Category Archives: Pjesme

 

Meki ralasi jutra nadolaze

nježno dodiruju obale svijesti

otvarajući sedefaste ivice sna

po ko zna koji put treba ustati

ostavljajući za sobom dveri

noćnih putova kroz ljubav

koloplet mirisnih snova koji nestaju

u bespuću šarenih iskrica svjetlosti

koje bolne probijaju proreze jave

poput hiljada blještavih maglica

najavljujući ponovno rađanje života

 

Sanjah te sinoć mila moja

Zvala si me u svoje đardine

baštovanko  njina

mirisi tvoga tijela su mi šaputali

uđi u baštu mili moj

miriši i beri  voće moje.

 

Ja ti odgovorih

Tvoje bašte su moji snovi

Koje sanjam u snovima mojim

Vidim kako cvatu

Ne mogu da dišem

Želim plodove tvoje bašte

mila moja

ali

Ne ide to tako

Ništa ne brini

Doći će vrijeme

Bašta tvojih.

 

Nije došlo

Odletilo  je

Sa tugom

Nenadanog rastanka

 

Oprosti mi mila

Bejah častan i dobar

Sada sanjam neubrane bašte

Čuvarice srca moga.

 

Kamo je nestalo vrime ljubavi naše,

ljube moja?

Nikad se to nisam pitao.

Nisam ni trebao.

Imam ga u sebi.

To mi je dovoljno.

Da preživim.

Tako naučih da oni koji vole

ubijaju one druge koji vole.

Onaj drugi koji vole,

takođe ubija onog prvega

koga ubijena ljubav bole..

Ovi prvi na crni petak  izdaje

u  tržnici nestalih i odbačenih ,

kupuju  pupoljke ruža,

plavih , crvenih m zelenih i žutih

rosnih i tuđim usnama nemirisanih

a nemaju ih kome pokloniti,pokloniti…

Ne rekoh li ti

dvoje se nađe

ruka u ruci

duša u duši

pa se poslije

nerazuma

ne nađe

a srce boli

a duša pati

 
 
 
  - 
 
 
 

Ah to nekada
sve je bilo lakše
i kikotanje
i čekanje
i odrastanje

sada se ne kikoće
ne čeka
ne odrasta

samo se otima
krade

ipak ponekad te sretnem
u mraku noćne kiše
kao sjenku
Dijaninog hrama

zastaneš
gledaš me
nevino
sa smješkom

i ja šta ću
zapjevam
sve sve mi daj

 

 

u umu  se javi strah od bliskosti kao tihi šum

užasan kao ponor i praznina pakla

 

usud se nasmije kaže kakav strah

sve je u srcu zapisano

 

duša shvati

titra treperi lebdi

 

uplašeno srce nauk prima

lupa jako jače i još jače

 

ne prestaje nikako ne prestaje

sve postaje jedan damar a krik ljubavi

 

 

 

Još uvijek sanjam

O jednom moru

Dalekom nevinom

Jadranskom

Kam’ sam htio poći

 Da nađem smiraj

u zagrljaju plave djeve

Bijaše nerazumna

Ta hladna zimska noć

Fijuče zkokobni vjetar

Snijeg neumorno veje

Prekriva i blijedi

Prtine neugaslih nada

Nedosanjanih

Krik kukavice bez doma

Odjekuje u sleđenom srcu

Bez daha šapće

O godinama prošlim

I sadašnjim

Jer potonje neće doći

Tko da zna

A dani ti budući netrošeni

Smješe se i plešu

Odu radosti

Ko je ljudima kriv

Izmisliše nepostojeće vrijeme

U plaveti male planete

Zarad bola i tuge

A  opet mudri ocean

Starog plavetnog mora

Mora dubokog

Šumi pjenom valova

Zovom  nimfe doći ćeš

Neizostavno doći ćeš

Hladu maslina suđenih

 

 

 

Pristavlja se tmurna i hladna noć.

Polako plete svoju mrežu.

Vjetar zavija,granje lomi.

Crijepovi se ruše .

Sjeva.

Na sve strane zmije iskre.

Prelijepe su.

Vrcave  i blještave.

Nebo grmi i atakuje.

Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.

Udari zaglušuju  i plaše.

Zna se odavnina , poneki baksuz  ih ne čuje i ne osjeti.

Taj je gotov, zapisan za rekvijum.

Zamalo pa avetinjska noć.

Kleknem na koljena .

Gledam u prelijepu kišnu noć.

Znam sve je od Milostivog .

Sada neku prevlaku pravi.

Možda je uputi pravom putu.