Zbogom,
zaboravi,
ljutnju ostavi.
A pisma spali,
kao most.
Neka se kali
tvoj put,
da bude ravan
i običan.
da se kroz maglu
za tebe sjaje
kule zvjezdane.
i nade proste
zgreju ti ruke
kraj vatre tvoje.
Nek biju mećave,
snegovi i kiše
nek besni oganj što slama,
da ti je veća sreća buduća
nego moja
Nek budu ti jakog
i divnog boja
grudi što grme i slute.
Sretan sam zbog onih
što se na tvoje pute
možda,
upute.
Prevod Bleki
Sarajevo 03.12.2011.
Svjetlost
Oči uvijek traže
svjetlost
U tamnoj sobi
traže svjetlost svijeće
U noći na modrom nebu
gledaju u mjesec
Ako slučajno neki oblak
svojom sjenom mjesec zakloni
tada male tačke u oku svoj sjaj
hoće da povežu
sa sjajem neke zvijezde
Gdje god da se nađu
srce i misao čeznu
da im kroz putanje
struji svjetlost
Saraajevo o2.12.2011.
Šta nas briga što se krećemo sami
što volimo svaki cvijet i neba zrak što zablista
i što smo na ovome svijetu kao putnici sami
Šta nas briga što nas niko ne razumije
Oni žive u redovima pored pozornice
glume svoje uloge
na mjestu velikog glumišta
Svi trče ka jednom i traže isto
Mi se nismo rodili da nam to bude blisko
Ti mi ostaj bistrog uma, uvijek isti
ne daj da te mijenja ta svjetska masa prljavih misli
Šta nas briga što smo sami
mi hodamo po ovome svijetu kao stranci
postoji gore duh koji nas razumije
zato nam svijet nauditi ne umije
Šta nas briga ionako se mijenja scena ovoga svijeta
mi ćemo ostati oni isti, puni poleta
čistog oka, čistih misli
kao ptica slobodnog leta
Ne, ne postadosmo žući i gluvati,
ista riječ nas kô i prije prene,
naši su kô i pre tamni kaputi,
i ne vole nas baš iste žene.
Opet nam igra – davna vremena
u amfiteatrima i samoći,
i svjetla nad nama istih fenjeri,
kao glasni znaci noći.
Prošlo, kô i sadašnje, isto nam znače,
na buduće ni nalik načisto,
ne spavamo, zaboravljajuć spavače
i mnogu stvar radimo isto.
Čuvaj humore vesele mladiće,
u vrtlogu ih svjetla i tame neka,
velikima na slavu i sramotu biće
i dobrima – na taštinama vijeka.
Prevod Bleki
Verovao je u svoj kip-lobanju.
Verovao.
Vikali su mu:
“Lepa nije!”
No, zidovi behu skloni padanju.
A lobanja,
ispostavi se, krepkost krije.
Mislio je:
Iza zida stvar je čista.
Mislio je,
dalje je – prosto.
…Spasao se od samoubistva,
uz loš duvan živ je ostô.
I, po selima, lutat pođe,
putevima dugim krenu
kud prašina žuta pleše;
Pod crkaveno da crta svođe
Judu i Magdalenu.
I to umetnost beše.
A posle, u istu tu prašinu,
njega
krčmari, brkova sivih,
kako dolikuje, sahraniše.
I ne opojaše,
onako, zatrpaše
sred gline zelene…
No, na zemlji ostaše
Jude i Magdalene!
Opet noć i nebo, i to bahato
Crveni Mars sija iznad mene.
Rob zemlje, okovan i zarobljen,
Zašto čamiti u nezemaljskom snu?
Dječije nade se neće ostvariti!
Nećeš videti, dodirnuti, tebe, –
Novi zrak nad vječnim svemirom:
Naš brod je u praznini!
Nećete napraviti prvi let
Nećete čitati na stupcima novina,
Šta je nepoznato, sada slavno, neko,
Kao da je Kolumbo ugledao novo svetlo.
Pa, prepustite se! Ali duša ne želi
Rastanak sa skrivenim snom
I, plačući, radosno proriče
O velikom zemaljskom imenu.
Oh, stvarno, kao divlja crvenokožac,
Hoće li Zemlju iznenaditi vanzemaljci?
I miljenik Božiji će doći da krsti
Naše vode, planine i polja?
Ne! ali mi, posjedujući vlastito svjetlo,
Mi koji smo dovezli zastavu na stub,
Moramo nositi na druge planete
Blagoslovi male Zemlje!
Ja sam sin Zemlje, dete male planete,
Izgubljeni u svemiru sveta,
Pod teretom vekova umoran dugo vremena
Bezuspješno sanjati o nečem drugom.
Ja sam sin Zemlje, gdje dani i godine su kratke,
Gdje slatko zeleno proljeće
Gdje su zagonetke ludih duša bolne,
Gdje snovi o ljubavi ljuljaju mjesec.
Bili smo zarobljenici u našem skromnom balu,
I koliko puta, u bezbrojnim promjenama godina,
Zemljin tvrdoglav pogled u mračnom svemiru
Prati čežnju kretanje planeta.
I sin Zemlje, jedan od bezbrojnih,
Bacam stih u Beskonačno, –
Tim bićima, tjelesnim ili bestjelesnim,
Da misle da žive u drugim svjetovima.
Ne znam kako će moj poziv stići na odredište
Ne znam ko će preneti moj pozdrav,
Ali ako su voleli i tugovali,
Ali ako su oni zauzvrat sanjali
I pohlepna misao uronila u tajne,
Prateći zrake koje gore u daljini –
Moj strastveni uzdah, žurba
Vi gospodari Marsa ili Venere,
Vi, duhovi svjetlosti ili, možda, tame, –
I ti, kao i ja, držiš veru:
Zavet da ćemo biti zajedno!
Čim sam se rodio , poželio sam da se vratim. I dok ovo pišem , vidim sebe ružičasta lica , u platno zakukuljeno dijete , ne veće od teškog starinskog mlina za kafu , plače četrdeset dana iz dana u dan , iz noći u noć, i moli :
-Vratite me, ovdje mi je hladno.
Niko me nije pitao hoću li ja da izađem iz ugodne topline majčine utrobe u hladni i surovi svijet. Niko nije razumio moju plačnu molbu.
Sjećam se i ne sjećam se mnogo toga , ali svaki dan svoga života pamtim.
Kad sam imao šest godina pomislio sam ne mogu više i pokušao da odem.Sjedoh u korito Modre rijeke , pustih da me vali pokriju. Osjetih toplinu i svjetlost da me griju. Pomislim , vraćam se domu svom. Anđeo nebeski me pozva i reče .
-Ustani , izađi iz vode i ostani tu. Tvoje mjesto je ovdje.
Kad sam imao deset godine nisam mogao više i molio da me vrate. Tri dana i tri noći sam ležao na groblju . Čekao da me ljubav moja povede sa sobom. Reče mi Anđeo nebeski :
-Ne budali maleni , tvoje mjesto nije ovdje. Idi kući. Mrtvi mrtvima , živi živima.
Imao sam osmanaest godina poželjeh da nisam tu , jer snaga me izdade. Ne mogah više. Anđeo nebeski mi reče :
-Ne luduj , tek si počeo da se snalaziš.
Imao sam dvadest jednu godinu , zalegao sam , nisam mogao više. Anđeo nebeski leže pored mene . Ništa nije govorio , čuo sam mu misli :
-Gledaj u moje oči!
U njegovim očima zaplesa čitav jedan univerzum plaveti , svjetlosti ,boja , nježnosti, cvijetnih livada , mirsnih rijeka , nestvarnih pejsaža u kojima dječica veselo igraju , žene plešu ,vrteške se okreću , ljuljačke se njišu , lišće predivnu muziku šume…Sve je mirisalo na ljubav i iskrilo milošću.
-Hoću tamo .- rekoh.
-Eh , dijete milo , da bi došao tamo moraš da budeš ovdje i ljubavlju i milošću gradiš svijetove nalik u suzama viđenim. Do sada ti je dobro išlo. Kad u svoje sehare sjećanja pohraniš dovoljno lijepih slika i uspomena , ona će se sama otključati i povesti te sa sobom tamo kamo hoćeš. I upamti sve je u parovima.
Potonjih godina sam nastavio graditi svijetove ljubavi i milosti ne obazirući se da li mogu ili ne mogu više.
Trideset četvrta godina mi se učini najbeternija od svih. Htjedoh otvoriti seharu ljubavi , snova , sjećanja i milosti. Nisam mogao. U očaju zaboravih da ključe njene samo Anđeo nebeski ima.
Bio sam toliko umoran i obnevidio do nerazuma da sam samo želio nestati, jer činilo mi se da ovaj put zaista ne mogu više.
Podigao sam ruke ka nebu ,htijedoh moliti , pružih ruke dlanovima ka nebu okrenutim . Prije nego izgovorih riječi , na dlanove ruku mi padoše dvije kapi suze .Možda moje? Ne osjećam da mi oči vlaže . Možda rose ? Možda suze nebeske!
Na dlan lijeve ruke , one od ljubavi i srca , prozračna kao rubin zaiskri kap . Vidjeh mnogo Zla , boli i smrti. Vidjeh djecu i žene silovane i ubijane. Vidjeh gradove razorene i porušene. Vidjeh bludnicu i zvijeri kako oko vatre plešu i likuju. Ali onda Anđeo nebeski spusti silni , uništavajući vjetar . Sedam dana je urlikao i zavijao. Kad je prestao netragom nestadoše i Zlo , i bludnica i zvijeri.
Na dlanu desne ruke , one od darivanja i milosti , kristalno čista kao safir plavetni zatalasa se kap. Vidjeh mnogo smijeha i radosti.Vidjeh harmoniju. Vidjeh žene i djece kako se igraju i plešu. Vidjeh mnogo cvijeća i mirisnih rijeka .
Znam sam da vidim čistu neuslovljenu Božansku ljubav i milost. Iskonsku harmoniju.
I shvatih koliko su moja nemoć , beznađe i bol sićušni i sebični u odnosu na bol i nesreću koju u rubinovoj suzi vidim.
I poželjeh da bar dio ljubavi i milosti iz safirne rose nekom darivam. Bezuslovno , kao što sam i sam darivan..
I čuh odjek riječi u mome umu :
-Možeš ti još mnogo više nego što zamisliti možeš .
Poslije je došao onaj strašni genocidni rat ,Zlo, bludnica i zvjeri i ubijanje Bosne. Stisnusmo zube jer Reče nam , da možemo mnogo više nego što možemo zamisliti.
I evo opet stišćemo zube , i mi i Palestina , jer znamo možemo više nego možemo zamisliti.
Uvijek će tako biti.
Između dva stiska zubi u damarima iskre i žive prelijepi dani u kojima snovi o ljubavi i milosti bivaju odsanjani i uprkos svemu opstaju.
I evo sada , skoro na kraju puta , zahvaljujem se mojim anđelama i anđelima što me naputiše i naučiše da mogu mnogo više nego što mislim da mogu.
Mojim pjesmama pisanim izrana
Kad nisam ni znala jesam li poeta
Pjesmama što liče na mlazove fontana
Na iskre raketa
Što se pokraše kao đavoli zlosti
U svetilište tamjana i snova
Mojim pjesmama o smrti i mladosti
Punim nepročitanih stihova!
Razbacanim po podrumima i prašini
Gdje ih niko ne čita i ne prelistava
Mojim pjesmama kao starim vinima
Doći će dan slavlja.
Studija Palestinski geto ili Mit o Izraelskoj državi ulazi u završnu fazu. Analizirali smo višemilenijski historijat i geopolitička kretanja u regionu Svete zemlje Palestine, trudeći se da analiziramo dostupne materijale , nagađanja , sive vijesti i crnila. Ako u sve to dodamo manje poznate , zataškavane i skrivane podatke , dokumenta i priče koje niko ne uspijeva pobiti, ni izbrisati, stvara se koloplet koji je veoma teško razmrsiti; ponekad još teže razumjeti.
Usklađivanje i traganje za objektivitetom je mukotrpan posao , koji jedva da može normalna um podnijeti. Naime , svi sudionici u tragici Svete zemlje imaju svoje istine , svoja htjenja i svoja prava. Svi imaju svoja viđenja i potraživanja. I svi se kunu u Boga Milostivog i svi kažu njihov “bog ” je samo njihov i on im je podario milost. I sveto pravo da u bijaju nevjernike.
A Bog je samo Jedan. I istina je samo jedna. I Bog reče :
-“Ubiti nevinog čovjeka je kao da si ubio čitav svijet.”
Ljudi su braća . Braća ne bi smjela praviti zlo jedni drugima. Onaj ko to čina je proklet. A istrajavanje na zlu povećava zlo .
Međutim priča o Bogu Ljubavi i Milosti ne dopire do zločinačkih umova, jer srca su otvrdla , razum ispran barbarskim osvajanjima , ali i borbama za opstanak . Ljudi se zbijaju u gomile , horde zla – po sumanutim idejama i vodiljama.
Naša rasa , naš narod , naša kultura , naša religija , naš historijski put su dokazi našeg božanskog porijekla i prava prvenstva nad ostalim rasama , narodima , kulturama , civilizacijama . Na osnovu tog našeg prava , dajemo sebi za pravo da odlučujemo o životu i smrti drugih , slabih , nevinih i nemoćnih. Nije nam grijeh uništiti neukog i nevinog ako ne pripada Nama.
Jedno zlo privlači drugo , udružuje se i umnožava se. Umnožavajući se , zlo postaje sluga vječnog zla. Raste oholost, taština , nedodirljivost u kome je novac sve ,i garant moći i zveketa oružja i smrti. Mnogo bezrazložnih i nevinih smrti . Nije to ni kolateralna šteta . To je nakana istrebljenja jedinke, društva, kulture, naciona i civilizacije .
Kada se dođe u fazu kada ništa nije sveto , kada se bjesomučno i bespoštedno ubije i razara to postaje najcrnji , genocidni fašizam i nacizam koje ništa ne može oprati, ni opravdati.
Uvijek će zle horde i ubice nalaziti opravdanje za zlo koje čine, ne shvatajući da dobro i humanizam nemaju alternative.
Jevreji koji imaju slonovsko pamćenje kad je u pitanju Starozavjetna historiografija, ali sz zaboravni o svojim pogubnim , tragičnim i katastorfalnim lutanjima.
Od Babilonaca i Rimljana do dana današnjeg , gdje god bili i šta god radili stiže ih anatema “prokletog” i izopačenog naroda. Čitava njihova historija je svedočnastvo lutanja, međusobnih izdaja , ubijanja , previranja, samoizolacije , getoizacije, progona i pogroma.
Zaista je tragično i poražavajuće svjedočiti neumlju cionista .
Ne može se racionalno pojmiti jevrejski zaborav da je njihova historija živo svjedočanstvo pogroma i holokausta jevrejskog naroda kroz milenijume.
Ponižavajuće i katastrofične tragedije , zločini i ubijanja , prganjanja , nestajanja ; individiualna i skupna su duboko urezana u DNK jevrejskog naroda.
Jedna od najpoznatijijioh biblijskih premisa je :
-“Ne čini drugome ono što ne želiš da se čini tebi.”
A jevrejima su činilo zlo : proganjali ih , maltretirali, povrijeđivali , na neljudske muke strane Božijoj milosti i ljudskom umustavljali , silovali , plačkali , protjerivali , ubijali …, bez krivice , bez suđenja , moralnih ili pravnih normi ih sustavno uništavali.
Da se samo podsjetimo šest najkrvavijh godina II svjetskog rata 1939 . – 1945.
Zaboraviše Jevreji konc logore masovnog uništavanja, mučenja, siliovanja i ubijanjana najužasnije načine ( nabrajamo samo poznatije) :
Auschwitz, Birkenau, Belzec, Buchenwald, Dachau, Majdanek, Treblinka , Liparski otoci, Gonars, Treviso, Padova, Trst i Skadar (Italija ) , Terezin (Češka) , Natzviller ( Francuska ) Jasenovac , Jadovno najveći i najužasniji između desetina drugih ( Hrvatska ) , Sajmište , Banjica (Srbija )…SSSR je nemoguće klasificirati tisuće koncentracionih logora za razne namjene i raznu etničku , političku i polnu pripradnost.
Broj ubijenioh jevreja nikad aneće biti tačno utvršen. Procjene ase ekreću od 4,5 – 6 miliona samo u njemačkim fabrikama smrti i “plinarama”.
I sada ti ljudi , ti jandici , mučenici i prognanici to isto u istom obimu i istom zločinačkom žestinom , sustavno rade već sto pet (105) godina . Od 1917. od Britanskog protektiorata sustavno i planski, a pod maskom povratka, kupovinom zemljišta i naseljavanja .
1948. godine. nametnutom rezolucijom SAD, Velike Britanije i Rusije osniovana jw države Izrael na teritoriji suverene i međunarodno priznate države Palestine .
Od osnivanja izraelske države počinje cionističko iživljavanje na onima koji su ih voljno , a vrlo često prisilno primili na tlo svoje zemlje.
Svoje uporište nalaze u Talmudu , po mnogim religijskim teoretičarima svetogrđu kojim se derogira Stari zavjet ,(Tora, Petoknjižje , Mojsijevi zakoni).
Prije nego vam objasnimo vezu Starog zavjeta i Talmuda , iznijećemo osnove na kojima počiva genocidni cionizam , fašistički bešćutno i nacistički bogohulno uništavanje svega što nije jevrejsko , na osnovu temeljnog talmudskog prava :
-Mrzi nizašta.
Mrzi nizašta je obrnuta konekcija koja potiče iz Psalama 69.:
“Spasi me, Bože… U duboko blato zapadoh i nemam kamo nogu staviti; u duboku tonem vodu, pokrivaju me valovi. Brojniji su od vlasi na glavi mojoj oni koji me mrze nizašto. …”
Cionisti su sebi dali za pravo da ubijaju , muče , siluju i uništavaju nežidove jer im to Talmud nalaže.
Citiramo: Talmud , židovsku svetu knjigu ili po žrtvama i časnim ljudima knjigu zla:
„Učenja i zakoni Talmuda važniji su i imaju se strožije primjenjivati od zakona Tore. Tko prekrši zakon Talmuda zaslužuje smrt.“ (Talmud, Erubin 21a).
„Za Židova postoji zakon da sve ono, što je u vezi sa kršćanskom crkvom, uništi.“ (Šulah aruh, Joreh deah 146)
„Bog je stvorio nežidove, te iako im je dao čovječji oblik oni su ravni sa životinjama, jer nedolikuje Židovu da bude služen od stoke. Zato ga služe životinje u ljudskom obliku.“ (Šulah aruh, Mudraš talpiot 225).
„Nežidov je kao jedno pseto. Štoviše, zapisi uče da se pseto ima više poštivati od nežidova.“(Talmud, Ekeseget raši eksod 22).
„Nežidovu ne treba milost i pomoć ukazivati.“ (Talmud, Jebamot 12a).
„Židovi moraju naučiti ovih pet stvari: 1. Volite jedan drugoga. 2. Volite pljačku. 3. Volite bančenje. 4. Mrzite vaše gospodare. 5. Ne govorite nikada istinu.“ (Talmud, Pesahim 113a).
„Ne smiješ Židovu, tvome bratu, učiniti kakvu nepravdu. Nežidovu je dozvoljeno učiniti sve i svaku nepravdu.“ (Talmud, Geneba 40a).
„Ako tvoje pretpostavljene nežidove pomoću hrane ne možeš pridobiti, ti ih pridobij pomoću novca.“ (Talmud, Sanhedrin).
„Židovu je dozvoljeno obeščastiti nežidovku.“ (Talmud, Jad Hasakah 2b).
„Nežidovska djevojčica stara tri godine i jedan dan može se oskrnaviti.“ (Talmud, Aboda sara 37a).
„Dozvoljeno je lijekove na nežidovima isprobavati, da bi se ustanovilo da li su lijekovi štetni.“ (Šulah aruh, Joreh deah 158a).
„Koljite nežidove kao gamad.“ (Talmud, Sohar).
„Nežidovke su nečiste i imaju se smatrati prostitutkama.“ (Talmud, Aloda Kara 366).
„Sve nežidovke su kurve.“ (Talmud, Even hekor).
Riječi su suvišne. Zaključci nepotrebni. Sve je jasno.
I pored evidentnih znanja i saznanja o cionizmu i necivilizacijskim nakanama ne samo prema Palestincikma , već prema svim nežidovima Zapadna “demokratija” je uvijek na strani Izraela. Na strani onih koji su mnogo stravičniji i genocidniji od nacista, Hilera i Mein Kampfa.
Toliko o demokratiji i zapadnoj “civilizaciji”. Ponoć zapadne “civilizacije”.
*
Uskoro sijedi šesti nastavak.
žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savjesću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepše mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.
Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
trazeći spas.
Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujuci sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj
O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi.
Vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom.
Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseći ga predano,
kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne moze izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj
Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vaš glas,
ovaj glas preplašene noći
što je prezrela svoje ropstvo,
i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala žena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se nćce vratiti nikada!
Šta je meni da prebolim travu svog djetinjstva
i grad svoje mladosti.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A mukkarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag,
i legla na kamen pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stisću hljeb
i kad nose oružje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlačili me kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića.
I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Nazad na vrh Ići dole