Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 08 29

Autor

Hajro Šabanadžović

Praskozorje    Srce duginih boja

Praskozorje                                                                              Srce duginih boja

Pogled Djevojke sa francuskom kapom   Drvo života

Pogled djevojke sa francuskom kapom                          Drvo života

Grlica bijela  Ona sa cvijećem u kosi

Grlica bijela                                                                                    Ona sa cvijećem u kosi

Zabranjeni đardin  Akt

Zbranjeni đardin                                                             Akt

Duša lebdi   Čari proljeća

Duša lebdi                                                                                  Čari proljeća

Aleksa Šantić – Ne čuva se tako obraz i poštenje

 

Ne cuva se tako obraz i postenje!
Ko hoce da narod i vodi i brani,
Taj u dusi vjecno muski ponos hrani, –
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.

Zastavu ti svoju bjese narod predo,
I za tobom pode i u borbu stade,
Al’ ti eto, vodo, posrnu i pade…
Gdje ti oci bjehu? Sto nijesi gledo?

Zar ti sto do juce bjese oro smjeli,
Ti u kog je vjera zalozena bila,
Zar blatom da sada kaljas svoja krila?
Pred tiranom nasim da pokleknes, je li?

On ti pruzi casti, on te u vis dize,
A do juce, znas li, s njime si se klao!
Gdje je ljudski ponos? On je eto pao –
Prevaljeni soko u prasini gmize.

Moze li ti narod prostiti to djelo?
Jesu li to puti dusa svijetlijeh?
Ne, to je znaj, vodo, jedan teski grijeh
I ljaga sto kalja junakovo celo.

Ne cuva se tako obraz i postenje!
Ko hoce da narod i vodi i brani,
Taj u dusi vjecno muski ponos hrani, –
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.
1907.










												

Aleksandar Blok – Anđeo čuvar





Volim te, Čuvar, nevidljivi moj
Što si uvek sa mnom na zemlji toj.:

Zato što mi sjajna ti nevesta bi,
I što mi oduze tajnu snova svi’.

Zato što nasa veza i tajni i noć,
I što si mi sestra, nevesta i moć.

Zato što dug život imaćemo mi,
O, čak – muž i žena što smo ja i ti!

I za vernost tvoju, moj okov i spas.
I kob naše porodice, što je iznad nas.

Zato što ne voliš to što volim ja.
O bednim što brinem i što me je stra’.

Što se ne slažemo u životu svom.
Što hoću, al’ ne smem ubit rukom tom –

Da odmazdim mlakoj, mračnoj hulji toj,
Što je ponižavao mene i rod moj!

Što strpa slobodne u ’apsane tma,
Što mom ognju nije verovo da sja.

Što mi novcem htede kupit život vas,
Pa da mu budem veran kao pas…

Zato što sam slab i što je već tu grob,
I što mi je svaki predak bio rob.

Što dušu mi smrvi ta nežnost uz plač,
Što nikad da digne ova ruka mač…

Al’ volim te i za… slabost moju svu,
I za tvoju snagu i sudbu ti zlu.

Što je čelik slio i ognjeva sto –
Nikad niko neće rastaviti to!

S tobom sam gledao zoru i njen sjaj –
S tobom sad i ambis gledam crni taj.

I dvojnu zapovest sudbina nam sli:
Slobodne smo duše! Robovi smo zli!

Miruj! Odvaži se. Stani. Idi ti.
Oganj ili tama – šta l’ pred nama bdi?

Ko viče? Ko plače? Kud li će naš let?
Zaj’dno, uvek zaj’dno, gremo mi kroz svet!

Da l’ ćemo vaskrsnut? Propast? Il’ umret?