Category Archives: Blažena Luca

Nasuprot tome riječi – odrednice kao:političar,papak,šupak,krkan,pederčina, homić,hablečina, šlepađija,papa,hodža,pop bitno su odredili njihov odnos prema muškarcima.Te riječi se nisu smjele izgovarati.jazuk.Ako ih izgovoriš isto ko da si zle sihire na asvalt među časne ljude zvekno

Očito je da nisu voljeli muškarce,zbog toga se možda javila pomisao da nemaju ništa zejdeničko sa njima,osim ako moraju sa očevima. Ili sa braćom.Samo su Mojsije i Dobri imali braću.Ostali su bili jedinci u muškom rodu  i svaki je imao sestru.One su bile proinceze a oni mahalaši.

Neke su muškarce tolerisali,uglavnom po obiteljskim vezama:ponajviše sebe:Ali voljeli ne, to nisu nikako.Smatrali su da muški svijet nosi svo zlo ovoga svijeta i pedrluk.Sasvim logično.

A oni su samo željeli da žive u miru da uživaju u blagodatima koje život nudi.

Pošto su im samo muškarci stajali na putu ka tim htjenjima,onda je i sasvim shvatljiv njihov odnos prema karakterizaciji muškog svijeta, koji čini zlo i smutnje.

Taj svijet zla su ignorisali i odbacivali.

Bili su anarhisti.Učinili bi sve da unište svaki nečudoredni muški ego, koji im je stajao na putu;naravno svaki osim svoga.Ali ponekad bi sami sebe potkačili.To im bio glavni cirkus. Da su bili pametni nabavili bi cirkusko platno,dva tri roštilja,koju gajbu piva ,jednu gajbu kurvoazije ,minimum petnaest godina star,natandarili  bi Lenjog na vrata,i cirkus bi mogao početi cirkuzati.

Ali nisu.Inače bi postali očevi onog humara sa nogu.A upravo to ih je odbacilo od cirkusa. Ništa nisu voljeli raditi stoječki.Čak ni sjedečki.Samo su gledali da se prihvate kakvog šilteta ili jastuka.Kad se zašiltetiš ili zajastučiš,ne treba ti ništa više.Joj meraka,ljidi dobri.I rashatluka.

Smatrali su da je vika i galama znak slabog odgoja,neuravnoteženosti,neobuzdane naravi i ludila.Zato su svoja šilteta i jastuke uvijek sa sobom nosili.Iako su svi  stanovali u krugu od cirka ba. pedeset metara polumjera , nikad nisu grupno išli u đardine svoje ka đardinkama svojim.To se nekad zvalo okole kere pa na mala vrata.Ili diskrecija.

Sada toga nema.Hajvan ti ,drito , natovari žensku na leđa da čitav svijet cidi da komad ima.Žvalji se i bali ko vo u preživanju  ili doga u javnonom zelenilu na istresanju gazdine kulture.To se uvijek zvalo neodgoj.

Tragali su za nečim.Da  ih je neko pitao šta traže,oni kao  ne bi znali odgovor. Samo bi Lenji i Deba mogli odgovoriti. Jes,kad bi bili levati.Lenji bi samo rekao; A-a.a pa vi kontajte šta je to. Deba bi se prije hekno nožekanom i bajunetom posrid jetre,prije nego što bi išta lanuo.

A kada budu  zaista  saznali koja im daska fali, i šta traže biće kasno za njih.Eno i Mara Daskara čitav život daske tegari i preslaže i još uvijek ne zna koja joj daska fali i šta ispod njih traži.

Ali  sve u svemu biće  jako zadovoljni i ispašće dobro.Osim jednom ili dva puta.Onaj drugi put će se svi đematile natakariti,ali ti sada o tom ne smijem pričati.A ni brige te.

Shavtaju oni,svojim ganglijama,koje ih kao strujno kolo, kanališu samo u jednom pravcu da je život uprkos svemu ,samo jedan i veoma lijep.Samo ga drugi ,muškarci napose,učinkovito kvare, ugrožavaju i uništavaju.

Politika je ono najprljavije,najodvratnije,najnemoralnije što se čovjeku može desiti.Oni su to znali i zbog toga su se nje uvijek klonili.Da je bilo ko od njih bio gutav po leđima,počešali bi ga po leđima i rekli:

-Nalet ih bilo.

Nisu se bavili filozofijom ,jer su bili filozofi ili barem propovjednici.Propovijedali su jednakost međi ljudima i ženama,posebno između njih samih i žena.

Bilo je to sasvim  logično , zato što je u njihovim postupcima bilo malo toga logičnog. Iz nelogike samo se probijala svjetlost ljubavi i onih željenih krikova.

Nikas nisu tražili uzroke bilo čega,a za posljedice ih je jednostavno bolio čošak.A i inače ih je bolio čošak za bilo šta; osim za njihove ljube ili za njih same .

Bili su čoškasti i ludi;ne samo ludi, već i opičeni i otkačeni i blesavi preko svake mjere.I još malo preko te mjere.

Ali nikad ,ama baš nikad nisu bili sjebani ili deprimirani.Osim po jednom u vaskolikom njihovom životu.Ne .to im se ne možemoglo pripisati.Jednostavno nisu ni znali šta   to znači.  .A jednostavno nisu ni imali vremena.Odajkle ti vrijeme frajeru u ovom takkarli stađunima.

Ponekad su bili zamišljeni.To da.

Kada bi ste ih slučajno pitali šta je to dobro u čovjeku,oni bi se samo zacrveni,oborili pogled i šutjeli.

A onda mnogo godina kasnije,kada im niko neće ni pamtiti  lica,kada   godine prekriju buku i navukle tišinu,  još uvijek će se pričati   o njihovim ludostima i ludovanjima

Blentovije će tada shvatiti  da ih je samo to i nijedno drugo pitanje moglo natjerati u crvenilo i šutnju,jer shvatili su vremeno shvatili i zašto.

Oni su bili,ne ljudi,nego ljudine,sušta dobrota,bez obzira na njihovu bahatost,nestašluke do bezobrazluka ili čak surovosti.

Ta surovost im je govorila da treba pobrisati šljam sa ulica:dilere,narkomane, lopove, ubice, silovatelje, homoseksualce,političare,religijske oligarhe,bogataške krvopije.To kiša ne može učiniti. Kako nisu bili grubijani oni će to radili na svoj način.Slaće ih u muriju uz tvoju pomoć,, moja malena, a ponekad i na ortopediju bez tvoje pomoći.

Njih nikad nije intresovalo šta drugi misle o njima.Njima je bila bitna samo njihova religija.Pucao njima prsluk jesu li oni hrišćani,luteranci,protestanti,evanđelisti metodisti ili  katolici,ili pak muslimani, muhamedanci,isusovci,mojsijevci,abrahamovci,sufisti i sofisti,antisti,kapucini,drekaci,derviši.,židovi ,cionisti,budisti,hindusi,selefije,muhađedini,:pa čak i Siki,Pigmeji ili Aboriđani.Da su bili crni bilo bi im svejedno da li su Kunta Kinte ili Haile Selasije ili Muhamed Ali ili Prisli uz dužno izvinjenju dijelu nabrojanih,pogotovu poslijednjih.

Ipak ,niko nije mogao znati koja je njihova religija , osim da je ista i da je se oni čvrsto drže.Na sva nastojanja dobijali su se  neodređeni odgovori.

Uvijek to bilo: HUh,ili uh-uh ili uh-uh- uh ili malo različito auh.

Najlenji uh.

Najdeblji uh – uh.

Dobri  Malena ili mila moja.

Propovjednik Gr-u-uh.

Herco Joj lelo Jelo jelena.

Oma bi samo palio bateriju ispod ćebeta i pravio se da je duh.  .

Baška uh,uh-uh.Ono tri put je za sreću.

Voljeli su žene,ljubav,snove,muziku i Boga Jedinog ,Oprosnika.

Imena su im bila neodređena kao i oni.Takva imena roditelji  nisu davali.Rodtielji su im davali normalna imena.

Njih je mahala odgajala i davala im imena.I bili su sto posto nalik mahalskim imenima.Poneko je načuo njihove nadimke koji su bili sasvim obični: Dedo,Medo,Deba, Gaćo, Baša,Bleki, Frka,Zlata,Lela,Pizdunčica,Havina,Nevina,Nina,Mina, Daskara,Nana, Baka, Caka, a,Koka,Koko, Brko, Cakan.Neko je imao i drugo ime.Lenjog su zvali i Munja.Naravno zbog brzine.Debu Fićfirić zbog garda.Dedu Tica zbog harmonike

Kad ideš ženi ponesi bič – govorio je Niče nigdje ne nalazeći čovjeka..

Gluposti reli bi mahalaši i zato nisu volljeli Ničeai,Kafku i Borhesa i  njihov mrak. Nek idu živjeti sa svojim nadljudima,vatrom, miševima i žoharima.

Ženama smo uvijek nosili bukete cvijeća u mislima,ljubav u duši i sebe  na roštilju..

Kad odrastu njihovo shvatanje morala je postati veoma fleksibilno i opravdano.Kada   ih budu pitali zašto se vole švalerisati,jednostavno su odgovarali:

-To se ne može raditi sa svojom  djevojkom ili  vlastitom ženom.

Na tako čist,nevin i argumentovan,odgovor svi će zašutjeti i vidjeće im se u očima da su očarani i nekako osviješćeni tim saznanjem. Kao da će progledati novim očima.

Nije se tako činilo,ali bili su sanjari koji su svoje snove dijelili besplatno – isključivo ženama koje suhodile njihove dardistane.

Da im Bog dušu ‘prosti za njih je Bosna kovanica   riječi Božiji San.

Lokativ je izvedenic aod glagola lokati.

Laksativ izvedenica od glagola laskati,

Nikad ne  drže ruke u zraku jer  to nije dobro.Nisu znali zašto,samo su znali da to nije dobro.Uostalom nisu ih ni mogli držati u havi.Uvijek u jednoj ruci piće,čaša li pribor za jelo,a u drugoj znaše šta već ,ako ne znaš naučićeš,moja malena.Nikad nije kasno.

Ja se crvenim i sve nešto mislim vidi,molim te,ovo moja malena mi više ne smeta.Ali to što u moje tajne zadire to me boli .

E vala nećeš ti meni ništa saznati.Ne zvala se ja Luca ledena santa.

On kao da mi misli čita nastavlja kao da nije ekspoze o konzilijumu radio.

-Topla si koliko i lijepa malena moja.Toliko ljubavi u tebi ima , po dunjaluka bi mogla ozdraviti. Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi , a ti to ne primjećuješ. Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav, bar na kratko, ne usmjeriš na drugu stranu i dozvoliš srcu da otvori oči i dozvoliš mu da diše.

Kraj VI dijela

Malo one poslije one noći , Dobri joj objašnjavo konzilijum.

Malo ga mazno, malo ga ja, Luca i moje lucice ošamutile, a i nešto mu se u srcu stislo i otvorilo ga , ne može ga stišati,već ono progovara :

-Dobri su oni i uglavnom fini , ali ludi ko struja. Sto gradi svaki u blentoviji ima, poneki i više. Ne zna se kjoji je luđi  i huđi, i mrtviji. Ni za koga osim za sebe i svoje dragane ne mare.  Pusti ih, prođi ih se i ne barkći ; to nikako, jazuk je .Il je belaj il je zijan garant.

Svi ih se odrekli i iznevjerili , još od djetinjstva ulici i samoći prepustili.Taka vremena bila.Takve im i druge, sa njima postale, poneka i prije,a poneka i nije.

Očevi i matere, kažu borba za opstanak.Evolucija i socijalizam zlatne kašike traži. Treba irgetitii.I nema više ženama po minderlucima plaziri i kafu ispijati,sistem olajavati.

I  znevjerilo ih i obdanište u koje nisu išli.Ono kaže nisu nam za vas plaćali.Škole ih se odricale ,jer za njih još pismene nisu izumili.Voljeli oni havu ko da su luften proleteri ili seljaci bezemljaši,a ne rođena gospoda.

O djetinjih dana mahala im i đardini Bjelavski  kuće spasa bila. Dom iz kojeg su nasumice letjeli i izletali.I opet  letjeli, čini se ko muhe bez glave, neki od dna do vrha. Jedan pokušao obratno i taj nije  nigdje prispio.Oni se sa gravitacijom od tog dana nisu više zajebavali.

Osim Debe.On je volio da u snu leti ,jer je znao da će svakako heknuti.  Let bi počinjao pri dnu Bjelava.Tamo gdje se u nju ulivaju boje Romana Petrovića. Zatrčao bi se.U početku lagano,pa malo dodavao gas i kad bi stigo do Čekalaše bio bi u punom uzgonu da počne let sa Vrha Džidžikovca.

Ne znamo zašto je let uvijek započinjao sa dna Bjelava i vrha Džidžikovca,mada tu ima Kajakovske simbolike.Bjelave su vam jedan brežuljak.Dno svakog bražuljka je i mirisavo i tužno.Mirisavo jer odiše krasotom i čarima.Tužno je arko samo korak više napraviš,ti ga napuštaš i ko zna da li ćeš mu se ikad vratiti ili zateći u istom raspoloženju u kojeg si ga ostavio.

Joj,mamo mamice.Sve se vrti oko toga.I u dobru i u zlu,konta Deba.

A Džidžikovac koji je u samom dnu brežuljka,ma kako se on zvao,Debu uvijek podsjećao na njemu najdražu igru džidži-midži. Uvijek bi mu srce zatreperilo ko ženska crvuljak u grlu prije krika joj mamo mamice.Koliko mi znamo postoji samo jednan crvuljak za glasanje, Deba samo strogo klimata glavom i kaže:

-Pitajte Omu,on će vam reći šta liči na lići piklić u grlu.Nije za džab-džaba, od Mojsija posuđivo avlijsku bateriju i razgledo anamo onu kod Nećka.

Džidži midži je ona zimska igra. Za Debu nije postojalo ni vremensko ,ni ptostorno ograničenje.On se liguro,odnosno džidži-midžiro vas cijele godine,u bilo koje doba dana i noći i bilo kojeg stađuna.

Isprva bi  bio malo nesiguran. U  tom letu ima toliko bezvremenog i poetskog ,da bi sav strah nestao.Uvijek mu bilo žao  žao što niko sa njim ne leti. Njihova izvlakuša je  ono čuveno:

-Odakle nam vrijeme ,frajeru.

Istina  je bila ,da su se bojali da će ih Deba u nečemu i nekako natakariti.Nema veze što je to san.Kod Debe su san i java imali isti tretman.Kad su s njim oni nisu nikad bili načisto ,da li je to san ili zbilja.Tako da su im dani i životi  proletjali u bunilu.Nisu bili ni za ovaj,jaš manje za onaj dunjaluk.

Dok lebdiš osjećaj lakoće i straha se isprepliće,ali duša se uznosi i zanos postaje sve veći.Letač postaje poeta, koji poje divotama koje vidi i srce mu raste i raste. Naraste toliko da insan postane pretežak i samo hekne.

Razbije se  Deba svaki put ko Mojsijeva harmonika kad je sa Jekavca baci.Deba nikad nije krivio naraslo srce za pad.Njemu je srce bilo zaleđeno i nije moglo rasti.Njemu bi se uvijek neki insan pristavio i skreno mu pažnju sa leta.Jednom ga onaj hadum natakario.

Svaka noć  Debina savjest navrati pa odleprša tužna i zamišljena.Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli pritišće ovaj svijet.Ne može se to više podnijeti.Ljudi zaboravljaju da je Plava planeta nakrhkija  zvjezdica u Univerzumu.I jedinstvena ,kao i svaka druga.

Bilo je veče kada se Frka skršila.

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu na ljuljašci ne probudi.

Deba  se naslonio na krvavi dovratak , usnio utvrdo i  sanja.

Lagan je ko perce, i još lakši. Nadvio se nad Bjelavama ko kobac i gleda koke kako guzovima tandaraju,grudi im se uzbibale,kosa zalepršala,jure na posao.Neke vala i sa posla.

I tako leti on  ,došo do na po Điđikovca ,pred kapiju Velikog parka. Ustremio se na jednu plahu kokaru, bogdica mu fali da je spiči i  jami .Pomišlja ,samo što ne leti perje, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta ,otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli još od vakta ka ga je ovi  istraživa,a nije mu mogo dohakati.Ni rodu njegovom.

A on, evo dva vijeka poslije,leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj jado nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije, a ni okusio. Kod njega žene, u onom vaktu tuknule, nisu se podugo kupale.Ali nije zbog toga.Malo stisneš nos i tuti-fruti.Debin recept.Njegoša nisu interesovale žene.Hadum bio.

Jedna baba Vidna pod stare išla na Ribnicu prtljačom mlatit haljinke. Mlati i olajava, a nebo kažnjava. Jedan krš joj se izmakne ispod nogu i ona zarovi u plićak na leđa i poče zapomagati; kuku lele poturčih se. Nisam se u životu okupala i sada predsmrt da postanem turkinja. Joj jadi moji, kuku meni ljudi pomagajte. Zov'te popu da mi pomast da.

Jedna Lepava Mušović, ništa u rodu bosanskim Mušovićima, otišla u ameriku na turneju. Tamo naglo zahladilo, zove Lepu zabrinuta majka rano jedne subotu ujutro. -Ćero nemoj da se ku'pala u ovi mrzli vakat. Lepa joj odgovor šilje: -Neću majko ,nisam luda. Će se kupam u drugu surbotu. Ovo objavljeno u minimaxu. Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno  hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi..

Ono o suRboti ćemo  namah,malo pošljen,dok ispratimo ono Debino hek.Mučko i ničim izazvano hek. Mislimo da je tu  djelovala čista ljubomora .

O tome kako je Deba Hekno i šta je bilo poslije ćemo neki drugi put.Otegnuta priča i  Deba samo što  nije otegnuo papke.

Deba malo zašo u godine , pa razmišlja da ništa nije kao prije.Evo moro se dogovoriti sa Mikom,da se taka mere desiti samo danima u mojima obitava slovo r .Ono  fonetički „er“, Debi je sada bilo  sasvim bez smisla.Sa er se završava riječ Lipcaner,što je  on ko biva posto. Jer tri puta hevtično nije kakav takar za njega .nekad bio.danas,šta je tu je.

Eh ,nekada. Sa er počinje ergela. On pastuh Lipicaner,jedan jedini. A pun i ubitačan ko ergela pastuha.Joj.šta se moglo tada…I dok mu   kroz blentoviju proljeću iskre nekadašnjih džidži- midži đardina ,on osjeti da buja i zove Mirjanu:

-Dušo jel danas suRbota.

-Jeste ,Lipcanere moj Lipicanerski. Čak mislim da je suRRRRRbota.Sutra će biti nedRRRRRelja,pa ponedeRRRRRljak.Pa onda idu naši dani,pa petRRRRRak i opet suRRRRRbota.Sve dok nam se ne zamanta.Nego hajmo to sve dušo obaviti i zakukuljiti u današnju surrrbotu.Ko zna šta može sutra biri.Mo'š ti jal slučajno ,jal namjerno roštilj razbaciti, pa ti se anamo onaj na njega nalaktiti i eto belaja.

Ne ulazimo mu detaljisanja koliko se rRRRRazbijanja desilo i roštilja na bacilo.To je već intima.A intima je svetinja.

Deba bi zaboravio da leti i razbio bi se toliko  bi  ga bol u bubrezima svaki put probudio.I boli ga toliko ,da neizostavno  mora ne pješačku turu, pjevcu vodu pustit.Ali to nije kolonjska,već krvava rijeka bubrežnih kamenaca pokupljenih sa džidžikovačke kaldrme.Moro jadnik uvijek na zdravo nešto operisati.Jednom slijepo crijevo,drugi put papilome lingve.Jedanom sam sebi pokušo uraditi carski rez,ali nije uspio.Morali mu jetru,ni krivu ni dužnu sa dvadeset devet,plus jedan šav krupnim štepom štiklati.

Ali čestiti su, samo jednom nisu bili i ograjisali za čitav život. Niko te ne može kazniti ko čovjek sam sebe. A nebo samo prihvati kaznu, inače najčešće oprašta. Šta će , pred svršen ga čin ljudi ostavljaju. Kaže kad ti tako hoćeš, neka ti bude, mi želje ispunjevamo. Samo odredimo  budi i ono bude.

Nikad  tuđe, to nisu naučili i ne umiju, ali ljubama sve što imaju poklanjaju. One tuđe samo  uslovno prihvataju, ako im se neka djeva samo pokloni i da,ili ih neka ažbaha ugnjetava. Uglavnom bježe od toga  deverli veza i belajli je to. A i pogano je.

I sebe i svaki djelić sebe , još ljubav, muziku i snove pride poklanjaju svakoj ljepoti koju susretaju..

Znam mnogo će ženskinjama zlo učiniti, kasnije za godinu, dvije tri.Ništa namjerno tako to biva.Jedan blento od njih ima izreku i opravdanje:

-Dvoje se jednom nađe pa se onda ne nađe.

Nema tu neke pameti,ali to je sva filozofija svake prave ljubavi.Osim onih koje nisu porave. One koje nisu prave vremenom će postati,pa će zaboljeti.

Neke će se žene pohasiti  pa će otići. Te nagrabuse.

One druge krhkije nježnije i ljubeznije ostanu dok ih oni ili  ponos ne otjeraju, ali i one ne prođu najbolje.

Ne otjeraju ih oni, nego se odjednom u sebe povuku ko da im je neka nešto učinila, uglavnom i jeste. Namjerno ili nenamjerno.

Ali ih povrijede da zaboli do neba. Te još lošije prođu.

Misliš isto su prošle. Nisi u pravu. One  koje su se pohasile  samo su život   primirisale. Nisu nauk do kraja naučile. Ne znaju šta dalje pa ili propadnu i usidjelice postanu ili se za bezveznjakovića injženjera ili pravnika udaju. Čitav život prožive , djecu izrode, a da ne znaju rašta su se rodile.

One koje su otjerali sa sobom tugu i bol ponesu. I ljubav mnogo ljubavi. I snova, mnogo snova, muzike, anterija i velova.

To je toliko bogatstva ,da se ta sehara za života ne može potrošiti. Jedan dan tuga i bol, dva dana peri i trljaj, ribaj rane. Pa opet ljubav i muzika, pa peri i ribaj, ne možeš ni uprljati ni oprati. Sve sjajno i blještavo i nepreglenom ljubavlju posuto.  .

Oni su mislili da sinonim znači sinulo onim.I toga se držali.Za sve pojmove su imali svoje inačice.

Riječi poput prostitutka nisu postojala u njihovom riječniku;naime isuviše su voljeli i poštovali žene.Obično su govorili da su to zalutale ovce ili sirotice koje koru hljeba tijelom prose.

Nećemo griješiti dušu,bilo je i onih koje su manje poštovali,ali su bez izuzetka sve voljeli.

*

On me zagrli ,počne mene ovoliku ljuljati ko da sam perce.Njegov dodir je tako pahuljast,ali umirujući.Imam osjećaj da tonem u neko plavetno nebo u kojem savršena čistoća vlada.On mi dotiče kosu,miluje je, i osjetim valove milosti što mi  niz lice u srce slivaju i tješe.

On šapuće:

-Ništa se ne boj malena . Dosta toga se  desilo . Veći dio će doći kad tebe i mene ne bude.Govore mi bol umrje prije nego umremo mi,malena vjeruj mi to istina nije,svakim danom sve jače bije. Vjetar. Nebo.Sunce.Vaseljana.Sve će vrištati.Sve će zavijati.Sve će plakati.I onda stati.Ali ti malena ćeš meni svoju bol predati.

Ja zaspah u njegovo naručju,on mi priča ,polako i tiho,kao da neku uspavanku poje,ja tonem u san i sanjamDijanu,djevojčicu iz žute koverte.Onu  koja se Debi zaklela na vječnu ljubav.

Vesela je lijepa,razigrana i vazdušasta .Kaže mi :

Ništa se ne boj.Dodo je dobro.Malo je zauzet,previše nam malena moja, šaljete dječice.Sve ih treba zbrinuti i naviknuti na  ljubav i milost.Nisu navikla,uplašena su,sumnjičava  i stide se.

Ne plaši se ti za Dobroga. Biće on  dobro.Kasnije ćemo ga malo popustiti i domoriti.Trebaće mu.Jer ga još trebamo.To šta će sa njim biti nije tvoj problem.Ako možeš pomogni mu malo.Još je krhak.Za dan dva biće mu teško,najteže.Ne daj da se slomi i skrene.I uberi darove koje ti nudi.

Zastidim se. Koliko je moja bol bila sićušna i patetična.

Kada se probudim zaboravim san i misao.

Odjednom se tu neka djeca petljaju u moj život.Još mi samo to treba.

Od dana pogibije moga Dode sam uvijek sam znala šta hoću. Znala sam da me niko više neće moći povrijediti i da ću uvijeki proganjati one što mi ubiše ljubav jedinu.

I koji uvijek ubijaju  nevinosti  slične njemu. Tome sam stremila,to sam i željela i to sam postigla. U mom životu nije bilo mjesta za snove i novu bol.

Ja sam jedna čvrsta žena u muškom svijetu koja je jača od svih njih. Ko neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila.

Nisam znala niti jednu ženu koja je više od mene željela biti žena; domačica, žena ljubavnica, žena majka, žena ljepote, žena savršena.

Ali to nisam mogla imati. Bila sam ubijena onog dana na raskršću Koševske i Điđikovca. Često sam išla na tu raskrsnicu pokušavajući naći Dodu.Ili snove ili parčiće svoga srca. Nikad ništa,samo se led slagao i ledenijim postajao.

Nasmiješim se, jer vidim kako Deba kaže:

Joj dobrih opisa za ekspertize za desetku. Vjerovatno bi on il'neki drugi dodao:

-Joj levata ljudi moji, rikno, a ni takario tu ljepotu nije.

Mojsije bi ih korio:

-Šut’ ,pogančeri jedni.Ugledajte se na Dobrog.On nikad neće reći tandaro ili takario.On   kaže vodio ljubav,a on drotuša kaže:ubro.Ne unam šta je ljepše od tog dvoje .Voditi ljubav sa cvijećem ili brati cvijeće,ali da se ne pokida.

Drugi ne bi mario za Mojsija već bi dodao:

-Ja bih zbog nje riknuo,ali prije toga bih je slušao kako pjevuši joj,mamo mamice.

Mojsije bi neki valcer odalamio.

Grlice bi bile zatečene,šta da rade sa ovim blentovijama?

Dobri bi stajao sa strane i bespomoćno u mene zurio.

Takvi su ti blesani.  Uvrnuti, pa i tebi  uvrnu mozak,  i ne osjtiš to. U mislima ih svako malo nađeš.Jesu pametni kolko su blesavi,majka ih nakrivo natakarene rodila.

Malo sam se odmaknula od sjećanja. Misleći na te mahalaše. Dobri iz džepa vadi neke zgužvane i poižutjele koverte. Kaže:

-Izvini imam hitan slučaj,ako mi dozvoliš moram ići.Obećavam  vraćam se. Čitaj ovu suzama orošenu.Ovu drugu,nenaslovljenu  ću ti ja čitati kada dođem.

Ode pa se vrati.Unese zvuk Bolera.Blago me poljubi u kut usana,nekako nenamjerni i izvini kaže ,brzo ću.

Vrlo često me taj prvi poljubac u ugao usana zagolica.Ja se raznježim skoro da bih zaplakala.Ali neka radost mi uvijek zaigra u srcu i spriječi suzu da kane.

Prvo sam osjetila hladan dašak koji me ježio.I kada sam htjela da se stresem,neka toplina se iz ugla usana počela širiti duž usana,pa se ulila ka ustima,kliznila kao kaplja meda niz grlo.

Svilenkasta i meka slast se stidljivo miješala sa mojom dušom i spustila  u moje srce.Ono je zbunjeno zatreperilo i uprlo pogled u dušu, Tražeči savjet.Duša je nemoćno širila ruke kao da kaže,ni ja ništa ne shvaćam.

Dobri je otišao,ja sam počela da čitam i plačem.Čitala sam o nekoj djeci  i o boli.I znam zašto Dobri ima dušu punu boli.Deba,Dijana i Frka su  djelići njegove boli.  To sam već saznala.

Sada vidim da ga bole i neka druga djeca kojima nije mogao pomoći.

Nisam mogla prestati ni čitati ni plakati,ali sam se  i smješila i ganuta bila.

Takav vam je taj klipan,u kome sve više Malog Princa slutim.

Nježnost voljenog bića.

Bol majke srne.

Samoća okamenjenih hridi.

Ljubav siročića.

Muzika bulbula.

Ples grlica.

Radost dosanjana.

Tuga beskjraja.

Rijeka rastanka.

Milost zvjezdana.

Svjetlost od neba.

Vješt je kulinar riječi.One vam pred očima lebde,smjenjuju se i ne prestaju.Tolalno vas slude.

I odjednom ih nema.Odlepršaju.Pogledam gdje su.A one u mome srcu predah traže.

Riječi više nisu  njegove,moje su.On ih je samo na papir prislonio.

Ja,Luca sam zatečena. Veću budalaštinu u životu nisam čula.Nisam vjerovala da svojim ušima slušam to baljezganje.

Čitala sam  Malog princa i raznježila me  njegova dobrota i ljubav. Simpatična mi je ta bajka bila.Tražeći Dodine tragove, tražila sam i malu planetu. Mislila sam možda je on tamo. Nikad je nisam  našla. Kasnije sam shvatila, ona je tako mala da je ni Huble  ne bi mogao pronaći.

Bolje pogledam Dobrog . Zaista liči na Malog Princa . Samo ozbiljnije i tužnije izgleda.

-Da nisi malo   prestar za malog princa.

– Nisam . Mali princ je uvijek onakav kakav je i prvog dana bio i kako ga ljudi zamišljaju . On nikako ne odrasta . Vrijeme prolazi i leti, a on ne odrasta i ne mjenja se. A i nemoguće ga je promjeniti.On to ne želi.

– Zašto bolan nisi na onom svom malenom planetu, nego  smutnju po mom gradu praviš i još ženske sluđuješ i srca im lomiš.

– Vi,ljudi ne znate kako je tamo. Tamo je prilijepo. Mala mirisna planeta i jedna ruža i jedan baobab; to je ono vidljivo. Sa nevidljive strane ima šćemljijica, ležaljka i mirisno polje djevičanskih ljubičica. Bijelih i ljubičastih. Danju uživam u mirisu ruže , milujem baobab i umujem o stvoritelju, samoći i tišini, ponekad posudim šćemlijicu. Noću gledam zvijezde, putanje i maglice.Šta će djetetu više.

Gore se sve  jasnije  vidi i mnogo je veličanstvenije i ljepše. Nikako se ta ljepota pogledom ne može pojmiti i obuhvatiti. Te boje i ti oblici. Mirijade mirijadi valera , likova i boja, nedokučivih u blagosti i milosti  se ogledava i slavi Najuzvišenije Biće, Stvoritelja našeg.

Više  ne pokušavam dokučiti gdje je Znalac i da li će mi se ukazati. Samo znam, da je u toj ljepoti, u toj nježnosti, u nekoj od najljepših maglica njegovo prstolje.

Sa prijestolja slave udahnjuje u tebe, mene ,u sve nas,  svoj istiniti nauk ,da bi ga mi prigrlili. Čitav naš život On je prisutan u nama i uvijek u nama živi.On je Vječni.

– Da nisi ti sebi nešto umislio ili obuhvatio nešto što nisi mogao podnijeti,pa skrenuo.

-Ti u sebi kriješ rijedak dar za iskren humor.Često mi osmjeh,ponekad i nečujni smijeh izmamiš. Kako, malena moja,ne bih mogao sve  podnijeti, kad me Mudri miluje i pazi. Ja se samo pitam: kako se On ili Ona sa svojom samoćom nosi. Znam da Uzvišenost mnogo djece, anđela i stvaranja ima i da mu ne preostaje vremena za samoću.

Tu  zastaje , ustaje, pušta ploču i Bolero počinje da klizi. Cigare nam nove pali, jednu za mene , drugu za njega. Čašu mi dodaje, malo svoju, u visinu olčiju diže i ja znam da to želi da piće kušamo. Slatko coknemo i on nastavlja.

– Negdje duboko u meni je zakopano neko znanje i neka bol. Oni na površinu moga bića nose nježnost, ljubav i dobrotu , svakodnevno, svakog momenta. Nešto od znanja izbije ,  vrlo rijetko ,ali neko zrnce ipak ispliva.Zrna se mnogo nakupilo i mnogo bole,jer mnoge tuge nose.

I nikoga ti ja ne zavodim ,niti smutnje radim.Samo pokušavam slomljena srca da lijepim. Malo   snage im dam, da bar korakom prvim u život novi kroče.

Bolno je to moja malena.Vrlo bolno.Ženska bića su krhka,ko paučina.Lako se slome.Zato je izreka,pažljivo, kao sa ženom.Toliko je ljubavi i nježnosti u  njima da boli.A hablečine to ne cijene.Njima je bitno ko je dao go,ko je pametniji i ko više penezi ima.Djecu tek podnose,žene tiranišu,samo o svojim glavama se brinu.

No, vratiću se ja na priču o ženama.Skoro da si žena, razumjećeš.I imamo mi vremena. Ništa nam neće pobjeći,ali sve u svoje vrijeme.

Ja sam sada zanijemila.Zabolilo me ono njegovo:skoro da si žena.Razljutilo me ono njegovo:imamo mi vremena.Rasrdilo ono:sve u svoje vrijeme.

Znam ja dobro ko sam i kakva sam.

Šta si on to umišlja?

Kakvo vrijeme i šta u svoje vrijeme?

Sreća da nikad nisam voljela pendrek.Nikad nisam bila za fizičku torturu.Sada mi skoro žao što ga nemam.Garant bih ga bar jednom klepila po pametnici što mi smutnje pravi.Sa grada prešao na mene.

Htjedoh malo podviknuti,ali on me preduhitri.

-Nisam vam ja ništa kriv.Ništa vam ja nisam radio,ni tražio.Vi ste me priveli.Imali ste razlog,  sudbina je tako naložila.

Pogledam ga on je tužan i ozbiljan,malo snužden,povlači se u sebe.Možda me sada persira,ograđuje se od dešavanja i pomisli i hoće da ga svi puste na miru.Odjednom dobijam osjećaj da mi čita misli,pa se preplašim.

Kada sam to jednom,naki dan kasnije pomenula,on se od srca nasmijao.Rijetko je to činio ,ali tada bi mi duša zatreperila blagošću.Kako je lijep bio kada bi se smijao.Ništa ljepše u mome gradu nije bilo.Mogla sam se sva utopiti u tom smijehu.

-Ja da čitam nečije misli.Nemoj se, malena moja , igrati sa mnom. Skoro da jedva znam čitati i pisati. A misli čitati, to ne umijem i ne smijem. To ,što nešto pogodim, je zato što ljudi licem i očima više govore nego riječima.

A ti si ,malena moja, kad se srdiš  kao djevojčica kojoj su ukrali lizalo.Stišće zube,neće da vrišti,jer su je dobro vaspitali,ali očima bi ili pendrekom nekom nos slomila.U tvojim očima je jedno more suza koje samo što se nije razlilo.Od tog mora  ,ti ne vidiš led svoga srca i njegovu ljepotu. Da mi je samo jednu iglu malecku naći,da bocnem to more,nek se izlijeva.

Počne se trkeljati po đepovima,na kraju iz malog đepa na na grudima vadi jednu sasvim malenu iglu sa udjenutom, dugom  rubinovom niti i zagleda se u nju.

Ja se prepadnem,nisam sigurna šta je taj luđak sa iglom naumio.Hoću da ustanem,ali vidim  on ne obraća pažnju na mene.

Neku svoju igru sam sa sobom igra.Vadi bijelu maramicu iz džepa na prsluku.Zažmirio je i problijedio.Postao,nekako,proziran i vazdušast.Jadna suza iz lijevo oka mu kanu.Meni se učini da je nebesko plava.Dubok uzdah,grcaj,protrese mu grudi.On ne otvara oči,već ko slijepac po suzi nešto veze.

Mic po mic,pokret po pokret ,kaligrafskim pokretima iglom isplivava prvo slovo  – V.Njegovo lice je izobličeno od bola.On nešto sluti.Vidi mu se.

Ovaj put je sebičan bio, samo sebi piće nasuo i naiskap salio čašu.Tako to pjane rade,likuje pakosnice u meni.Ona druga dobrica,koja se dugo krila i rijetko javljala ga brani:

-Ne vjeruj pakosnici pakosnici,on guta bol i neće da ga tebi prti.

On odlaže vez i priča  o bojama, kao da mi  je tu priču već pričao ili barem započeo.

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana.Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene,neranđaste,žute,zelene i plave boja.

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo.

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca,a crno od hladnoće.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje.

Bosni nije data ta mogućnost.

Koliko znamo još samo dvije tri zemlje nemaju mogućnost birati boju i svoja

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje.One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke.

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi.Broj maglica je lako izračunati.I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena.

A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetam. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet. I boje ih slušaju jer najčešće o ženama sanjaju.

Kad cvijeće,krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego izađu u đardin neki i uživaju u bojama. Oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne miže uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem.

Nisu to stotine nijansi.To su tisuće i tisuće valera koji lebde pre očima sretnog bića.

Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći: Sretnog li bića.Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je boje,tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno.

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav ona se odjene bojom koju zaslužuje.

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja Bosna zemlje Božje milosti ,Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Sve mi je  misli poremetio.Sve češće osjetim neku drhtavicu i čežnju i pitam se da   nisam nešto umislila…

Prva noć po privođenju je krenula napriliku ovako.

Rekla sam vam da sam magnetofon pristravila.Tako nalaže pravilo službe.Ništa bez magnetofona. On je svjedok i zakon.

Ja smislila ,malo ću se za svaki slučaj malo strogoće igrati i to je to.

On me gleda, blagim telećim pogledom, smješka se, ko djete na tuti  i pita:

-Malena moja, šta ćeš nam to naviti, sat i ljetni  stađun kažu ovdje negdje  okolo rok, muzike mora biti.

Koji drznik, par prostih  rečenica ,mnogom razložnošću i prošlpšću diše .

On mene, dva metra sa štiklama,  jedru, punu, čvrstu i dugonogu  svako malo naziva malena i još svojata. To je ug i uhh. To nije simpatija, to je za četri stađuna plakati .

A onda me nešto štrecno skoro da izgubim dah i nešto me presječe. Morala sam sjesti.Otkako sam ga privela,dah me sve češće guši, neda da dišem.

Dodo me uvije tako zvao: malena moja i nikako drugačije.Iako sam sjedanjem izjednačila pozicije, još uvijek sam za pola  glave viša.Gledam ga strogo policijski , ali mozak na drugu stranu vuče.

On nešto zna! Osjećam, on zna nešto što niko ne zna, niti bi mogao znati. Samo me Dodo zvao malena moja, ali bio je moje visine i žilet viši.

Summertima i Rock around the clock su Dodine i moje himne bile. Bil Haleja smo plesali kao ludi. Bili Holidej ili Besi Smith smo u osami slušali, jer je nama i ljeti tako lako, nepodnošljivo lako ,živjeti bilo. I nije nam život nimalo na njihov nalik bio.

Ja ga gledam strogo po policijski.Čak se  ne pitam odakle mu sve to.Sutra će on meni da leti.Večeras je kasno.Imam ja dušu, iako sam policajka.Ne valja čeljade u noć puštati.To što sama sa njim,noću u praznoj kući,ništa mi ne znači.Nemam ti ja straha, a imam i crni pojas i patrolu ispred vrata.

On se smješka više radoznalo i sasvim malo zamišljeno. Ni on nema straha.Izgleda da ga moj jogunasti stav uveseljava.

Vidim da se ne pita :  šta me snađe ili gdje sam ja ovo? Ili bar da se pita šta će sa mnom? Ni traga strahu. Samo blagost neka  i nježnost iskre, nekako tiho i nenametrljivo, razoružavajuće nevino.

Zaustim da ga pitam…

On odmahuje glavom i prst na usta stavlja.

Ja sam zapanjena, mene Lucu neko da ćutka.

Još od Dode …joj, opet se Dodo javlja , nikad od onog dana mi više u mislima nije bio. Nisam mu dala da mi dođe.Sad više nisam ljuta , već ogoljena, razoružana golotinju svoju, stid svoj pred malenom radoznalošću skrivam.

On polako ustaje , odlazi do bifea, dvije kristalne čaše i flašu kurvoazije vadi,donosi, na nepokriveni sto od ebanovine stavlja.Odlazi do trpezarije tacnu i podmetaće nosi i par sendviča.

-Ostalo od plača,grehota baciti.Ima još.Izvini plač nije još na red došao.Ja malo pobrko.Doći će.Vidi se da ja ovo nisam pravio.Previše sapuna ima.

Preneražena sam.On ko da je u svojoj kući,a ja mu gost.I kao da je bio u mojoj kuhinji..Zna gdje šta stoji i gdje će što naći.Ništa ne pita.Samo uzima i nudi.Nemam vremena da se naljutim,a on novi ispad pravi.

Uzima diktafon , otvara balkon i na njega ga odlaže. Ruke put djeteta izvrće, ko da se čudi i pita: šta će nam,ovdje nema nikakvih tajni.

Komodi sa gramafonom  prilazi i rovi po pločama,pa ih nekim samo njemu  znanim redom slaže i preslaže.

Malo, crticu jednu ,na čelu se mršti,jednu na gramafon stavlja, druge složene ploče pored njega odlaže.

Vraća se do stola sipa po prst pića u staklo što blješti , ciganku i zlatni upaljač,  iz džepa vadi.

Trznem se, mahalaš je to i pogledam na šank , na njemu moji rekviziti nedirnuti stoje.

On prati moj pogled, ruke širi ,kao izvini zaboravio. Ponovo ustaje odlazi do šanka i pred mene giganku i zlaćani upaljač stavlja.

Produži do komode ,pušta da gramafon muziku lije.

Iznenađena sam, klizi meni najdraža kompozicija; Bahova tokata i fuga u D – molu. On je neki luđak i mefisto, svaki mi damar otkriva. Ali nekako polako zrnce po zrnce.

Sjeda , vadi dvije cigare, stavlja ih u usta, pali ih, meni jednu pruža.

Da li je on blesav ili lud.To mi niko od Dode nije radio.Nisam dala i niko nije smio.On samo sliježe ramenima,kao da kaže: ko ti kriv.

Ja san zabezeknuta, ka bi  moja nona pizdila.

On čeka i osjeti kako mi se pluća opuštaju, pa istovremeno uvlačimo dimove   , ja u svoje kršne, on u svoja , recimo , mladalačke grudi.

Muziku ćutimo i uživamo . Svakako je opuštajuće, Mali vještac zna znanje.

Meni pomalo neugodno i ljuti me to što on ne gleda u moje grudi ko drugi.Kao da ne vidi rasnu ženu pred sobom,već krhku djevojčicu kojoj treba princ da je spasi.

Bolje ga pogledam.Da, zaista, jako liči na Malog Princa ,samo nije plavokos.Možda su mu zato oči i misli nevinije.

Ovaj mir je nesvagdašnji i čudan, težak i pomirljiv , kao da diše.

Cigare smo ispušili , malo poslije i muzika staje. Tada me on upitno gleda i ja znači mogu da ga nešto pitam .

U pogledu je izvoli moja malena. Ja to znam.

Vidi drznika.On meni opet moja malena To on meni, nešto , ko biva odobrava.  Prije nego što neku ljutnju počinim , samo od sebe mi izlijeće.

– Ko si ti.

On tužno, zaista tužno odahnu i progovori , prvi put kako je doveden.

–  Mali Princ.

On se ne da omesti,gleda me,smiješi se i nastavlja.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi, iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama.

Dok se širila tragala je za jednim mjestom u toj tami gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala prešinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi pokloni svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari čedu razum i svoje darove : svjetlost i ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Čedo toliko nerazumno biva pretvarajući plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izaziva.Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti. Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću. Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom. “Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se dugin spektar   nijansiran valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boje.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šat god hoće.

Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koji Ljubavlju drži Univerzum na okupu.

Svjetlost je,ona tiha ,milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav u raznježenom Božijem čedu i koje se riječima ne može objasniti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.

Kasnije te večeri osjećala sam se smireno,i nepokolebljivo.

Sutra ću ovu neobjašnjivu situaciju prekinuti i pustiti Dobrog.Nije za apsa,nije lud i nije opasnost za ljude.Vjerovatno ni za žene. Više je neko djete koje je neku pamet nabubalo. Možda i nije,ko ga zna,ali ja neću da se bakćem s njime.

Ja se malo zaplela u priči.Kada sam pomenula jutro  poslije onoga i  kad sam sam izašla u baštu i vrisnula;

Ehej, hridine Grada čednosti ,to ja opet volim .Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu,nježnošću okupana.Ne želim više da se noću molim i plačem.Hoću da zaboravim riječi molitve:

Sutra mili,sutra ću ti doći pa ćemo ponovo biti zajedno.

Ponovo imam danas.

-Plači malena , plači djetešce ,  ja sam tu ne brini . Samo mi se vrati mila i daj , isplači se već jednom , milo djetence.

**

Ne znam šta mi bi , rasplakala sam se.

Plakala sam dugo i neutješno .

Plakala sam ko dijete kojeg su prodali i sada ga napuštaju ; obećavaju da će se vratiti ,a ono zna da ga lažu i da će ostati sam u tuđem svijetu .

Suze mi liju , ja ridam , ja grcam , ja počinjem da vrištim , ja hoću Sudbinu da tražim , da je tučem , da joj nos skršim . Da je istučem i naučim pameti , da nikad više , ni jednoj Dijani , ni jednoj Frki , ni jednoj Luci , Zlati ili Leli Jeli Jeleni  ne uradi to što im čini.

Kroz potoke suza vidim da sudbina bježi preko klivade , preko ljubičica , gazi ih nogama , živote im krhke uzima dolazi do obale Modre rijeke . Ulazi u nju ,  zastaje tačno na sredini i prstom mi prijeti , izaziva i čujem , kaže mi :

Dođi ako smiješ , ti kukavice što bježiš od života i sudbe.

Plačem , a ova me pakosnica izaziva.

Hoću da ustanem da se obračunam sa njom . Ali Dobri me stišće , zagrli, pomiluje mi kosu , jedan poljubac, na vrh čela gdje se ono sa kosom spaja , polako spušta i više sam osjetila nego što sam  čula kako mi kaže :

-Neka , pusti je malena moja . Nije ni njoj lako . Težak je njen život , li mora raditi svoj posao . Ne ljuti se na nju . Ne radi to ona . Ona samo posprema strahote  šta zli ljudi čine . Vrijeme je malena moja , za suze i bol . Dugo je to , Mila , predugo , trinaest godina držati sleđenu dušu u tamnici i biti živ zakopan .

Odjednom u jednoj jedinoj njegovoj suzi , što nikako neće da slizne,  zaiskri lik sav u bijelom, sa svilenim šalom oko vrata , u kožnoj jakni i kacigom u ruci . Iz suze se šapat , poput poljupca prosu:

-Poslušaj ga mila , dijete je  , ali  profesor boli . O bolu i tuzi sve zna.

Vrisnem , mislim da ludim , jer to je moj Dodo , ta suza u bijelom u djetinjem oku.

– Zbogom mila i sretno ti bilo . Samo me tvoj led i bol držao ovdje . Bojao sam se za tebe . Sad si sigurna i moram da idem.

Ja hoću da je uhvatim , jer ta suza je moj Dodo . Suze se povlači , Dodo  se nasmješi , suza se u grlicu prometnu i leprša ka nebu . Zastane zatrepće krilima i napravi krug i nesta .

Ja nastavim da plačem , ali ljudski , polako i tiše . I osjećam da se led u duši preokrenuo , kao da je malo mjesta vazduhu napravio.

Dobri mi daje vodu  izvora Modre rijeke .

-Uzmi treba će ti,nisi sve suze isplakala . Idemo Malena  moja , skoro će noć.

Smirena sam . Dok ležim , na ćebetu duginih boja , sa glavom u krilu jednog djeteta  , na um mi pada kako nisam često razmišljala o tuđem bolu , niti ga prihvatal  . A kako ću , kad  nisam priznavala svoj ? Možda bi me neki dan prije ova priča o nesretnoj djeci rastužila , ali sigurno ne bi toliko zabolila i ne bih zaplakala .

Šutim , šuti , taj „profesor“ boli . Samo me nutka vodom i sendvičima . Suze me izgladnile i glad me neka spotakla , ne mogu prestati jesti . I ožednila.

Hladnoća  Modre rijeke mi polako klizi niz grlo i osjećam , nekom  umilnom dobrotom mi  ispunjava srce.

Pogledam prema Rijeci.

Sudbina izašla na obalu , raširila mokru odjeću  preko trave i onako gola se sakrila u žbun i tiho plače.

Prelijepa je i  kad plače . U toj ljepoti je toliko bola ,  da ja ponovo zaplačem.

Ona zna da ja sada nad  njom plačem , jer ona je i moja sudbina . Bez imalo stida , usta  i onako gola , predivna i blještava , skoči u Modru rijeku i zapliva niz nju.

-Odoše, -reče Dobri – na ovoj livadi djelići nebeske svjetlosti nemaju  više šta da traže.

Gledam ga i mislim ili smo oboje ludi , pa nam se iste stvari priviđaju ili nismo ludi , pa nam se iste stvari ne priviđaju , jer ih vidimo.

Dan je postao mnogo svjetliji i blistaviji . Razmišljam koliko je tu svjetlosti Mili Bože i ljepote.

Shvatam da mu se trinaest godina nisam  ničim izazvana obratila

Dobri  kao da se nečeg prisjeća , desnom rukom preko glave ,  počeše kosu , iznad lijevog uha ,zagleda se u nebo i poče svježim glasom :

Sve naše godine su obasjane svjetlošću . Svaki tren svake te godine.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače . I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Moj život je obojeniji svjetlošću više nego drugim . Upoznao sam tebe . Da i još neke mile grlice.

Pričao sam ti o bojama , a pomenuli smo Svjetlost.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju .

Meki talasi jutra nadolaze .Nježno dodiruju obale svijesti , otvarajući sedefaste obale sna.

Po ko zna koji put treba ustati , ostavljajući za sobom dveri  noćnih putovanja  kroz ljubav .

Koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti . One se bolno probijaju kroz proreze jave , poput hiljada blještavih maglica , najavljujući ponovno rađanje života .

Prati nas čitav dan dok ne usnijemno . Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti .

Nije bitno kojim redom .To su sinonimi.

I tako čitav naš život koji traje kao let grlice . Sve se kreće ali se ništa ne mijenja . Osim neka nijansa , valer boje života.

Ljudi uvijek pričaju o nekom redoslijedu o nekoj diobi . Ovo je preče od onoga . Ovo je ljepše od onoga . O ovome bi se trebalo prvo govoriti pa tek o onome.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju .

Eto ja ti prvo pričao o bojama,pa sada hoću da ti pričam o svjetlosti .

Neki , ona nevjernica od juče bi rekli : klipan naopako počeo pričati.

Pomislila si da je prvo trebalo da ti pričam o Svjetlosti pa tek onda o bojama . Ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

A Svjetlost i boje imaju  jedan značajan imenitelj . Svjetlost stvara boje.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa u razvastavanja . Svjetlost i Harmonija sve usklađuju

Ja se skroz zacrvenila , upravo sam to pomislila kada mi je pričao o bojama . Kasnije sam sama sebe ispravila . Ne znam ti ja baš puno o svjetlosti i bojama . Sve moje slike , svjetlost i boja  su  se zaledile prije trinaest godina .

Znam, – reče on , zastane i nastavi – svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj . Svjetlost stvara boje.

Opet me gleda i rovari.

Pitam se , zašto je rekao ono ; znam . Da li zato što zna moju tajnu ili  da podvuče svoje znanje .  Nije tu rečenicu najbolje sročio . Mali se pravi važan.

****

Voljela bih da me neko tada slikao ili barem fotografisao.Bijela vjenčanice djevojčice primila krv i postala ružičasta, kao rose nebo u smiraj prekrasnog dana . Bijele  čizme s plavom vinjetom, zabetonirane krvlju kontrast plavoj kosi djeteta što anđela svoga na smrtni odar mora da polaže.

Purpur se razletio po asvaltu  , oko krvave mlade  , kao kamen graničnik što ponoru vodi.

Ne zna se ko je ukočeniji: zid, asvalt ili plavokosa grlica u krvavoj anteriji . Krv po njenoj haljini sigurno nije , svjetluca suzama tisuću neljubljenih ruža što ih sunce tješi svojim sjajem.

Moje oči iskre , to osjećam . Ja ih stisnem  Ne dam da suza kanu . U grlu je krik . Ja usne stisnem , ne dam kriku da bol pobijedi . Moj um je pun magle , ja hoću da je pustim da ga zarobi . Moje oči su obnevidjele , mrena ih pokrila . Mislim i vrijeme je.

Ali jok.

Evo ti one bjelavske protuhe , prilazi mi i nježno me zagrli . Na čelo , u vrh do kose ruste , neljubljene , nemršene .  mi dašak dječije svježine meće.

To mi razmiče maglu uz pameti , jer očekujem da će mi raći one njegove smiješne mahalske riječi:

Plači Malena . Ništa be brini . Ja sam tu pored tebe . Ničega se ne boj.

Nije .

Samo me lagano ljuljao kao kao maleno djetešce.

Začuđena sam . Dižem pogled . Ali mrena je jaka , samo svjetlost slutim .

U oči mi padoše dvije velike suze Malenog Princa , hladne kao led . Osjećam , otele se iz njegovog srca . I znam , sleđeno je to srce . Santa leda je to .

On se polako saginje i poljubcem mi briše suzu , prenosi je na moje usne . Pa opet i opet dok mi se mrena nije povukla . Ne znam da li je to bilo od suza ili poljubaca , a ja obnevidjela , progledah.

Vidjeh tugu u njegovim  očima crnim . To nisu oči , to su kristalne planinska jezera na koje se navukao mrak nevremena . Svjetlucaju i znam da u njima stanuje mnogo suza što su se potocima boli slile iz srca . One sjajnije iskrice su vjerovatno komadići sleđene duše . Koliko se tu boli uznosilo do mojih očiju.

On ju je vraćao . Ali sam u jednom trenu , u jednom zakutku jedne jedine suze vidjela rijeke likova , djece i žen , kako prema njemu pružaju ruke i mole ga da im pomogne.

I vrište . I vrište moj Dodo Dodice . Koliko je to samo boli i vrištanja a on je sam . Još jedno dijete koje hrli da im pomogne.

Osjećam da neću moći više da izdržim , a da ne izbacim svoju bol i svoje suze . Jer su uvćane za djelić oni drugih , meni dotad nepoznatih .

I usred tolike boli ja začujem kako njegove usne prislanjaju na moje riječi:

– Topla si ti mila moja . Toliko ljubavi u tebi ima , po dunjaluka bi mogla ozdraviti . Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi ,  a ti to ne primjećuješ . Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav , bar na tren, ne usmjeriš na drugu stranu . A i vrijeme ti je.

-Evo ,malena moja , ti su ruža , ti si moja modra rijeka , ti si izvor , koji sanjam . Kada kiša lije i snijeg leprša i kada  sam budan godinama te sanjam . Tvoje su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše . Tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već treperi i titra i ja se u njihovoj nježnosti gubim.

Tvoje su grudi čvrste , podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama , sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim . Tvoje skute  i đardin ,  rajski  bljesak i hlad , ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam.

Ruke svoje , milujući duge bjelokosne noge tvoje ; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih ; blizu  roze centifolije sa hiljadu listova . Da slučajno dirnem tu milosnicu , tu nevinost , sebi bih ruku odrezao . Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i svoj  život cijeli.

Ja se opet porumenim i pitam se ima li nešto  šta on ne zna .Te iste riječi mi govorio Dodo na proplanku pokraj Modre rijeke.

Kažu neke riječi nastaju spontano , u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća . Možda .

Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima . Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se  iz malenog potočića , zvanog ljudski um, razliti bujica  koja gane čovječije srce.

Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi.Tako bar mislim.

Zaklopila sam žute stranice o Dijani i Dobrom . Još su mi pči pune suza i plača.

Vidim Dobri se vraća i nosi dvije ternmosice vode . Jedna ternmosica je plava , druga je crvena . Nekad mi se njegovo pridržavanje formi graničilo sa autizmom.

Još nisam mogla doći do daha . Gušila me Dijanina krv . Gišila me  djetinja ljubav Dobrog  i bol . Pročitane riječi su  uvukle tu stravičnu priču u moju dušu i kidale je . Hoće da izvuku nešto što ne želim da Dobrom dam.

Sada me sve boli . Nemam vazduha da dišem.Nisam htjele su da me njihova tragedija i bol povuku i da zajedno isplivaju sa mojom.

Dok se ja borim sa da dođem do daha i pokušavam da se priberem , onaj klipan me ljuti . Ništa on ne radi . Šuti i tužno me gleda . U očima mu iskre suze.

Mislim , još mi samo treba da se on rasplače . Nije se rasplakao , samo je tiho rekao :

-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se milo djetence.

****

Ljudi uši pokrivaju , u podrume se sklanjaju , misle sudnji dan , kijamet , apokalipsa dolazi . Tuga i strah ih od krika hvata .

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje . Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj , što ga bjelavska grlica pjeva , kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju , a ona umire pjevajuć i. I čista srca i blažene duše , prkosi i pjeva , pjesmu umilnu , pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

molim sačuvaj mi ovog blentavoga

mog drugara smiješnoga i jedinoga

Nesuđenu ljubav mojcu

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena ko ljubav moja

Njega tek tada hladnoća , led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena .

Satara , pala mesarska više nje blješti . Tijelo se ne vidi , neko pažljiv bio pa ga u bijeli , svijelni čaršav zavio.

Bijeli čaršav više nije bijeli , crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo , još malo pa se u grimizni zastor pretvorio .

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi . Hitna i mrtvozornici i grobar i, svi su došli . Posao ne smije stati . Život je život, a smrt je smrt . Mrtvi mrtvima , živi živima . Mora se za život zaraditi .

A kome on sada pripada.

Tijelo mu sa živima . Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop , oluja je trajala četrdeset sati , svu Čaršiju potopila . Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve . Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on njen  mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome . Niti je jeo , niti je pio . Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao . Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako devet godina , snove o mrtvoj drugarici , simpatiji , samo što mu nevjesta nije bila , sniva.

Nije rječi tri dana pustio . Suzu nikad više , doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća ,  dvije ljubićice i svoje  srce u novinski fišek uvio i na odar položio .

Čini mu se  , njegov vjenac je najljepši . Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka .  Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo . Svoj mirisni , srce cvijetak , zauvijek zaledio.

Misli dijete ; šta će mu ta krvava  kocka leda , nema više male božice,  pa mu ni ne treba , nek odi s njom .

Tu veče je spavao na groblju . Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova,  se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi On da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. Ato bi naljutiloDijano.To mu ne bi oprostila.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autista bez damara.

Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.

Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.

Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik nepoznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.

Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.

Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.

Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .

Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se kovitla mahalama.