.
Tako bi trebali i ljudi. Kao dani. Dan raditi , godinu voljeti .
I tako dok ne im dođe kaharli vakat.
Nekom milo, nekom stat pa plakat.
Jes , snilo se babi , što joj milo bilo.
Ali neka, kada dođe vakat pola insana će duškati zanavijek.
Pola će imati plaho dobar i uvijek gorući roštilj. Samo insanii zaboravljaju da tamo nema šta da se roštilja, osim…Pogađajte.
Dokraja godine ostalo još 310 dana, za svašta nešto.
Uživajte dok možete.
Večeras vas nećemo smarati. Lijep bijaše dan i ne želimo vam krasti vrijeme.
Pustićemo da vas sunce i toplina i dalje gnjave. Da se navikavate na merebitne gornje pržune.
Stošić pjeva splet vranjanskih pjesama Žal za mladošću,Belo Lenče…Prije toga ide monolog Mitketa (Ljuba Tadić) iz Koštane III čin.Vrijedi poslušati ovaj upečatljivi muzičko scenski ugođaj.
III. ČIN
Druga slika
Mitkina kuća. – Bašta ispred kuće. U pročelju lepa kuća na dva sprata, sa tavanicama, uresima, balkonom.
Ulazi MITKA, vukući za sobom SALČE, GRKLJANA, KOŠTANU i ostale.
MITKA (razdrljen, raspasan okreće se i doziva ostale svirače sa ulice): Čalgidžije! Meteri! Čočeci! Ovamo, bre! (Dolaze i ostali). Ovamo, braćo moja slatka! (Koštani). Ti ispred mene!
KOŠTANA (se izdvaja i seda).
MITKA (ostalim čočecima): Vi do njuma, oko njuma. Ali bez dajre… jedno do drugo.
Čočeci se izdvoje, sedaju oko Koštane, milo, ponizno.
MITKA (gledajući ih): Takoj! Moj brat katil, moj brat krvnik, moj brat – nikad sreću da ne vidi. Jednako: “kući”… (Pokazuje na kuću). Ete s'g dom sam, kući! (Seda, vadi i meće ispred sebe jatagan, fes, kesu, muštiklu). De bre… (Grkljanu). Sviri! Da sviriš: kako nigde nikoga nemam. Ni brata, ni tatka, ni majku! Ženu? (Pokazuje na kuću). Ene gu. Od brašno i testo oči vu se ne vidiv. Nigde si ja nikoga nemam! De! Toj da mi sviriš, “moj pesmu” da sviriš!
GRKLJAN (začuđeno): Kakvu tvoju pesmu, gazdo?
MITKA: Moju pesmu!
GRKLJAN (u čudu, pitajući i ostale pogledom): Ama kakvu tvoju pesmu, gazdo? Mi tvoju pesmu ne znamo.
MITKA: I ja gu ne znajem. Samo gu u noć čujem i u s'n s'nujem. A pesma je moja golema: Kako majka sina imala, čuvala, ranila. Dan i noć samo njega gledala. Što na sina duša zaiskala, sve majka davala, a sin – bolan! Porasnaja sin. Došla snaga, mladost… Došle bašče, cveće, mesečina. – Zamirisale devojke!… Sin poleteja. Sve što iskaja, sve imaja. Hatovi, puške, sablje, žene… Koju devojku neje pogledaja, samo njene kose neje zamrsija i usta celivaja. Nijedna mu ne odreče, nijedna ga ne prevari, a on sve gi celivaja, sve varaja i – bolan, bolan bija. Bolan od kako se rodija. – Toj sam ja!… Pa od t'j bol, jad, – dert li je, prokletija li neka, – eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s'n da me uvati. A s'n me ne vaća. Zemlja me pije… Noć me pije… Mesečina me pije… Ništa mi neje, zdrav sam, a – bolan! Bolan od samoga sebe. Bolan što sam živ. Od kako sam na svet progledaja, od t'g sam još bolan. (Seda. Gleda u Koštanu, čočeke, devojčice. Izvaljuje se, da ih bolje vidi). Eh, deca, deca slatka! Pojte! Puštite glas. Ali čist glas! Iskam da slušam vaš mlad, sladak, čist glas. Zašto, moje se je srce iskubalo, snaga rskomatala, ostarela… Žalno, teško da mi pojete!
KOŠTANA (sa sažaljenjem): Koju, gazda-Mitko?
MITKA: Koju? Eh, Koštana, zar jedna je pesma žalna? Znaš li šta je karasevdah? I toj težak, golem karasevdah! Tuj bolest ja bolujem (Pokazuje na sebe). Eve ostare, a još se ne nažive, još ne napoja’ i ne naceliva'… Još mi za lepotinju i ubavinju srce gine i vene! Aha!… Poj, Koštana, kako k'd se od Karakule na Bilaču, Preševo i Skoplje udari. Noć letnja. Šar-planina u nebo štrči, a ispod njuma lega pusto i mrtvo Kosovo. Drum širok, prav, carski. Po njega se rasipali hanovi, seraji, bašče, česme. Mesečina greje… Martinka mi u krilo, konj, Dorča moj, ide nogu pred nogu, a čalgidžije, što gi još od Bilački han povedešem, peške idev iza mene. Sviriv mi oni i pojev. T'nko i visoko kroz noć i na mesečini sviriv. A iz seraj i bašče, kude mlade žene i devojke oko šedrvan i na mesečinu oro igrav, grneta sviri, dajre se čuje i pesma… I toj ne pesma, već glas samo. Mek, pun glas. Sladak glas kao prvo devojačko milovanje i celivanje. Pa taj glas ide, s's mesečinu se lepi, treperi i na mene kao melem na srce mi pada. (Koštani). I, Koštan, tuj pesmu, to vreme da mi poješ… A toj vreme više ne dođe. Ete, za toj ću vreme ja žalan da umrem, s's otvoreni oči u grob ću da legnem. Poj “Žal za mladost”… Za moju slatku mladost, što mi tako u ništo otide i brgo ostavi. Poj i vikaj gu. Moli gu, neka mi se samo još jedanput vrne, dođe, da gu samo još jedanput osetim, pomirišem… Ah!
(Peva)
Da znaješ, mome, mori, da znaješ,
kakva je žalba za mladost,
na porta bi me mome čekala,
od konja bi me mome skinala
u sobu bi me unela,
u usta bi me ljubila –
of, aman, zaman, mlado devojče,
izgore mi srce za tebe!…
Otvori mi belo Lenče
Otvori mi belo Lenče vtatanca, d?anum portica
da ti ljubom belo Lenče ustanca rujna rumena 2*
Ne mogu ti Mile pile, da stanam da ti otvaram
legnala mi stara majka na fustan, ludo na fustan,
pa ne mogu Mile pile da stanem da ti otvoram
Šest sedmina , cirka ba plus minus 1 – 3 dana ove prelijepe 2o26. godine su pred nama nama. Dobro je. Progurali smo jedan dio . Oni koji su pregurali.
Oni koji nisu , jednostavno im se posrećilo. Ili nije? Otišli su na bolje mjesto. Ili na gore. Trećeg nema. Ono nesvrstano – čistilište je izmislio vehti čovjekomrzac, rasista i bogohulnik Dante.
On nama neko čistilište. Bedak. Nije skonto da je boravak na zemlji čistilište. I on , sam sebi našo put do raja.
Jes, kako ne.
Ne reče li Isus( Matej 5.):
-27.Ne čini preljube.28.Ali ja vam kažem da je svaki koji ženu pogleda sa žudnjom, več učinio preljubu sa njom u srcu svom…
Beatrice Portinari je stvarna djevojka. Umire mlada , a Dante i kao oženjen sanja njene čari i ljepotu.
– Beatrice ponekad simoblizira nedostižnu ljubav kojoj jedan pjesnik, pisac ili umjetnik teži.
Znamo mi i za izreku i za tu ljubav. Iskusili smo je. Iskušavamo svaki dan. Koga briga za Kalendare.
Neka ga hadumi mačku kače za rep.
Ali ipak , i nedostižna – ona je čulna i osjetilna kao i svaka.
Po Isusu to je preljuba.
Kome više vjerovati:
Danteu ili Isusu.
A rasista Dante bi u raj?
Malo šjutra…neće on još dugo iz pržuna. Veliki grešnici zasluže kaznu i na ovom svijetu i na onom.
Za života je bio osuđen da luta i veći dio života bude odvojen od žene . Mogla se ona njemu u progonstvu pridružiti. Nije frajerka. Nije se htjela boriti sa sjenima mrtve Beatrice. Zapravo ljubavnicom , kako to Dante poetski implicira.
A čednost potvoriti takvim optužbama je veliki grijeh.
Napustimo sada pržunara i osvrnimo se malo na nadolazeće dane poslije ove prve sedmine ove godine.
Nose nam novo rađanje , nježnost i ljepotu pročljeća . Nećemo ni osjetiti protok dana , a raskoš i topline ljeta nas umivati . Zatim eto je , bojama i plodovima narskošnije doba , jesen sa zlaćanim lišćem . Nećemo ga se ni nauživati , a ono samo što nije otpalo. Kad dignemo pogled sve ruja.
Taman se počnemo diviti bojama o onozapada nas djevičanska bjelina , koja uznosi i miluje.
Priroda popria nestvarne boje i šare treperavih niti svih doba u kojima neprikosnoveno vlada najljepši nebeski cvijet :
Žena !
Kao i u svakom godišnjem dobu, nastupajući dani će biti prepuni Božjom ljubavlju , milošću i dobrotom.
Treba to prigrliti. Nemojte se žalostiti i kukati. Bol ne nosi dobro mile moje.
Lako je to reći.
Jeste , ali tako treba da bude.
Postoji vrijeme ljubavi i patnje.
Radosti i samoće.
Sreće i boli.
Život ide dalje. Ne pita vas za vašu bol. Ako se zakopate u njemu prestajete živjeti.
To nije Božija zamisao.
Ljubav vječna je, a dani i godine se vraćaju.
„ Čitaj počinjući Imenom
svog Gospodara koji je sve stvorio. “
Oh, moj Gospodaru
Svaki Tvoj dan je stvoren za rađanje
Svaki Tvoj dan je savršen za življenje.
Svaki Tvoj dan je divan za umiranje.
Svaki Tvoj dan je prelijep za pjevanje.
O Tebi Bože Jedini.
O zemlji Tvoje Milosti.
O Tvome gradu čednosti.
O nama
O ljubavi
O oprostu
J oš samo treba da život
dobije ta blagorodna bajka
Oh , my Lord
Oh , my Lord
****
NE VJERUJ…
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!