Autor
Hajro Šabanadžović
Zaboravjena proljeća našeg djetinjstva
Tirkizna bajka
Usplahirenost
Ponoćni ples punog mjeseca
Violetni izvor u plavom
Tananost
Danas je Subota 12. Jul / Srpanj 192 dan ove 2025. godine , a preostalo je tanana 172 dana.
Baš su tanani ovi dani . Samo puhneš i nema ih .Usto kao lani ili preklani.Ili naklani. Dobro , nije baš samo da puhneš , treba puhati 24 sata To baš i nije lak posao , a i liči na onu narodnu : Puši mi u gujicu.
Uh ,ovaj izraz malo potežak. Podsjeća na ustaške , jal na četničke , udružene fašističke monstruozne orgije i navike.
Ne mre ih se čovjek ni kutaristi. Svako malo im proradi zov predaka gusala , jal prangi, i kamu i macolu u ruku pa delaj. I nikad im dosta krvi.
Svako malo novi genocid smišljaju i dogovarju.
Nije im žao ni vlastitog naroda. Samo nek se kolje.
Baš su plahi za pržuna.
Što bi poete rekle:
-Baš su ovi dani neuhvatljivi.
I svaki put odnesu dio nas. Do jednom , kad nas zagrle i povedu na neka druga mjesta koje živ insan ne posjećuje.
U pevodu:
Uživajtr ljudi , život je kratka kako bi reklji filjozofi.
Iz kojeg djela neba i iz koje
zamisli Narav uzor je uzela
za milo lice, u kojem je htjela
da tu pokaže rajske moći svoje?
Takve zlatne kose zar postoje
u šumskih vila i nimfa iz vrela?
Još mnoga krepkost u njoj se je srela,
a najviša je uzrok smrti moje.
Božanstvenu ljepotu zalud ište
ko njene oči još video nije,
kad blagi pogled okreće i njiše.
A kako ljubav i liječi i bije,
zna ko nju vide kad milo uzdiše
i milo zbori i milo se smije.
Sanjaš li mili Anđele
na krilima ljubavi
dok vjetar nosi mirise voljenom
Spavaš li lijepi Anđele
na mojim grudima
dok moje srce šumi pjesme ljubavne
Probudi se sneni anđele
moram ti poć
poslijednji cjelov dati
Zaplači krhki anđelu
kad jednom u suzi mojoj
vidiš oproštaj
Budi ponosna mili Anđelu
na dane beskrajnih dodira
u kojima je naša ljubav cvala

Sanjao sam žuti dan
kojim padaju procvjetali pupoljci
mnogo mirisnih ruža
još više reskog trnja
orošenog blagom susnježicom
vidio sam damu u bijelom
ruke u molitvi diže
ruže crvene bere
i meni ruke pruža
u čednosti prozračnih skuta
diše nevino srce
obasjano djevičanskim umom
vidim da nije sa ovoga svijeta
i molim se da joj nebo podari mene
blaženog u smiraju dana
a noć nosi ispunjenje nada
Galebe moj,
ne slijeći na moje oči.
Na tim brdima otkinutim ni jedne luke nema.
Zaroni u sve dubine,
dosegni sve visine
i daj mi da sunca vidim!
– Galebe moj, ja oči više nemam.
Ne slijeći na moje srce,
galebe moj, i srce nije moje.
Preleti sve predjele nenadlijetane
– žive, nepoznate, mrtve.
Pogledaj sve oceane, oceane podijeljene,
i vrhove ledene, i livade zelene,
i čuj:
Dok se tvoje krilo u nebo mirno vije,
kao nemir u njima moje srce bije.
Ne slijeći, galebe moj,
svojim se jatima vrati.
Ja sam čamac osuđen
na sudar s nepoznatim.
Ljudi vole bižuteriju
Obojene staklene perle
Tako naučeni
Zveckaju i sjaje
Žurba u naramcima egzistencije
Nikad ne prepoznaju prave dragulje
i život u brzini
i sve uzvišeno zaboravljaju.