Ustaško – četničke navike / Igrokaz na dan 12. Jul / Srpanj

Danas je  Subota 12. Jul / Srpanj  192 dan ove 2025.  godine  , a  preostalo je  tanana 172 dana.

Baš su tanani ovi dani . Samo puhneš i nema ih .Usto kao lani ili preklani.Ili naklani. Dobro , nije baš samo da puhneš , treba puhati 24 sata  To baš i nije lak posao , a i liči na onu narodnu : Puši mi u gujicu.

Uh ,ovaj izraz malo potežak. Podsjeća na ustaške , jal na četničke , udružene fašističke monstruozne orgije i navike.

Ne mre ih se čovjek ni  kutaristi. Svako malo im proradi zov predaka gusala , jal prangi, i kamu i macolu u ruku pa delaj. I nikad im dosta krvi.

Svako malo novi genocid smišljaju i dogovarju.

Nije im žao ni vlastitog naroda. Samo nek se kolje.

Baš su plahi za pržuna.

Što bi poete rekle:

-Baš su ovi dani neuhvatljivi.

I svaki put odnesu dio nas. Do jednom , kad nas zagrle i povedu na neka druga mjesta koje živ insan ne posjećuje.

U pevodu:

Uživajtr ljudi , život je kratka kako bi reklji filjozofi.

Frančesko Petrarka – Iz kojeg djela neba








Iz kojeg djela neba i iz koje
zamisli Narav uzor je uzela
za milo lice, u kojem je htjela
da tu pokaže rajske moći svoje?

Takve zlatne kose zar postoje
u šumskih vila i nimfa iz vrela?
Još mnoga krepkost u njoj se je srela,
a najviša je uzrok smrti moje.

Božanstvenu ljepotu zalud ište
ko njene oči još video nije,
kad blagi pogled okreće i njiše.

A kako ljubav i liječi i bije,
zna ko nju vide kad milo uzdiše
i milo zbori i milo se smije.

 






												

Bleki – Anđele moj





Sanjaš li mili Anđele

na krilima ljubavi

dok vjetar nosi mirise voljenom





Spavaš li lijepi Anđele

na mojim grudima

dok moje srce šumi pjesme ljubavne





Probudi se sneni anđele

moram ti poć

poslijednji cjelov dati





Zaplači krhki anđelu

kad jednom u suzi mojoj

vidiš oproštaj





Budi ponosna mili Anđelu

na dane beskrajnih dodira

u kojima je naša ljubav cvala

Jutro sa Blekijem – Žuto nebo i Bijela dama









Sanjao sam žuti dan

kojim padaju procvjetali pupoljci

mnogo mirisnih ruža

još više reskog trnja

orošenog blagom susnježicom

vidio sam damu u bijelom

ruke u molitvi diže

ruže crvene bere

i meni ruke pruža





u čednosti prozračnih skuta

diše nevino srce

obasjano djevičanskim umom

vidim da nije sa ovoga svijeta

i molim se da joj nebo podari mene

blaženog u smiraju dana

a noć nosi ispunjenje nada

Aco Šopov – Galeb koji kruži nad mojom glavom









Galebe moj,
ne slijeći na moje oči.
Na tim brdima otkinutim ni jedne luke nema.

Zaroni u sve dubine,
dosegni sve visine
i daj mi da sunca vidim!
– Galebe moj, ja oči više nemam.

Ne slijeći na moje srce,
galebe moj, i srce nije moje.
Preleti sve predjele nenadlijetane
– žive, nepoznate, mrtve.
Pogledaj sve oceane, oceane podijeljene,
i vrhove ledene, i livade zelene,
i čuj:
Dok se tvoje krilo u nebo mirno vije,
kao nemir u njima moje srce bije.

Ne slijeći, galebe moj,
svojim se jatima vrati.
Ja sam čamac osuđen
na sudar s nepoznatim.