Category Archives: Pjesme

Autor

Hajro Šabanadžović

Sanjar

Njena ljubav je kao modrozelena rijeka

Ljetna ljubav

Uzburkano podvečerje

Rijeka vjernosti

Muzika stara

Kad me tuga  u srebreno čelo strefi

sjetim se tihih podmoskovskih vječeri

jednog davnog zaljubljenog leta

kada osviti i sutoni bjehu jedno

blagorodni nijemi svjedoci

očaja bez mnogo riječi

znadoh tada reći samo

djevuška ja ljublju vas

i dala mi da je ljubim

i još štošta  

u tami

samo naših

podmoskovskih večeri

u trošnom Kaštelu bez sna

kraj kristalne rijeke valima zakletve

smejala se srcem čednim

dizala obrve tugom

uzvraćala nadom

navsegda

uh

iskrom bez povratka 

usudom čelične zavjese

silom razdvojiše to 

neizbrisivo i djetinje

ja ljublju vas

navsegda

i evo

cio život poslije

u krhkom srcu mome

još uvijek plešu

i djevuška i rijeka

anđeoskom ljepotom

sjaje

muziku

ljubav

kao eho

kao san

prelijepog života

zauvik okovanog

rijekom vjernosti

moja snena duša  

još uvik 

drhtavo  rumori

u podmoskovlju

u nezaboravu

taj prelijepi san

iskovan u  jecaju

u boli 

plavetnog neba

talasa beskraja krik

ja ljublju vas Asja

djevuško moja

ljepoto mila

navsegda

Oni koje otjeramo

tragove duboke ostavljaju

posute ljubavlju

i obećanjem

vratiću se mila

kad djevičanske ljubičice

rosom zasuze

Dobri se nikad ne vraćaju

šapće joj zaljubljeno srce njeno

Autor

Hajro Šabanadžović

Trnje i ruže

Krajolik majskog cvijeća

Čežnje zakopane duboko u nama

Umor iza rešetaka

Đardin  ljubavne nježnosti i ljepote

Prolaze magle i bure

godinama posnim

sutonima blagim

raznoseći mirise jasmina

maslinovom gorom

hučale  nevere i oluje

decenijama hladnim

svitanjima nježnim

utapale ljubavnu strast

o hridine beskraja

ne primjetivši godine što brode

nepovratu odra

bijelim udovičkim  ružama tkanim

bježeć smiraju tihom

umor iza rešetaka

uzdahe sve rjeđe

bolnom tugom diše

galerija tišinom nijemom

mre

kraj razapetih jedara prošlosti

na krmi ispranoj dugom

sa kormilom u ruci

starac sijedi

čvorove tegobnih kalendara mrsi

razvezuje

jednu po jednu

uspomene koje gasne

bolom neprebolnim

skuplja ledene kristala srca

rasute po jarbolima tuge

sanjajući cvrkut nježni

prozračni  eho  koraka

čudesne žene  bijele

što poput čarolije

ka njemu hodi

osmjehom

dolazi

Ehej

kormilaru vremešni

okreni čvornate ruke

savršenoj ženi

primi je za ruku

zagrli je nježno

najnježnije

budi joj vodič

podari joj kormilo

u slijepoći tmine

obasjaj joj pute

ljubavlju

za vjeke vjekova

Modrinom i plavetnilom je okupana Bosna

zemlja naša

to je boja čudoređa  i sna

Bog Milostivi je tom ljepotom nju darivao

i zasja Bosna  Zemlja  Božje milosti.

U njoj sniju dobri ljudi Bogu mili

I Sarajevo Grad čednosti

Mnogo ljubavi  nježnosti i ljepote

u Zemlji toj i Gradu njenom imade

tu muzika i sevdah  sve je

časnost  ih želi poklanjati

i pružati ruke svima

avaj

Bosna je zemlja boli i tuge 

 mnogo, previše nestajanja

žao kćerima i sinovima njenim

njene darove mnogi ne žele da prime

život i smrt

ljubav i ne ljubav

radost i tuga

nježnost i nerazumnost kao neumitnosti

preplitanjem

vode na putanje zvijezda i maglica

od kojih Samilosni nove svijetove gradi

samo Bosna zemlja Božije milosti 

ljubav i milost

i Sarajevo  Grad čednosti

uvijek bivaju

I to je sva priča

Modra rijeko vječna

Ledeno jutro

San o ljubavi

Dobro jutro

Jube  moja

izvini ako te budim

do jutra ima

tako mnogo

ktomu ponoć i nedodir

miluje raskoš tvoju

znaš

volim usnulu da te gledam

tada moji sni

neće da spavaju

od mene bježe

hoće sa tobom da luduju

kažu toplije

i sigurnije im kod tebe

lažu me

hoće da se maze

ušuškaju u ljepoti  tvojoj

pomislih reći

međ  njedrima

skutima tvojim

bojeći se da ne smijem

zaustavih se

nešto mi šapuće

biće vremena

Ne znam šta je mojim snima

malo poludjeli

blude

valjda se zaljubili

stvarnost i snovi nikad nisu iskrivljeni

oni su tako prirodni i podatni

samo su ljudi nevjerni

sve nešto slutim

neuviđavni ja

Autor

Hajro Šabanadžović

Snježni bor

Jesenja idila

Svjetlost

Pahulje Grada čednosti

Naše nebo

Jednoć skoro

hudi sniježni bor

mnije

ne sklapam trepavice

bojim se bjega slika

a dušom lebde

nekoć davno

o vremenu

u vremenu

najčešće o jeseni

zvao bih te djevom

poklonio ti šapat srca

ukrao iz kule

s vrha usnulog dvora

da te zlo ne dotakne i…

dalje je bajka

ovočas s potomcima

zaboravljeno uživam

u tvojoj djetinjoj ljepoti

što dariva mi nevinost

osmjeha svjetlosnog

kao snježni kristali

što nalaze dom

u srcu mom

Molim naše Nebo

brani je od zla

podari snenoj ljepoti

svu sreću koju sanja

Jedne modre večeri

bol se ponovo rodi

vidjeh beskonačnu tebe

sa zvijezdama kako sanjaš

i po nebu ljubav šaraš

zbogom dragi , zbogom mili

u opraštanju mira nemam

vjetar će mi  istinu donijeti

kamo anđeli odlaze

pahulje klize

duga je noć

prizivanja svjedoka

kamenih spavača

Miljacke  i željeznog mosta

sleđenih travki

dok ljubih usne

usnule djevojčice

što na tren

nađe mir

u zagrljaju mom