Nikad se nisam brinuo
za Bosnu i Terru
nisu li to čudesne
zemlje Božije milosti
plavet i zelen
milost i ljubav
šta nam više treba
zar ne
kako se ti ono zoveš
mila moja
zaboravljam
jer morima terrinim plešeš
i umorna na mome ramenu
ljubav o meni sniješ
dodirneš i predaješ se
putevima do broja jedan
i nazad
do iskona
Nosi srcem nježno
voljenje
dlanom stegni ružu
ljubljenu
ranom zaboli dane
prelijepe
krvlju piši riječi
prebolne
ožiljkom duši ukleši
sjećanje
koliko smo se voljeli
moja malena
Kasno kasno
i još kasnije
prekasno
na kraju puta
pruži mi ruku tvoju bisernu
kad mi srce ocvalo
pokraj tebe zastane
žao mi mila ne vidim ti lice
Milosno
ljepot dobrotom miriše
a Tišina sni
Stavi na grudi mi
kam veliki
Čergarski
nek putnici od iskona
što Boga slave ljubavlju
odakle ti Bože toliki drumovi
raznobojni i veseli
pominjuć sreću brata svoge
ljubav me stiže
napokon
a kam je priječi
da odleti sa odra moga
nisi leptirica bila
svjetlost avgusta si nosila
za svakog bi krugove pravila
grlice mila srce si nam ostavila
sa bolom u grudima
nekamo si drugdje hodila
noseći svjetlost
kome je potrebna
nas si često napuštala
malena grlice samo bi
prhnula neprimjetno
iznenada pa se nama vraćala
malkice umornijeh krila
na prsa naša nježno prislonila
blago snove odmarala
mi bi te prigrlili
udahnuli
koji dašak nježnosti
iskrica
što se ljubav zovu
nismo se ljutili
za ostavljena
slomljena srca
imali smo mnogo
tvojih zrcala
da idemo
da se vraćamo
posjetema
groblju sahranjenih ljubavi
vraćajući se
dvorištima srušenih kapija
tati
sramežljivi ljubavnici
ili sami vrazi
ljubeći kamenje
i oštrice tvojih lutanja
i tako tri puta
to jer neparan nesretan broj
zbog njega pomirenja
nesta
zao čas za ponos
boljeli te
boljeli nas
odlasci
tvoji ili rastanci naši
teške slutnje poput mora
skoro smo se u kam pretvorili
i ti i mi
grlice mila
ponos je glup i skupocjen
ljubav si pogubila
a si mila i zaljubljena bila
boje i krugove riječi
koji slomljeni ram
parčiće stakla
si nam ostavila
vrt jedan prelijepiima trešnjom behara jasminom miriše djeva čudesna u njemu dragog sniva na bijelom konju doziva mačka mazna oko nogu umiljato joj se mota njam njam cvili tila bi da papa iz đardina dozvan dragi na konju vranom dojaha besidi usnuloj dobroti vještica slatka gladnica mala neka papa sa dalekih puta dojahah papalinu san sanja mora prava daj i meni malo ogladnih draga
Tatjana Lukić
postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji
ali se ja prema gradu ne pomjeram
znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli
živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke
i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:
sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?
i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?
1989.
Bleki – A u Sarajevu blagorodna kuća mojih roditelja
U Sarajevu
još postoji ulica strma
uz koju si se verala
i kuća stara stoji
prazna je odavno
niko njoj ne hodi
svi su utihnuli
koji bi ruke širili
kraj mene i uspomena
tišina prolazi šutke
za namrgođene je briga ni
ciča zima još uvijek je vanka
nikad se ne gasi svjetiljka
kroz neugaženi snijeg
teško se probiti sam
u zametenim prtinama
slijediti krhki san
Bog mi je svjedok
prozori su svi zatvoreni
niko ne motri van
godine su lijepe i mirne
ne smijem reći da sam sam
bile bi tužne ptičice malecke
minuli su smetovi bijeli
sa sobom sve anđele poveli
ostalo je samo
moje srce od porculana
iskreć ljubav iz svih prozora
one iste stare kuće kojoj niko
od ezela ne dolazi da dušu stere
Kad žena voli
potoci žubore ljubav
ptice cvrkuću o slobodi
poljsko cvijeće miriše snovima
Kad žena voli
nebo diše milošću
mjesec sakriva biserno lice
zvijeđe pleše nebesku harmoniju
a maleni cvijet se oko mojih grudi svija
Kad žena voli
ne treba mi ništa više
suze same rose raznježeno lice
grudi uzdrhtale usnama tope njen osmjeh
Kad žena voli
otvora se rajski đardin
primim je za ruku tijelo uz tijelo
i tango lebdi ćarolija za sva vremena
Kad žena voli
ja ćekaću je dok muzika naša traje
bojiti snove njenim milim likom
polako slamati plahost njenu
slaveći uzvišenu ljepotu do sudnjeg dana
Brat moje premile majke je bio saksofonist
zvali su ga Đovani pjevao je napolitanske
da li zbog pjesme saksofona i motora
jecajuće gitare milog glasa ili stasa
prelijepe žene ga voljele ko lude
a bome i on njih
A onda se rodih ja nestašna blentovija
zvali me Bleki o ljubavi pjesme piso
bez gitare motora saksofona il basa
bez glasa nešto lika i ponešto stasa
i mene lijepe žene voljele ko hude
a bome i ja njih
Đovani i Bleki rod bliski a ni nalik
ujak i netjak u dva razna vakta
rod rođeni dva ni blizu svijeta
niko ne zna protabiriti zašto
voljele ih mile žene ko lude
a bome i oni njih
valjda je sve u genima
i nježnom dodiru
u damaru i srcu
tangu i okretu
i jesenjoj milini
što rastanak sluti
Otvorih srce
puno balonćića šarenih
lebde ljepši od ljepšeg
ljubav
pahuljasta leprša
tebe traži
a ti
ozarena u oceanima
rajskim
zlatna ti ribica u ruci
dar za mene
zoveš
poslijednjom željom mojom
dođi nam Maleni
sniježi bjelina je
krajolik je prelijep
miris nevinosti okupao dan
tiho je
čedo milo
ne treba ti posrednik
nikad
samo klekni
pogledaj u Nebo
reci
Hvala na životu
i on će doći