Ovi kreator , odnosno autor ove komedije koja balansira na ivici erotike i humora je obaška neka čudna ptica. Zarad mogućeg čitaoca i potencijalnih voajera ne upušta se u dubine miljea i likova. On svoje pa svoje. Pusti da sve ide tokom , bez ličnih konotacija i opservacija. Njemu je to normalno. Odakle ti frajeru vrijeme za sitnice.

On je prepustio glavne likove njihovim strastima, potrebama i željama bez neke prijeke želje da se uključi u njihov milje i emocije. Nije to baš pohvalno. Natandarivši uvodnu rečenicu kako to esnaf pripovijedača nalaže , misli da je njome sve odredio:

“Bili jednom, u nekom davnom vaktu u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo. Mnogo se zavoljelo dvoje mladih. “

I to je po njemu sasvim jasna i dovoljna odrednica za sve buduće radnje, činjenja i nečinjenja. ne znamo šta ćemo s njim. Jal živi u devetnaestom vijeku , jal zaboravio da je ovo raskrižje dvasetog i trisetog vijeke , u svakom slučaju neozbiljno se ponjeo. Ko da je ovi današnji svijet upućen kako se mahala od prije dva vjeka razlikovala od ove sadašnje mahale. I kako je tada ljubav plivala i određivana uplivom “više sile” – otaca i praotaca.

Njemu je, rečemo biva bitno da su se Mujo i Fata zavljeli i da ih to opravdava od svih anatema i reprekusija. Jes , malo sutra. Ljubav je ljubav – u svakom vaktu istovjetna. Ne mere je se insan kutaristi kad ga među rogove il’ dosta niže strefi. Al , ako je se ne moš kutarisati , moš je učiniti podnošljivijom, uzornijom i etički i estetski prijemčivijom i za aktere i za okoliš. Normalno ne mislimo na ekologiju. Ko da je prije dva vijeka bilo koga bilo briga za ekologiju. A bome ni danaske uspaljene nije briga ni za čim osim… Ma, osim za ono što su Mujo i Fata bjesomućno noćima hamalili i irgatili.

Ma jes Mujo bio kršan, zgodan , jak , kuvetli i tako to. San svake djevojke , a bome i udovice. A vjerujemo mnoga bi ga mnoga udata plaho zabegenisala i gotivila , da se nije zaćorio u Fatu. I nije Mujo bio repa bez korijena. Nikako. I njegov otac bio beg , a majka begovica . Ali umri mu otac , mlad od galopirajuće u četeres dana.

Bila su to beterna vremena nove austroguarske anšluske vlasti , kad su mnoge age i begovi preko noći postajali siromasi sa dna kace. Svih opljačkaše. I odlazeća vlast , i nova vlast , bilesim seljadija i sirotinja. Pohasila se raja i kmetovi. Pustošili se, pljačkali i otimali agluci i begluci. Niko ih nije ni hotio , ni mogo zaštititi.

Tako je Mujina mater , mlada udovica dospjela skoro na ivicu bijede. Ovo skoro je daleko od bijede. Imala je u šteku, sakrivenu seharu punu dukata. Zbog pljačkaških vlasti i povampirene sirotinje morala je četvoro očiju i ušiju otvoriti i usta zakapijati , pa čak i od sina kriti bogatstvo. Kontala – dijete je izlanuće se. Kad odraste već će se naći neka čara. Zbog toga ga poslala kod braće u Skoplje gdje je završio medresu, onog proljeća kad se zatelebo u Fatu. Trebo nastaviti nauk za kadiju , ali kod mladih međunožje je pametnije od svih nauka i kadiluka. Postaje insan tahat od pameti,kad ga ljubav međ rogove strefi.

A oklen njegovoj materi braća u Skoplju. Joj , budala žena , rekli bi mahalaši za sve neuke insane , bez obzira na ono po čemu se najviše razlikuju. Pa kad su se Turci povlačili iz Bosne povukli se i mnogo bosanskih muslimani i svih drugih muslimanskih fela , i domaćih i stranjskih sa njima. Znali su da će biti klanja. Njena braća njihov ogromni i berićetli begluk prodali. Normalno Mujina mater ko svako žensko čeljade u ti vakat ne dobi ni cvonjka. Ajd, što jes , jer , pale se dve tri kese zlatnika ono radi uroka. A to bješe samo kap u sehari zlatnika koje su karavanom iz Bosne u Stambol htjeli prenijeti.

Ali kad minuše Skoplje, na putu ka Gevgeliji sretaše mnoge od kojih saznaše da se većina Bosanaca razočarano vraćala nazad. Turci im se nisu svidjeli. Nisu voljeli pridoščice i pljačkali ih haman ko bosanska raja i kmetovi , buduća genocidna sorta. I zato ostadoše u Skoplju. Stid ih bilo vraćati se , jer su amanet dali – nikad više u Bosnu. Kod svojte je Mujo nauči sve. I kako se begluk vodi , i kako zemlja rađa, i kako se plodovi ubiru i pretvaraju u dukate. Nije bio pošteđen od strane amiđa . Školovanje , vajat i hranu je moro zaradit.

Eto, to je Mujino porijeklo, rodoslov, znanje i radinost. I beg je to znao i bio i te kako ljubomoran na to porijeklo. Njegov begluk je bio ko dim dimova u odnosu ne begluk Mujinog rahmetli oca. A od ljubomore sa zavist rađa. Od zavisti zlo . E, eto osnova za osvetu.

A bome su i Mujo i Fata zauprave pošandrcali. Toliko ih ljubav svom mladalačkom snagom jamila, da se sve pretvorilo u neobuzdanu starst i talasnje uzdrhtalih tijela. Slutili su da njihova zabranjena ljubav neće izaći na dobro. Slutili su nesreću i zlu kob. Zbili su se ko dvobojna vunica u jedno najčvršće klupko. Zbijali se i prepuštali se govoru čula bez razmišljanja o sutrašnjici, jer su znali da je nema.

Ono o belaju Muje i matere Fatme je pripovjedač fino zakumifliro i slučajnost, sa puno merenitnih koncidencija. I nako neutralno i nevoljko opravdavo i jedno i drugo. I treće. Ko veli, on tu ne može ništa. Sudbina će na kraju riješiti sve.

I dobro mudri Mojsija zbori. Ne može se započeto završiti kad je kome ćeif. I mora sve po tabijatu i istilahu; i krupnice i sitnice. I činjenje i nečinjenje. Nadamo se da će to pripovjedač na vrijeme shvatiti, nastaviti pripovijest i izvući se iz bule. Inače ova takarli priča ostaje samo erotikon o takaru dvoje mladih , uključiv malo stariju hanumu radi motivacijskih diskursa čitaoca.

:

Bili jednom, u nekom davnom vaktu  u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo. Mnogo se zavoljelo dvoje mladih. Branili im dušmani da se susreću. Ne znamo jal’ mater njegova, il’ otac Fatin. Otac begovski tiranin bio. Majka begovica puno mlađa ,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi se Bega bojala pa i ona stroga, tvrda i posna , bez radosti dane nije ni brojala. Mujina mater udovica mlada ostala. Bojala se za sina udovca da mu kakvo zlo il' sihir beg ne učini.

Daklen – Fata begova kći, a Mujo sin siromašne udovice. Vehta , neopstajuća kombinacija. Fata lijepa na mater, ni upis vila joj ravna nije bila. Pomalo šeretski , a svrabežom uzbibana. Mujo delija, kršan, zgodan , razgovorljiv i ugursuz. Za svaku žensku otrov mogao biti. Ali jok! Njemu Fata iz mahalske blentare ne izilazi. Ni on Fati iz srca. Valjda im tako grah pao. A grah ko grah. Nekad pane po čeifu , nekad nako, a nekad nakaradno i nacrno pobelajsuzi.

Begovska kuća puna magaza i vajata, bašči i dvorišta. U njima sluge po čitav dan svašta nešto tovare i pretovaraju. Ne mere obdan Mujo prići Fati. A nešto im taj valat nikako nije po volji. Dogovorili se dvoje mladih kako da budu jedno sa drugim, a da ih niko ne prokuži. Normalno noć je najveći saveznik "zabranjenih" murafa. Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera. Pod jednim penđerom ašlama, pod drugim tunja. Odmah do njih zid koji brani kuću i okučnicu od zlih dunjalučkih duhova i tračeva, zrikavaca i škiljevaca. A i nepoželjnih , vjerolomnih đuvegija.

Po debelom, najtamnijem akšamu Mujo bi se popeo na zid , preskočio u bašču, pa naskoči jal na trešnju, jal na dunju. Primakao bi se se prozoru na dohvat ruke i tiho , tek po koju riječ il uzdah bi razmijenili. Nakon nekog vakta kad je čežnja dobrano nafajtala damare , Mujo bi kroz mušepke proturio srednji prst. Jedino se tako mogli doticati. Nije on bezobraštine nike smišljao , nego drugi prsti bili kratki za proturit. Fata bi  ga i milovala i milkila. I tako svako veče do sabaha.

Navikao on na milovanje. A bome i Fata. Merak bi ga strefio posred simpatikusa i tada htio nehtio, moro brstit trešnje. Ponekad mu srednjak bio vlažan i slipav od ašlama, on nije obraćao pažnju. Konta vrućine su, prst se od milovanja znoji. Malo mu neobično bilo što mu prst, pođeđe na žensku tukne. Ni na to nije obraćao pažnju. Misli – Fata je plaho ugursuzli žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi prozento. Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepozno. I šta ga mi znamo – kakav bi se tada zeman naštelio . Jes’ da je Fata po starinski ulicom i džamijom nosila zar. Ali mladalačka krv puna svrabeža je u njoj vrila i kad god bi Muju vidjela, digla bi zar. Kanda joj u lice, u oko  nešto upalo. Pa trljaj, pa trepći, pa žmirkaj , šareti na Muju, sve dok zamalo oko ne bi iščašila. Da joj ne bi trešnje i tunje mogla je na bigajri hak frljava postati. A i Muji bi se crven fesić ponosno nakrivio.

Oteglo se ašikovanje. Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme. Trešnja bogato rodila, Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili. Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu , Mujo bi se peo na dunju, primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst. Fata bi ga milovala i milkila.

Došla jesen i sezona dunja . Mujo i njih počeo brstit. Fatu nije mogao ponuditi. Nisu tunje kroz drvene rešetke mogle proći. Mujina mater plahog slatka od dunja napravila. Čudi se narod. Nit ih u bašti imala, niti je na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje hejbet slatka od tunja. Svašta! Bio to Fatin dio ašikluka. Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila. Ne sluti na dobro. Biće nekog belaja u kući – konta on. Rodna godina kod svih , osim u njegovom dvorištu.

Kažemo; sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat, a u huđenju mogu se nezrele jesti. Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti. Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu. Hude dan i noć ko dva insana kojima se takar u treće oko uglavio. Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj, a svrabež se pojačavao i sve nesnosniji bio. Nisu glasno mogli razgovarati, ni nježnosti riječima izmjenjivati. Beg bi ih mogo čuti i eto belaja. Od dodira, osim prstačenja, ništa. Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom u jesen , u vrijeme rujanja , kad se jeleni i srne pare i takar priča vaskoliki dunjaluk zamanđija Mujo nešto čudno, reklo bi se skoro pogano, iz čiste dosade i jada, napravio. A možda ga takarli jad mladosti posred čelenke strefio. Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije. Trebalo mu vremena da se po tabijatu i siguro našteli. Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan Mujo , više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo, pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura:

-Hoće bezbeli, bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao, drva  cjep'o. Pa hek po prstu. Otpade nokat iz čista mira , ko da ga nikad nije bilo. Nije ni zabolilo , ni prokrvarilo. Sadaka me neka spasila.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane, a zašto ti je prst vako oteka , boli li te’?

-Kako neće bona. Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

Milki Fata ne popušta. Sve nešto misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje. Kaharli radoznalica propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice, bolest ti neka jaka prst napala. Hem nema nokta, hem oteko, evo ga i raste, nikad ti veći i deblji prst nije bio.

Milki Fata, pa milki, ne posustaje. Mujo konta šta da joj odgovori, pa se odjednom sjeti novog belaja:

-Idem  draga moja po demir pilu, ovo se više ne mere durat. Ima da prerežem rešetke , sve razvalim i sve ti po tabijatu o nabreklom prstu bez nokta objasnim i da ti bolnu ranu pokažem, da joj lijeka nađeš. Ti vidi što ti je radit, miliovat ili milkit, jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće, smislićeš ti , pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru, neće se za po’ godine vratiti. A vako se ne mere više durat.

Dok pričala Fata jal od sreće , jal od uzbuđenje ubrzala milovanje. Mujo se ukočio, nije imo kad sići, već je nenadano, nako ukočen hekno sa grane. Od silnog milkenja i maženja , pojačanog trzanja – dekiku prije neočekivanog ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on heknu  sa tunje. ko đugum sa nakrivo nasađene police. Jal’ od  habera, jal’ od nečeg drugog, jal’ sa trešnje, jal’ sa dunje; sve jedno je, iste su visine, Mujo se natakario posred bašče. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol. Mater mu morala strave danima salijevati koliko ga je kopriva užarila i oplikila.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala. Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec, zvijezde i vedro nebo . Nešto bi da opsuje ili da vrisne, ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada, dvi tri kapi me po ruci potrefiše.

-Je’, zeru zakišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila, Na ašlamu se popeo, demirli pilu u ruke pa pilaj . Ipak preglasno bilo . Mujo stao, ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi, snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac vijek dva poslije i zapjevala Moj dilbere,.. Započela pa prekinula. Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje, pa joj pjesma nije po volji. Tada okrenu na drugu i poteče glas kao nestašni izvor Modre rijeke bistre :

-Joj, mamo mamice, crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Muji drago oko srca, to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva. Fes nakrivio pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja, i butum komšiluk se zaibretio. Joj miline avaza , u begove kćeri. Čak bi se i metiljavom begu, da je kojim slučajem bio tu, jedna- dvi dlake oko malog malom prstua naježile.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i mušepke i u Fatinu sobu se uvukao. Šta je Mujo objašnjavo, kako joj je bolni “prst” pokazivao i šta su radili šnjim i bez njega i kakvim su mu melemima pomadali ; to ne znamo. Nismo nazočili, ni svjedočili. A nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe. Ma, obrazli smo mi pripovjedači, sad pa sad.
Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao. Otada, nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao u Fatine odaje. Trešnja  krila demirli prozor i mušepke, na kome više nema demir rešetaka ni mušepki. Izjutra, prije sabahilden in the morning zore , bi se Mujo isprco vanka . Fata bi tokom dana bogate  meztluke i slastica za večeru nabrala. Mjesecima gozba i glazba , belaj i svekoliki taksirati trajali, u Fatinoj odaji.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:

-Joj,mamo mamice…

Po tri do deset  puta. Neki besposleni, nedovoljno urokani pjano brojo i do dvadeset četiri puta izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve  od akšama do sabaha. Oni pjano se kleo da ništa nije udvostručio. Nije gledo nego slušo.
Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili ?! A ni propitivali Jazuk. Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju , pjesmu - Joj , mamo mamice - spjevao?

Na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

*

Kraj prvog čina



 

Danas je Četvrtak   10. Jul / Srpanj 2025. godine njegov  191 dan   , a  preostalo je  krhkih 174 dana.

Vi nikad ne mislite da se,  recimo, na današnji dan, prije hejbet godina  desilo nešto što će bitno uticati na vaš život.

Eto recimo priča o surboti , drugi dan poslije četvrtka , što no bi čifuti rekli šabat , papise bludnice sa sedam brijega kažu sabato .

Uticala je na čitavo čovječanstvo. A ljudi nikad nisu čuli za nju.

Eto , ni  vi  ne znate da se nekad subota zvala surbota.

Ako nama ne vjerujete pitajte žene. One još i dan danaske kukaju zbog tog izbačenog slova R.

Kažu oštećene su, debelo su oštećene. Nama ih žao i vjerujemo im. Kako im bolan nećeš vjerovati. A bome nam i nas žao. I mi uskraćeni.

Znate ono:

Raj je bio uređen kako treba i po tabijatu. Ali ona firaunka Eva, naša pomajka  nam natakari onog junfera praoca nam Adama, ko najvećeg levata i dobiše izgon iz raja.

I gdje će ih poslat?

Za divno čudo baš na Zemlju. Ne znamo zašto je ona izabrana od tih silnih mirijadi planeta , sunca i mjeseca.

Kažu ima vode i đardina, lijepog cvijeća i trave. I svega nečega baš za insane sve podređenog. Rečeno im :

-Idite pa tamo jedite zabranjeno voće koliko vam ćeif. samo pazite na mjeru.

Ali detalji na Zemlji nisu ugajguljeni i morale se na brzaka stvari sređivati. Tako se dogovore takrli dani,do u tančine. To su oni oni dani za branje voće, ali samo ako u njihovom nazivu    ima slovo r . Ako nema, strogi post ili na mah pržun. Ono u svemu mora imati mjere.

Zato je Mujo najviše volio da piše recke, da zna dokle je došo. Ako bi bilo neke dileme , on se radi demokratije nije nimalo bunio da sve krene isponove.

Eva ko Eve , nekako proturila surbotu kao šesti dan u sedmici. Vidi se namazanija mastima od onog blećka Adama. On neki jado izgleda bio. Na sve što Eva kaže on klepi ušima. Zato je prvo matrijarhat nastao. Garant.

I sve je dobro štimalo za Evu i za njene nasljednice dok se Jevreji ne pojaviše i “muškarčine” čopili vlast.I jade namah radi štednje ukinuše jendo slovo i surbotu prozvali sabatom. Dan u kome je grijeh bilo šta raditi, a naročite ne ono. što se radi surbotom.

Žene zavriskaše : Kakav vas  crni sabat snašao, to je naša  surbota.

Nema to veze sa Isusom ili black sabatom  . To ima veze sa farizejima. Kažu oni škrti , škrtiji od prosječnog Jevreja barem dva puta bili  i gledali da uštede gdje god stignu, čak i  na slovima.  Moš'te mislit’ koliko su štedljivi bili. A i licemjeri. Zalagali se za neku vjersku čistoću. I tako je dugo moralo da se ne praktikuje branje voća subotom. Zabranili i bilo kakav rad. Znači i ljenštine su. To jopet podrazumjeva  i ima i  nema, onoga što je u raju zabranjeno.

Ali tu nije kraj. Starorimske, starogrčke i sve ostale staro žene se pobunile i zavele višeboštvo. Tamo se svaki dana moglo brati voće. I bez obzira što je pola dunjaluka prešlo na monoteizam i dan danas vlada neznabožački , oliti poganski  sitem branja voća.

I ko kaže žene nisu moćne. Jesu , samo zaboravile svoje moći. Ili čekaju pravi vakat?

Dobili smo dojavu da Lizistrata , negdje na visinama kuka ko godina ,za njenim slavnim vremenima.

Jako brzo se smjenjuju dani. Ne mre ih čovjek ni pomilovati.

Što bi poete rekle:

Milovali ne milovali svi greju u nepovrat.

Svaki dan je prelijep za život. Valjalo bi kada bi se svaki dan voljelo i ljubilo i svaki dan imao jedno er makar kao pričuvu. Onda bi se zasigurnio našlo vremena i za djecu i starije.

U pevodu:

Volite se ljudi. I ono što neizostavno ide uz ljubav. Bez obzira na subotu , sabat , sabato ili surbotu.

MERI CETINIĆ – Četiri stađuna / Song – Lyrics / Lijepi snovi