Category Archives: Magazin

Kako su teški ovi dani!
Ni vatre da me zagreje
ni sunca da mi se nasmeši,
samo pustoš,
samo hladnoća, bez milosti!
Neutešne gledaju me
čak i jasne zvezde
od kada spoznah
da ljubav umire.

Vremešnost, u kojoj sagorjevam

sa ćutanjem posmatraš kletim,

ti si okamina- a ja pjevam.

Ti si obelisk – a ja letim.

I najljepši je maj procvali –

bezbačajan pred vječnošću svakom.

Ali ja sam ptica – i ne žali

što podliježem zakonu lahkom.

pB

Jutros pođoh ruže brati

Čuh slavuja kako vapi.

Ko i ja za ružom čezne –

Livadom mu pjesma tuži.

Mučeć prođoh vrtom, poljem

Svejednako ja misleći:

Ružu divnu, a opaku

Tvrdoglavo ovaj ljubi,

Slavujev me jad savlada

Te ne mogah bol podnijeti:

Mnogu ružu možeš ubrat

No trnje će ljuto bosti.

Nebo ne da spas Hafizu –

Poročno, bez samilosti!

Smrkava, a na zapadu, nečija noga

gurnula krčag s vinom koje se prolilo vidikom.

Mlad mjesec kao rogovi s kacige u kojoj,

na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše borovina

na smjesu limuna sa tamjanom

Na straži borac, dugačak, i krt ko slamka ražana.

Krt od mladosti i ljubavi. Pomno izvlači iz njedara

bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u nju lice.

Dugo joj miris pije. Tih pet-šest grama tekstila

mogao bi provući kroz burmu vjenčanu

Prizor, božanski neiskaziv. Reći ga riječima

bilo bi što i težinu zrake sunčeve

na terazijama izmjeriti.

Odjedamput, od svega, od vinskog zapada

od rogatog mlađaka, od ženske bluzice

po čijemu se mirisu, kao po koncu, izlazi iz pakla—

odjednom, od svega toga, lakše mi je na duši.

I lakše na svijetu

Znaš i dalje da na zemlji postoji

rat kao crno klupko. Al s njime bi se duša

igrala kao mače. Smrt se i dalje

kroza sve providi, ali ne kao prćasta

lubanja kroz kožu lica, već kao sjemenka

kroz zrno grožđano: čini ga čarobnijim. 

Brzopleta i neiskusna stvorenja trenutka,
mi smo oni što prekidamo rad bogova.
U palatama Eleusisa i Ftije
Demetra i Tetida potiču dobro delo
ponad visokih plamenova i teškog dima.
Ali, Meta neira uvek bane
iz kraljevskih odaja, raspuštene kose, u panici
k'o i Pelej, koji se stalno upliće.

Ime je tvoje – u ruci ptica,
ime je tvoje – na jeziku leda kockica,
jedno – jedino micanje usana
ime je tvoje – pet slova osama,
loptica uhvaćena u letu svom
u ustima srebrnog praporca zvon.

Kamen bačen u ribnjak, u zovu
zajecaće tako kako tebe zovu
ko noćnih kopita štropot strmi
gromko tvoje ime grmi
i kazaće nam ga u slijepe oči, zorom
zvonko krcnuli oroz.

Ime je tvoje – ah ne sroči!
Ime je tvoje – poljubac u oči,
u nježnu studen kapaka – usne
ime je tvoje – poljubac u snijegu,
izvorski, leden, plav gutljaj gust,
s imenom tvojim – san je dubok, gust.

Mjesec se penje i svijetli u svibanjskoj noći
I visi u lišću kao krvava naranča.
Ljiljan mu šalje svoj miris pun čežnje,
Slavuj mu pjeva najljepše ljubavne pjesme –
Ali on prolazi nebom hladan i ponosan.

Ti si mjesec, draga, a čežnja liljana
čežnja je srca moga,
A moje su usne slavuj.
One te preklinju svake proljetne večeri,
Ali ti si poput mjeseca u studenom dahu noći,
Prolaziš nijema, hladna i ponosna.

Pred ulazom u fabriku
radnik se odjednom zaustavi,
lijepo vrijeme bješe ga cimnulo za rukav
i kako se okrenuo
pogleda u sunce
crveno i okruglo
tek probuđeno iz neba dubokog.
I namignu mu
onako srdačno.

Zbilja
zar ti se ne čini
ipak malo glupo
po ovakvom danu
rintati za gazdu?