Nastalo je neko neodređeno stanje nalik hibarnaciji. Ništa se nije dešavalo. Svako se povukao u sebe. Mito je popravio ljuljačku. Sjeo na nju i ljuljao se čitavu veče. U polusnu mu se činilo da je na ljuljački dvanaestogodišnja Frka Frkica . Obučena u bijelu čipkanu haljinu do koljena , heklane dokoljenice i lakovane crne cipelice . Ružičasta leptir mašnica zadjevena u vranoj kosi blješti na mjesecu
Marija njegova najmlađa kćer je vesela i razigrana. Stalno mu govori:
-Tatko moj , jače . Još jače. Hoću da dostignem zvjezdice , moje sestrice..
On je ljulja i ljulja , srce mu nikad nije bilo ispunjenom tolikim ponosom i radošču.Njegova malena kćerkica nije više tužna i šutljiva. Igra se sa svojim tatkom i uživa.I usred te čarolije u umu mu se vrati vrijeme na babine i on u svom pijanstvu , iz podsvijest razabra potisnute kumove riječi :
-Moja si , niko mi te neće uzeti.
Sve se složi na svoje mjesto.Čudan je ovaj život. Treba čovjek da popravi godinama neljuljanu ljuljačku , da mu bolno srce vrati vremena kada je trebao ljuljati i voljeti kćeri ,da ga zabole prazna nedešena vremena , da čuje glas u umu i osvjesti se.
Ah Mito , Mito oholi jadniče. Čitav si život sprcao u praznoću mehane. Nisi vidio koliko je nevine i iskrene ljubavi u tvom domu i oko tebe bilo.Samo je cvijeće tvoje čekalo da se osvijestiš , da ih miluješ , mirišeš i voliš.
Kleknu na koljena , nalakti ruke na ljuljačku , pruži ih prema nebu , i lagano njišući se poče da se moli:
-Oče moj , koji jesi na nebesi , pomiluj.
Oprosti mi moje grijehe prošle i buduće,
Jer veliki sam grešnih.
Podari milost mojoj ženi , ćerama i potomstvu.
Amin
Odjednom osjeti neku lakoću u srcu. Ne zna da li mu je oprošteno : čak debelo sumnja. Ali um mu je poslije godina jasno pokazao šta treba činiti. Znao je da navlači novi grijeh , ali nije imao izbora. Jedino tako će njegova najmlađa kćer imati mira.
Isplakao se kao da se od života oprašta i na ljuljački dočekao zoru. Frki otišao , izljubio je , oproštaj zamolio i dobio. Njoj već svejedno bilo. Samo je u srcu zebnju nosila , šta će Mito slijedeće učiniti.Mnije , u svakom slučaju neće na dobro izaći.
Sina od trinaest godina bez riječi odmah u auto ubacio i pravac u Vranje , kod kuma monstruma.
Prijatelj se plaho obradovao , mislio Mito mu porod domu vraća.Janjad se okrenula.Vas komšiluk, pola Vranja pozvao, da mu ponovo drugara čuvenog Mitu bekriju vide. Slavlje ko za vjenčanje ili babine prvorođenog unuka priredio .Mito sina stalno po kosi gladi i ništa ne progovara. Tek kada su janjad gotova bila i meso se na astale iznjelo, pita kumšin Mitu kojim dobrom , da li mu se djeca vraćaju.
Mito mu pred svima jasno i glasno odgovara:
-Nije dobro prijatelju, nas su uvjek časti i poštenju učili. U tradiciji nauk iz svete knjige nastao : život za život. Ti đubre jedno nevjerničko i zločinačko , uze život moje kćeri dok je djetešce bila. Red je da uzmem ja tvoj.
To izreče pred okupljenim, sada već izvjesno , smrtnuim svatovima. Revolver iz pojasa vadi i svih šest metaka , jedan za drugim : taaka, taka, taka, taka, taka i taaka mu u tijelo zakuca. Bez hitnje , staloženo i bolesno precizno . Tri međ prepone , tri u grudi. Naizmjenično, jedan dole, jedan gore,i tako šest puta.
Ljevor za pas stavlja , za ruku sina uzima i ka autu ide. Niko ništa ne govori, niko ih ne zaustavlja . Svi znaju, i mlado i staro ,što se mora mora se.Život za život. Žali Bože onog djetinjeg.
Ušo Mito u auto i nazad za Bosnu. Nije se Mito milicije bojao. Imao plan u svojoj ludoj, alkoholom poremećenoj glavurdi. Vozio da Leskovac, preko Niš do Čačak i Užice od Tita. Došao do Višegrada do Mosta Starine od Mehmed paše Sokolovića. Sjetio se sna onog jutra unukovih babina.
To je to . Nema ništa izvan onog što čovjek živi i sanja. Poslije šta bude – bude. I nekako mu žao Frke frkice . Opet će nju najviše povrijediti.Zapravo ona je odgojila ovo milo štence pored njega. Toliko ga je voljela da je i njega Mali Princ zvala. No on izbora nema . Gdje on tu i ovo dijete . Taka im sudbina.
Otvorio prozore, puko most Mehmed paše Sokolovića , ravan ko aerodromska pista. On obrza 60,70,80 i viče:
-Paša, evo ,unuka ti vodim,
Sin ga gleda začušeno mnije tatko malo poludio. Djeca sve znaju i kad ništa ne znaju.
Ništa se ti ne brini, poručuje mu otac.9o,100 više ne može skrenuti sve i da hoće.Vidi dijete da neće stati. A uporedo sa autom prelijepi anđeo sa kosom u ruci juri. Djećak je oduševljen njegovom ljepotom i vještinom. Nasmješi mu se i mahnu.
Anđeo nema kud. Sakri kosu pod plašt . I Anđeo se nasmješi i djetetu otpozdravlja. Žao mu djeteta . Prelijepo je i nevino.Možda ga baš zato vodi sa sobom. Nije njegovo da razmišlja. Poslije će ga u nekom skrivenom kutku isplakati. Ali sad mora posao raditi . Tako mu grah pao. Nema izuzetaka.samo tako se harmonija stvara i odrŽava.
Mito sada već vrišti:
-Evo paša roda tvoga.
Nema kajanja ,. Sve i da hoće sada više ništa ne može učiniti.Uz strahovit udar , zveket i lom završiše među stjenama. Poslije su Mitu u komadima vadili.
Dijete su iznijeli i na travu zelenu položili. Bijela košulja, plave samtane pantalone, leptir traka plišana, crne cipele i svjetlo plave čarape, sve kao ispod čekića.Savršeno. Ni kapi krvi na djetetu, ni na djetetovam licu. Samo mu se lijepa , usnula glavica na lahkom povjetarcu malo klati.
Reko bi čovjek ništa mu nije. To neodrasli Princ mali, umoran legao i spije, svoju nesrećnu sestricu Frku Frkicu snije. Hoće nad njom da bdije.Zna, trebaće joj pomoć svih anđela.
Voze se već satima. Putevi nisu tako loši. Podne je i sunce već uveliko lupa o retroviror i haubu Mitinog hiljadutristaća. Za volanom je Frkin muž. Dosta je umoran , jer nije vičan dugim vožnjama.Ali vozi bez prestanka kao da mu se radi oživotu. Samo da mu se Bosne dočepat.Sve bi bilo lakše. Imao bi vremena za predah. Do njega , na suvozačevom mjestu Frka Frkica doji sine. Grč i strah su malo popustili. Zna zlo ih ne može sustići.Bar ne danas.
Mito je na zadnjem sjedištu čitavo vrijeme prespavao. Ni pomako se nije. Ukočen ko mrtvac , samo bi ponekad zabrundo ili zabrujio i nastavio spavati.Morali su držati otvorena dva stražnja prozora da bi se smrad koliko toliko neutralisao.
Uh ,Bogu hvala , oko podne , napokon pređoše granicu.
-Dobro je. – misli mlađahna majka, držeći bebu na grudima., mada zna da će se ćitav život , dok su ona i svekar joj živi, okretati i strahovati.No , daljina je ipak neka relativna sigurnost i zaštita.A Sarajevo je sada njen dom i prihvatiće svu pomoć i zaštitu koja joj bude nuđena.Prvenstveno je mislila na Luce i Dobrog.Ocu ne smije ni riječi progovoriti.Znala je šta bi luda , vatrena glava učinila . A ona nikad nikome ne želi zlo , pogotovo najmilijim.
Ko da ga Frke Frkice misli dozvaše , Mito se prenu iz sna.Trlja krvave , bunovne oči ,unezvijereno gleda oko sebe .Ništa mu nije jasno.Shvata on da se vozi u svom tristaću, da ga vozi zet. Lakše mu bi kad vidje Frku i bebu , iako ne sjeća razloga zašto to.
– Zašto smo u autu? Gdje smo?.Ko ti je dao ključeve i rekao da voziš?I odmah da si zaustavio auto. Sanjao sam loš i zbrkan san.Bojim se nesreće.
Salva nezadovoljstva , ljutnje i pitanja izbiše iz čovjeka , koji još uvijek nije pri sebi.A kako bi i bio , poslije bocuna i bocuna popivene meraklijske šljive .Zet uspori , tražeći pogodno mjesto . Nađe ga , zaustavi auto i zakoči.
Zet mu smireno razjasni situaciju:
-Prija te , moja mama , zamolila da vodiš kćer , mene i unuka u Sarajevo jer mi budućnosti u Vranju nemamo.Ti si odmah pristao i se toliko obradovao da si moro još dvije tri drmnuti.Prije nego što te pokosilo , dao si mi ključeve i rekao :
– Odmah nas vozi u Šeher Srajevo.
Gleda Mito u zeta, zet u njega. Ni jedan ne odmiče pogled. Mito zna da se tako desilo. Podsvijest i radost što kćer kojoj je načinio zlo vraća doma , mu šapuću da je to istina. I bila je.
A sada smo na Bikavcu , eno ga Višegrad . – završava zet.
Mito se budi i trijezni.Da , sada vidi . Puko pogled sa Bikavca. dole je most Mehmed Paše Sokolovića Vjekovna , monumentalna Starina raširila kamena krila preko zelene vode , vjekovima spajajući Istok i Zapad. Možda je zbog toga smaragdna voda prečesto postajala krvava i mutna Drine , a most klanica neumlja.
-Uh , na vrijeme smo se zaustavili –misli Mito.
Sanjo on grozan i nerazuman san.On u žurbi vozi. Došli od Vranja i na most krenuli , malo brže nego je to trebalo. On koči. Ne uspjeva . Kočnice propadaju i otkazuju i on se zakucava u zid na kraju mosta i gine. U snu se ne sjeća ničega više.Samo kako vozi, kako kočnice propadaju, kako je u panici ,kako zna da neće moći zaustaviti auto. Okreće se da vidi ko je s njim , ali ne uspjeva , jer auto u tom trenu svom silinom udara u zid. I on se više ničega ne sjeća.Zna da gine.
-Vozi ti i dalje , ako nisi previše umoran., polako preko mosta. Kažu smrt na njemu vreba nevine , neoprezne i obijesne..– kaže zetu – Poslije mosta ćemo pored neke česme stati , osvejžiti se, prezalogajiti i malo odmoriti.I vidjeti šta nam je dalje raditi.
Polako su prešli most, ali Mito nije vidieo šta im je raditi.Bio je toliko umoran i presaugan , da je i ostatak puta zaspo ko rezervna bukova klada.
Frka Frkica je uvijek bila insan od riječi.Svom svojom čestitom dušom i djetinjim srcem se trudila se da ispuni pbećanje dato mužu na babinama. I on je zdušno je davao svoj dio. Mito ga zaposlio kod sebe u firmi kojoj je radio, kao radnika na građevini.
Neosporno , Mito je bio vrlo vrijedan i bistar čovjek. Napredovao je do predradnika ,skoro pa poslovođa. To što su meana i bekrijski život bili u bijeg od stvarnosti , koja ga je uzročno posljednično zaskakala svako malo i što je on na taj način „liječio“rane , bile su dva sasvim različita poimanja života.
Po Frkinom povratku malo se primirio i uljudio. Meana mu više nije bila interesantna. Sav se okrenuo unuku i sinu.Mada ga zle slutnje u vezi sina nikad nisu ostavljale. Pokušao je da se iskupi kod Frke Frkice. Nije uspio.Shvatio je da su sva emotivna vrata relacija otac – kći zauvijek zatvorena. Prihvatao je to , jer je shvatio da joj je život u pakao pretvorio. Ali , tješio se , uvijek bi isto učinio. Čast i poštenje.
Zet mu se pokazao kao vrijedan i snalažljiv radnik. Uskoro je počeo raditi u računovodstvu , prema ćagetu koje je imao.Otac mu se nije javljao i svima je bilo lakše. Čak je i Mito počeo podsvjesno zazirati od kumare . Ne zna zašto , ali mu se nije družilo sa njim.
I tako prođe godina. Frka Frkica na istom. Trudi se i uglavnom uspjeva smiriti damare. Ponekad joj se Dobri u misli zavuče. Srce joj zatreperi , tijelo zaigra , ali ona nije dala da se bilo šta razbukta. Zatvorila bi se u kupatilo i satima hladila uzavrelo tijelo .Činilo joj se da ne postoji .Bila je, svojom voljom odsječena od svijeta. Taj svijet su bile Bjelavske mahale. Ona u ovom životu više nikoga na ovom svijetu , osim djeteta nema.Tada bi tužna i bezvoljna bila i nije izlazila iz sobe. Sin joj je bio jedina utjeha.Slutila je da će ga previše razmaziti.
To ljeto , nenadano dođe srednja Frkičina sestra u posjet.Ni s njom nisu imali skoro nikakvih kontakata.Urijetko bi se sestre čule i ona je znala sve Frkine jade i traume.Obradovaše se svi. Ona je uvijek bila rasadnik radosti i ljepote u Mitinoj porodici. Činilo se da će ljepša vremena obasjati Mitin dom , gore u preliejpoj bašti iznad Sedrnik.U bašti u kojoj na trešnjinom stablu na jednom štriku visi Frkičina ljuljaška , ljubavi , tišine i snova.
Nekom slučajnošću potrefilo se da je sa sestrom , skoro u dan poslije Frkinog povratka prispjela kumova depeša iz Vranja. Mito je sačekao da se svi ukućani okupe za ručkom da im priočita pismo.Jedino je zet , nakon napornog dana spavao na kauču . Nije ga budio. Mislio je sa njim nasamo razgovarati o pismu i reprekusijama koje ono nosi.
U pismu je pisalo:
Pomoz Bog Dragi kume ,
Ne javljah ti se godinu dana jer sam se od tvoje izdaje i bijega članova moje porodice sina, unuka i snajke naprečac dobro razbolio. Srce me strefilo, oslabilo na Golom Otoku.
Sada sam malo došao sebi iako nisam sasvim svoj.More me mori kume bolesti i umne i zdrtavstvene.Sve se nadam biće bolje. Ali ne ide na bolje.A i kako bi kad mi fali porodica? Sin jedinac , unuk prvorođeni i prelijepa snajka.
Znaš da je sinu i potomstvu mjesto uz glavu porodice. Ne uskraćuj mi to pravo Mito kume moj dragi i čovječni. Znaš ti dobro šta je čast i poštivanje porodične tradicije kod nas u Vranju Ti se rječju i potpisom tvoje kćeri obavezao da će živjeti u mom domu.
Ja ne tražim ništa što nije moje i ne prebacujem ti. Očinje srce ponekad ćeri omekšaju. Ja se samo pozivam na tvoju čast i poštenje . I obećanje koje si mi prilikom udaje tvoje kćeri dao. Da će živjeti u Vranju sa mojim sinom dok ih smrt ne rastavi.
Molim te učini kako ti savajest , čast i poštenje nalaže. Uzdam se u tebe , kao i uvijek.
Neću ni da prijetim , ni da kunem , ni osvetu da tražim, već samo jedno: Vrati mi kume moga sina, unuka i snajku moju, prije nego bude kasno za bilo šta i prije nego sve nas neko zlo ne obuhvati. A slutim da hoće.
Sretno ti bilo Mito i živi dugo i u zdravlju .
I javi mi šta si s Božijom pomoću odlučio , da se mogu ravnat po tome.
Tvoj kumašin.
Svi šute . Sleđeni su Svi osim Mite i zeta mu koji spava. Frku Frkicu , sestru i majka im napad panike hvata.Čak i beba sluteći majčinu bol počinje plakati.Bebin plač natjera Frku Frkicu na suze i ridanje. Jela Lela Jelena , žena Mitina se krsti i progovara:
-Oče naš , koji jesi na nebesi , nek sveti se ime tvoje… pomozi nama nemoćnim.
Srednja sestra se prva sabra i pita Mitu:
-Tatko što ne podera to pismo , što ga ne baci u ćenifu , jer je to veliki , nepodnošljivi smrad i umobolnost.
– Da ćutiš bre ćeri , ne zbori tako .Riječ je riječ , i jednom data mora se održat kud puklo da puklo. Ja sam je vođen ljubavlju prema kćeri ,videći njenu nesreću pogazio.
– Šta si sad bolan ne bio , dragi oče pametno skonto?
-Jedino što se može.Čast , poštenje i porodična tradicija nalaže da se oni vrnu u Vranje. Nema druge. I niko tu ne može ništa učiniti. Frka Frkica hladno i smireno , pomirena sa sudbinom mu reče.
-Tatko najmiliji, ne znaš šta radiš. Ubijaš me , neka ti je Bog na pomoći : Ja u svakom slučaju neću krvniku živa na oči.
-Šta to znaći Marija, ćero moja. Neposluh ocu , a znaš da te mogu natjerati da me slušaš istom riječju kojom sam te i udao.
-Ne više tatko moj. Ja živa ne idem u Vranje.- sigurna u neminovnost onog što govori , vrlo hladno zaključuje Frka Frkica.
Srednja sestra osjećajući tragiku koja se nadvija na sudbinom njena voljene sestre, ubacuje Miti argumente.
-Kakva čast bre Mito? Kakva dužnost oče mili? Koja ba tradicija oče nebrižni? Kakvo kumstvo te strefilo, bolan oče slijepi? Očeš li kćeru najmlađu ponovo da isporučiš zlu na tacni , da joj i ovo malo života i nade što ima , ponovo ubije?
-Šuti , kćeri . Ni jedne ne progovaraj. Tako sam odlučio i tako mora biti.I o kakvom zlu ti govoriš.Kum je častan čovjek i nikada ne bi povrijedio moje dijete. Ako ti se ne sviđa, kupi se iz moje kuće.
-I hoću oče.Nikad ti više neću doći. Nisam se ja od dobra pokupila iz tvoje kuće. Pobjegla sam da ne gledam zlu sudbinu svoje male sestrice , kojoj je tvoj časni kum kao dvanaestogodišnju djevojčicu , kao nevino dijete skršio je i ubio joj i djetinjetvo , i život i svaku nadu neko sutra.
-O čemu ti to pričaš , lajavice jedna? O kom zlu i nesreći pričaš?
.-Devet godina me ždere utroba što ne mogu da govorim. Devet godina sanjam ovu našu ljepoticu i more imam. Devet godina bolujem i plačem jer moram šutjeti.kako je tvoj kum , monstrum silovao . Jer maleno djetešce toliko voli oca da me Bogom i utrobom mojom zaklela ,da nikad nikome ne progovorim da sam ga lopatom skoro zatukla , kada je drugi put pokušao da je siluje. Što ti taj tvoj dobri časni kum nikad ne reče šta ti je uradio sa kćeri i zašto je robijao sedam godina. Eto toliko o časti i poštenju. O očevima i neočevima. O tradicijama , nesrećama i zlu koje se u ime Boga , časti i poštenja rade.Odoh ti ja sada oče. Ali pazi gdje će ti duša. Dobro pazi.Neznanje nije opravdanje za bilo kakav grijeh i zločin. To je saučešnistvo.
Ustade srednja sestra.Suza suzu stiže , i rida i plače .Zagrli Frku Frkicu i dijete joj i majku. Izljubi ih i ode zalupivši vrata tako da su se ona iskrivila i više se nikad nisu mogla uglaviti i zatvoriti.
Mito zanijemio. Ne trepće. Guta dah . Zuri u Frku Frkicu i pita je:
-Jel istina ovo što ova hajvanulja reče ?
Frka Frkica ga poslije godina i godina , bez imalo krivice u djetinjim očima pogleda.
-Jeset oče , tvoj kum je silovao tvoje maleno nevino djetence kad je imala dvanaest godine.
Mito koji mjesecima nije pio , priđe kredencu gdje je uvijek imao meraklijske šljive. U prolazu vidje da je zet skroz naskroz budan i zapanjeno ,u očaju gleda čas u njega , čas u Frku Frkicu , čas u svoga sina.Svaađa ga probudila.Frka Frkica , rukom zatomila krik , jer shvata da joj je muž sve čuo. To već ne sluti na dobro.
Mito uze flašu i čašu i nasu sebi piće. Zet ustade uze i on čašu sjede za sto do Mite .Pruži mu čašu :
-Naspider Mito kume i meni malo tog otrova , da ubijem ovu dušu čemernu.
Mito sleže ramenima i nasu mu piće.
-Nemoj zete da te taj otrov odvoji od porodice.
Zet nešto duma:
-Ma ne može me taj otrov odvojiti više od bilo čega. Što otac neotac , otac krvolok i monstrum može unesrećiti dijete to ne može nikakav otrov saprati.Skoro isto kao i nepažljiv i neučinjen , a častan i pošten otac.
Dugo vremena je proganjala misao šta se poslije desilo sa Dobrim. Čak i kada se vratila u njihove mahale, niko nije govorio o njenom odlasku .Svi su znali da je ona tu . Ona je izbjegavala kontakte. Bilo je stid. Zlata i Jela Lela Jelena su je pokušale dozvati. Ona se krila od svakoga.Od njega najviše. Kako će ga jadna pogledati u oči i reći ostavila sam te jer sam morala.
Nakon godina , kada joj je Dobri ponovo počeo vjerovati , u njegovim sveskama , našla je zapisanu skicu onoga šta se desilo onog jutra po njenom odlasku. Poslije je Lela Jela Jelena nešto malo nadodala i ona je to zaokružila u čudnu , nerealnu sliku.
„Jutro je svanulo. Vjetrić nestašno pirka. Ptice veselo cvrkuću i skakuću od grane do grane ., od cvijeta do cvijeta.Poneki zrikavac se javi , zaboravio da mu je vrijeme spiti.Mravi izviru iz gnijezda , ispituju teren.Ne žele da ih ljudi olako gaze i da bez smisla gube vrijedne mravlje živote.
Dobri sanja da se na zdjelu na peškunu natandario gvaran i kljuca onu jedinu , usamljenu , a tako sočnu smokvicu , bilesim nalik na neka medna ustašca.. Ne može da otvori oči sunce sa levanta uperilo farove drito u njega. Čuje graktanja gavrana i otvarajući oči vidi ; zaista jedan gavran smokvicu kljuca. Što ti je san! I u život se petlja i zadire. Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.
Shvati, nije ga gavran probudio . Bio je tih u svom hinjskom lopovluku. To njega plač budi. Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa prazninu. Siguran je. Nema nje. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću izobličeno, ridajuće Zlatino lice i bukadar suza. Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže pa ih grdi. Malo je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega , a i nikad je nije vidio da plače. Osim kad glumi. Još je bunovani dalje traži Frku. Okreće se na drugu stranu , hladovina šadrvana ga zapljuskuje . A uz sami jastuk , na ivici ležaja , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , na koljenima kleči .Čini se da je u molitvi , ali jecaj što izbija kroz šake kojima sakriva lice , je izdaje..Molitva je puna suza. Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ne sluti na dobro.
Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on za sebe . Zna , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slab herc u konziliju. A i kalendarima koji su ga stizali iza svakog ugla ,ojačao je. Život ga naučio kako , ne osvrćući se ići dalje i mirno , saburli čeka ono što nosi slijedeći stađun. Nalakti se, pa zbunjeno češka po kosi. Baš ko neko zbunjeno dijete. Ono naopako desnom rukom iza lijevo uveta. Pogled mu ponovo privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se raspored poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun.
-Nije milo dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.- Nježne misli mu se roje, a srce mu se širi i raste ko rođendanski balon. Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran, sliježe ramenima i pogled klizi dalje. Pored njega, na otomanu gdje se u svojoj ljepoti i krhkosti sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvena ribizle i dvadeset pet rozaklija izvezeni igrom djetinjih prstića u srce. Bijele ljubićice, tek sasvim malo uvele , u sred Frkinog srca zalegle, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok. Čini se srce je to djetinje koje krvari. Pored njega jedna svjetlucava kameja od žada . Na kameji uplakano dječije lice. To je njegova Frka Frkica. On miriše ljubičice, predivan je to miris, još sasvim svjež , na djevičansku nevinost miriše. Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku i diže ih usnama, tek slabašno dotiče i lagan dašak daje. Pita je:
-O Frka Frkice , zašto tužna si ti, kad se volimo mi.
Vidi djevojčica prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kako je taj osmijeh djetinje dobrote blagosti pun!
On vidi da Frke Frkice u ovom đardinu nema . Ne pita se gdje je. Ne pita ni one dvije ucviljene udovice .Nema potrebe da troši riječi.Jednostavno zna da je nema. I prihvata to. Otišla je . Zna da je morala. Neki je nerazum potjerao.
Uvije kameju u ljubičice i zajedno ih spušta u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno. Želi da se ispuni tišinom i mirom prije neke konačnosti koja će tek uslijediti. Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce. Pere ih , pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Dvadeset peto zrno stavi među usne, htjede ga žvakati, pa se namah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal.
Tako dvadesert četiri puta. Tiho , beskonačno sporo i mirno . Kao draguljar koji niže rubine u skupocjenu nisku.
Negdje na polovini voćne procesije , nešto malo niže sa lijeve strane , lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal . Rese se igraju i jure, trepere i iskre svakim njegovim pokretom.. On ih umirujei, lijeve rese lijevom rukom, desne ruke desnom rukom. Izravna ih .i miluje. Tačno na njegovom srcu , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i spoji sa onim na šalu i počinju u istom ritmu da plešu, bolero zvani Ples Ljubavi.. On srca pogledom strogim smiruje , kaže vrijeme za ta ples nije. Srca se smiruju se i jecaju.
Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena podigla glavu i više ne jeca. Zinule i bulje zaprepašteno. Ili po mahalski bleje. Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle. Kao da je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se da je miran , razborit , usresređen na posao i lucidan. Nema druge , kontaju one. . Dobri zvizno; načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u još dublji mrak.
Prije nego ode , bol rastanka i tuge joj maglom obavi mozak .
Da vrišti ?
Nema smisla !
-Ovu poslijednju četerestinu je izvrištala i oplakala za čitav život.- tužno misli ona. A ne zna , još je dijete , koliko čovjek u sebi suza ima i koliko se može toga desiti , a da prethodni jauci , jecaji i suze nisu ni mala maca u odnosu na ono što može slijediti.
Da ga probudi , da mu kaže šta je sudba njima dvoma njenim izborom spremila , od sutra pa ubuduće, samo će zakomplikovati i nove nerazume raditi. Zato mora otići od njega. Boli je žiivot , ali tako mora biti. Zna povrijediće ga više nego ijedna koju zna.
Da kune ?
Koga i zašto.
Za sve su obadvoje krivi.Nije bitno ko je više ,a ko manje. Za svako nisu se našli potrebno je dvoje jednake krivnje.
Da osuđuje?
Zašto. Ne mogu se aveti prošlosti vratiti , ukrotiti i spengati i reći :
-Krivi ste !
Zna zaboliće ga , ali i oprostiće joj. A opet zna i njegovu časnost. Nikad više neće biti kao prije. Nikada oni neće biti par.
Njima nije bilo suđeno čak ni ono mahalsko – dvoje se našlo pa se opet nije našlo. Oni su imali nesreću da se susreću i da se zavole , ali da ne pripadaju jedno drugom. Uvijek bi se nešto ispriječilo između njih. Pogrešan izbor, nepravi momenat, splet okolnosti . Ma mogao je to biti i lahorac koji je duvao u suprotnom smjeru od niihovih pitanja. Uvijek će nešto stajati na putu njihovoj ljubavi , kao muhur rastanka , na kraju tućnog ljubavnog pisma.
Jednostavno njima se nije dalo. Kao da se neko proklestvo ušunjalo među njih , i čim bi nešto po ljepoti krenulo, samo bi pogrešne strune zatitrale i ona je ostajala bez njega , nijemeći od tuge i bola. Uvijek se molila da im se bar jednom osmjehne sreća. Mislila je da ih tada ništa ne bi moglo razdvojiti.
Vidjevši da je on snove prigrlio, polako sam se izvukla .U nekoj ljutnji i bijesu sve sam ponude na peškunu ispremještala.I ribizle , i rozakliju i baklavicu i tulumbu .I šal sam uplela. Sve sam pomiješala u neku nadrealnu sliku . Pa onda pokušala osmisliti neku konceptualnu instalaciju , neku sliku , poruku ostavila.
-Volim te mili , srce mi je slomljerno, moram te ostaviti , oprosti mi.
Napravila mu srce,od šala, ribizli i rozaklija. Malo kičasto, ali iskreno, dječije. Uzela sam njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.
Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala .Ustala,upaljač u ruku sakrila, ruku srcu njegovom prinjela. Vidjela sam kako je njegovo srce zadrhtalo kao površina jezera kad ga lahorac iznenada napadne.
Znam, slikar je i poeta , razumjeće poruku . Otpetljaće zbrku koju je učinila. I neki inat je proradio u njoj Samo sam smokvicu , nedirnutu na peškunu ostavila , kao žal za nebranjem.
Nikad u životu ništa nije ukrala.Uzela sam njegov zlatni upaljač , sa ugraviranom djetelinom sa četiri lista. Ma šta uzela ; prisvojila ga , ukrala. Htjela sam da imam nešto njegovo da me grije , tamo u daljini , i u nekom drugom stranom svijetu . Ali ostavih mu kameju od žada , sa svojom slikom, moj talisman da ga čuva od zla.
Tišina je bila takva kao da se neko sahranjuje. Ne , niko , nikad neće moći sahraniti moju ljubav , ali sad moram poči i ubiti njegovu . Zna neće moći . Niko ne može ubiti vječnu , bezuslovnu ljubav.Tiho se sagnula , nježno , u usne poljubila usnulog , nesuđenog ljubavnika .
Čitavo vrijeme je imala nelagodan osjećaj da je neko posmatra. Zato sam suze sakrivala. Zato sam se kad je on zaspao, pravila da spavaam .činilo mi se da sam čula prigušeni jecaj nekoga ko umjesto mene plače. Neki anđeo? Ne znam , ali bilo mi je lakše jer je neko dijelio moje suze.
Pođoh , ali se vrnuh i još jedan očajnički poljubac mu dala. On se nasmiješio i nastavio da sanja.Tiho samse ka kapiji iskrala.
Izlazim ja , a Luca pred mene .Zastanem u meni straha nema, jer za njega mjesta nema. Svo mjestoje bol uzela i gledam, ništa ne govorim. Luce me zagrli i pitam, iako zna:
– Šta sada malena moja, kamo bježiš?
Pomirljivo i i smireno , kao Dobri sliježem ramenima i odgovaram :
-Idem u Vranje da se udam ,za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge.
Luce me ubjeđuje da mi može pomoć. Sumanuto skoro histerično niječem glavom:
-Nemoj molim te, ništa i niko ne može pomoći .Mito je taki kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori , da me ne bi tražio ili krivicu osjećao. Ili nešto nepromišljeno učinio. I bolje je ovako . Boljeće ga , ali će se on praviti da mu ništa nije i ponos njegov neće me tražiti.
I nije me nikad tražio.Ne nije bio ponosan ili ljut.Samo je malo izubio povjerenje u mene zato što nisam imala hrabrosti da mu kažem istinu.On bi već nešto smislio.A i sve je bilo gotovo.Ona je tuđa žena.U svetost braka ne treba barkati.
U strahu da Luce nešto ne uradi u ruke je dijete ljubim, ko majku svoju , suze mi navrše , htjedoh da se istrgnem i bježim. Luce mi ne da, zagrli me, do auta ,ilicijskog me vodi. Posjeda me na zadnje sjedište ko princezu neku u bijeloj anteriji i njenom srebrenom svilenom šalu,koji mi je umjesto onog srcastog moga dala.
Kapu na glavu stavlja i motor pali.Gleda u retrovizor, ja se pravim da spijem.Čujem je kako tiho sa motorom priča::
-Motoru tiše , to dijete umorno leglo je da spije,snovima nesreću mije. Vozi je prvac malo više Sedernika.
Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na usud docni. Ostavljajući me u autu prilazi mu i kaže:
– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život unoštava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.
Kosa je je odlepršala nježno,nečujno i lako kao anđeo prozračnih krila.Takva je i ona bila prelijepo kristalno tkanje , vazdušaste ljepote ,prekrasni tihi anđeo velikog nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh, tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je a osta u srcu svih nas , santa leda neprebolna .
Ono jutro kada je Luca umarširala u naš život i kada su se svi razišli ostala ona sama sa Dobrim. Mene unijeli , Luca me presvukla i ko bekanku povalila na roditeljske bračne krevete. Izašli nji dvoje na verandu , da me ne smetaju i zapravo , iako njihovo poznanstvo seže više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije riječi: :
-Dobar dan!
Lucina pripovijest o onome što se dešavalo tih dana poslije Frkinog slamanja
-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija , čestita i prelijepa djevojčica.Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo. Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.
Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog, a opet zabolilo je.
Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek čuje kako joj šapuće:
-Ne brini se, maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.
Hej!
Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.
On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut. Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se prebrodi taj strah.A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.
-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.
-Šta joj je?
– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća. Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv . To su crveni cvjetovi koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio , legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila. I više se nije probudila. Vidiš Mila, Kosara je najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije steod onih najnevinija bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .
Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli Luca. Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj. Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju , boje je se i govore da ima kamen mjesto srca. Njoj to odgovara i takvu sliku gradi.
A on njoj ona anđeo . Pazi da te ovaj anđeo ne spenga. Šuti, jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.
-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.
Kosa je u našem društvu više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.
Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.
Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je, nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.
A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala bi nas mogla debelo zaboljeti.
-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne misliš ozbiljno da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luca vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.
-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja samo sujevjerni glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.
Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i Luca je osjetila kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, ali mnogo bučniji , ali i iskreniji. .
-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te , na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.
Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.
-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?
Htjedoh konačno nešto odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.
Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.
Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.
On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.
Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.
On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom , ne prestaje da je miluje je po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:
-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.
I nije !
Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.
To je Kosara , ona čednost za koju je Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je , Otrgnuti djelovi vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose .
-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati. Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.
Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji i zaplače:
-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.
Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina zaplakah, i to na tuđu bol.
On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.
Šapnu:
-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.
Odem.
Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.
Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.
-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.
Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :
-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi ga sada krade?
-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.
Frkica odmah postaje Frka živa :
-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.
-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.
-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?
-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.
Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:
-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.
Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.
Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.
Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih, ova djeca toliko vole i poštuju tu krhku ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.
Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.
-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo. Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.
I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.
Frka Frkica mi otima riječ iz usta:
-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.
A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.
Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:
-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.
Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.
Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.
Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:
-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar, ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.
Prođe skoro sat , kad eto ti njega. Osvježen i presvučen u navlas istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .
-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.
Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu i sjede na ivicu kreveta u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:
Kasnije, mnogo kasnije, i još kasnije za olimpijadu 84. , pogotovu godinu i potonjih godina ih pošlo ko budalu novine. Ali o tom potom.
Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvi , tri verzije, ali ova je prava. A možda vam ispričamo sve.Nikad nam se ne zna?
Frka se skršila, na silu udata i odmakla od konzilija. Ne može se ništa vratiti na staro. Kad jednom ibrik rikne, pa sve da je i zlatan, nikad više ne mere biti ko novi. I vječito curi , ali se ne može popraviti. Tako i Frkino srce . A i tijelo.
Srce jauče , cvili . Lijeka nema .Boli je tako da bi se namah od života razvodila.. A opet život na momente bude podnošljiv. Nastavila ona dalje. Ne kaže nastavila živjeti.
Već samo ; nastavila sam dalje i dušu i tijelo neljubljeno tegarim. Moje tijelo je i silovano i obljubljivano, ali ga nije ljubavlju zalijevao onaj koji mi u damar ušo . Jeste jedno tri .četiri mjeseca , ali nažalost kada je za sve bilo kasno. Ja sam mamicala i vritšala da je milicija morala uredovati. Mahalski odbor za čudoređe je pozvo u pomoć Ništa nije pomoglo. Dok se samo od sebe nije urušilo.
On je uvijek negdje moro ići. Spašavati grlice u nevolji. Ja imala kajanje, iznevjerila sam ga . Slagala ga. A morala sam. Inače bi ga onaj moj neotac Mito zaklo ko kurbana. Tako je prijetio , ako ga ne ostavim i ne udam se za sina njegovog prijatelja, napraviće veliko zlo; najveće.
Nikad mi nije prebacio , Ni je'ne. Bilo bi mi lakše da mi je bilo šta prigovorio. Nikad nije pominjao to što sam pobjegla. I prvi put je bio nečastan ta nestvarna tri , četiri mjeseca. Koliko ja znam! Tolika je bila njegova ljubav da je radi mene ukaljao obraz. Znao je kolko sam nesretna , bez ljubavi , a ubračena i odbačena. I koliko ga volim. Dao mi je sebe. Ponovo bez ijedne riječi ili uslovljavanja.
Dovoljno da ga opet ostavim, bez ije'ne riječi . Da ga ne prljam i da platim proslosti sve dugove i patim. Više me nije potražio , sve dok se , trinaest godina poslije , ona njegova zlatna vila nije na smrt razboljela. Nije mogao sam izmećariti i usud tegariti.. Imao je kao i uvijek mnogo posla. A ja besposlena bila. Taki je on . Dobar i čedan. Ušo mi i sakrio se u neki kutak,no , nikad ga nisam mogla istjerati.
Kosa je je odlepršala,nježno,nečujno i lako.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje , vazdušaste ljepote. Prekrasni tihi anđeo velikog srca.
Poslije odlaska , Frka i Kosa su bile tabu tema za konzilij.Kao da nisu nikad ni postojale.Niko ni riječi da progovi o njima. Jedino bi Lenji , s vremena na vrijeme jednim prstom po havi šaretio i progovarao .
-A.A-a.
To ih je boljelo. Jer bi tada te – A.A.a slike grunule među njih i oni bi bili osupnuti težinom prisutnost. Kažu tuč je težak.Nije. Lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ ukrade golubu ispred nosa. A tako su se i one nama srca ukrale. I još lakše od toga.
Kad padne to A-A-a, to je ko da se na vas zavali hilljadugodišnja kvrgava maslina, pa nit vas je ubila , nit možete disati ispod nje.
Kad vas upuca to najrječitije A-A-a ne možete se izmaći od te pogibelji , koja um i bol vežu u nerazmrsivi čvor kajanja , ljubavi i stida.
Ta tri : A-A-a, nas zarobe i mi gledamo mile likove kako nam se smjieše , plešu i mašu.
Frka se smiješi frkičavo, jermenski vatreno, ali toliko čedno i dječije nestašno da nas još uvijek boli ta njena djetinjost. Čovjek poželi da taj pogled privije na krvave rane u srcu, koje nikako ne zacijeljuju i nikad više , nekim od nas , neće zarasti.
Kosa se smješi anđeoski nevino i blago ,kao da je ona ono tirkizno nebesko tkanje , koja nam nosi jutarnju rosu života. Čovjek poželi da u njenoj bjelini umije bolnu dušu , koja više nikad neće preboljeti njihov odlazak i nestanak.
One su naše družice i poprimile su dosta naših nestašluka. Nema prošlog vremena. Znamo nikad ga neće biti, dok god se na dunjaluku budu pominjale riječi ljepota , dobrota , đardin i ljubav .
Kada padne to nezvano A-A-a, one se samo pristave nasred đardina ,ispred nestašnog šadrvana,čija druga desna česma,malo nahero stoji ,baš ko Frkina desna dojka.
Kosara je u prozirnoj bijeloj anteriji sa sitnim svilenim azurnim vezom . Digla je ruke ko breza krošnju. Onako bjeličasto vitka, visoka, zelenim anđeoskim očima , ali puna i obla , podsjeća na nevinost i tugu. U rukama joj dvadeset purpurnih i plavih velova , po jedan za svako proživljenu godinu njenu.
Nije niko reflektor upalio , a ona bliješti kao primadona Taida, u svome Aleksandrijskom dvoru, popločanom bijelim mramorom i biljurom..
Ljubomorne , nauke i budne komšije vrište:
-Gasite te reflektore u tim bestidnim đardinima.
Nadvila se Kosa nad Frku , kao svetionik nad krvavom bujicom koja oko njega pleše. Frka u širokoj talasastoj rubinovoj anteriji , otvorenoj od trbuha ka đardinu , da ne smeta da iz njega ispliva čežnja čočeka Jermenke slomljenog srca.
Mojsije je zaprepašten, ruke mu same tittraju taj neki prelijepi ciganski čoček,koji nikad prije ni čuo ni svirao nije.
Harmonika urama svira ko kamena gromada Babin zub. Kosa satima ka spomenik stoji, blista i velovima leprša. Frka je oluja , Frka je leptir koji oko svjetlosti pleše. Zeleni i žuti velovi u obrisima violetnog neba ,njenu rubinovu anteriju pretvaaraju u dugu, kojoj Kosa svoje purpurne i azurne velove u lahorac pokreta baca. U tom bezvremenom plesu boja i snova dva mila lica radost hudim sanjarima nose.
Nijemi svjedoci su tužni. Znaju sve će sve nestati ako samo pomisle na njih dvije. I oni ne milse ništa, samo bolna srca pritišću čakijama ubojitim , da iz grudiju ne izlete. Zato su im srca puna ožiljaka , a duše okrvavljene.
I tada, neko samo jednu suzu kane. Svjetla se ugase. Tišina i tajac i ona težina teža od tuča ih pritisne. Tako ih pritisne da se satima , ne mogu iskobeljati ispod te ljepote i uspomena.
Otkako su njih dvije otišle sve se poremetilo.
Lijeni zanijemio. Samo ona tri A-A-a Izgovara , sa rukom koja visi u zraku i neke likove šara i doziva. . Ne bi ni njih preko ispucalih usana , zubima do krvi izgriženih prenijeo, ali A-A–a-akanjem ljepotice priziva. Više mu ni Mala guza toliko ne pristaje u ruci. Krivica je velika.
Mojsije ne baca harmonike , ali više i ne svira. To je gore nego da ih baca. Kad ih baci ima nade da će se natandariti nova i da će zasvirati. Ovako ova bijela , ko nevinost u celofan umotana , netaknuta stoji. Ne glasa se .Zlata je samo malo zamišljenija, ali veselost ne gubi. Vrijeme je njen neprijatelj. Nema ona vremena za tugu. Već odavno se i ona mirisima nestanka boji.
Baška baŠa zaždio u srce Francuske , u Pariz , da tamo na Monmatru ispod Sakre Kera parižanke vija i mahalski dovija , na grudi Sarajevsjke i grb Bosnaki privija. Kažu i on zvizno . Nema više samo udovice i rapušćenice. U Parizu toga nema. Sve žene su iste, ono po zapadnoj demokratskoj besjedi : ISTE. Joj levata ljudi moji , konta Baška baŠa ! U toj istoći , njemu sve sami mirisni pupoljci u ruže pretvarale.. Ha se odmakneš od svoje mahale , stranjske mahaluše te strefe,
Ome nema, Blentoviji se Kosa kasno u umu desila. Odletjela grlica dok je on budalesao. Konta gdje je pogriješio. Tegari dijete krivicu bez krivice. Niko nije kriv. Da nije budaleso ne bi je zabavio , radovao i srećnom činio.
Herco se stisno uz Lelu Jelu Jelenu, zarovio glavu u njenu čvrstu bistu i tamo suze skriva.Više se ne plaši da će ga herc strefiti. Kad je mogo pregrmiti nestanak grlica milih, svašta on može predeverat. I predeveraće , jer sluti svoju zlu kob.. Leli Jeli Jeleni Frka nedostaje možda ponajviše. Frkin je bol bolio kao da je njen.To je dobro, okusila je bol. Trebaće joj da utomi okus svoga što se iza ćoška šulja.
Deba nikoju ne pominje. Mi znamo koju to nikoju ne pominje. A boli ga , sva mu jetra od boli krvava. Dobro je to, skuplja se krv. Trebaće mu mnogo , mnogo više krvi nego što ga tijelo može sakupiti.
Dobri , opet,načisto zvizno. Niko ne zna ni što, ni zašto , ni kako. Ono ko fol! To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti, cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, i opet cigar za cigarom žmari. I muči . Nada se , kad mu suze zaiskre da će ljudi misliti da je to od dima. Drinu bez filtera sada obično dimio. Ciganske one Giranes jake ni da pogleda, još od zadnje noći svilenog sreberenog šala, rozaklija i ribizli.
Ni kurvoazije više lizno nije. Razdvojio tu riječ i otada ni prefiks ni sufiksa. Azija više za njega ne postoji, niti je ikad poslije kročio na to tlo. Iako je Asiju od svih žena svijeta , bivših , sadašnjih i budućih najviše štovao i volio . Azijke njemu jednom jesu nepozvane , same od sebe prihajale. Za olimpijadu su dvije kročile u svetost njegovog toplog doma . Reda radi. Ono ko fol . Navratile tanane Gejše da vide zašto Dobri više ne navraća.
I šta će Dobri ? Uvijek bio dobar. I šta će drugo ? Red je red. Ugostiti kako treba. Ne smiju se gošće ni na šta žaliti.
Herco bi ponekad znao lanut kad je svoj zli usud prigrlio.Otkako ga Herc strefio, pušio one sa filterom, sedam in pedeset. Za druge govorio one su bez gaća.
Joj,bezobraznika! Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom izgovoru: -Cigare bez filtera su ko svijeće bez kurtona ili žena bez…
Ali bi ga Mojsije uvijek pogledom strijeljao i basovima mu nije davao da završi poetiku.
…
…
Tako se Deba vremenom profinio. Skoro. Kopkala ga ona četiri dana , spavanje u komadu. Ima osjećaj da je nešto sanjao , a nešto nadnaravno u snu doživio.. I ko da mu se iskre neke počnu javljati, ali ništa, brzo gasnu.Iskrica ko iskrica . Sad je ima , pa je očas nema.
Od kako su Kosa Kosara i Frka Frkica ,odlepršale Dobri je ko mahnit počeo zvižđat. Onda ga Luca svojom anđeoskom bjelinom i ljepotom uzela pod svoje pa se smirio.
Od kada je Luca za Badnje veče , prelijepog snježnog Božića , te veličanstvene Sarajevske olimpijske godine usnila sanak pusti ,ne smiruje se . Zvizno načisto .Pogubio se naopako.Stampeda i zviždi na sav mah. Znao je uskoro će Lela Jela Lelena,pa onda Zlata otići. Hane se sama odmakla. Uvidjela da od Dobrog nikad maminog dotura i inženjera neće biti, iako se on zdušno trudio da ispuni snove drugima..
Svi mislili Dobri zvizno toliko da će uskoro novine u ruci nositi. Zamijenili on i Lenji uloge. Sve češće je Dobri Lenji i sve više muči i slika , a Lenji sve više Dobri i nježnosti ganja i progovara. I on zvizno. Progovorio načisto u dvadeset petoj godini. Za telala je to.
Samo što Dobri kao i uvijek zviždi, i opet zviždi i opako i jošten zviždi. Malo stampeda , ali zviždi ko lud. Kao da mu je svaka pišća poslijednja.
Deba ga prokužio i obzanio:
-Voli čovjek zvižđu. Ha vidi dobru pišću , Dobri joj provjerava zvižđu. Nema pametnijeg posla i nema vremena za bilo šta drugo . Odakle mu vrijeme frajeri , pored tolikih pišćaljki. Ubija on vrijeme , a vrijeme njega.Eto zašto toliko , ko mutav ili budala na novine , navali na pišće pa zviždi.
Dobri bi ponekad nabavio one Gitanes Frkine , nekad Ten gold cigarilos za Kosarinu dušu,ili bi samo doveo neku od pjevaljki iz meanu da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš . Pjevale mu one pođeđe i Jesen sedamdeset i neke , da Znaeš mori, Lelo,Jelo Jeleno, iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi , čak i onu Sačuvaj tajnu ljubavi moja…. Često mu naum panu Četri stađuna, ali ne da da mu se ta pjeva. Kaže , nije vakat, zafaliće kad mu najviše bude trebala.
Nekad bi donio bocun kurvoazije i gutu bocuna vekje , ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao. Romanu bi obnoć polokali. Počeli se pođahkad opijati , što im nikad prije nije padalo na mubarek mozgenzi. Svaki od njih bi mozak da umrtvi ,zbog nekih svojih od dunjaluka , ali ne iz srca otrgnutih pišćaljki.
Pjevaljke ko pjevaljke, neće od Dobrog lovu. Čule da je dobar insan i dobro zviždi. Kontaju možda naštima njihove pišće , glas im u terci pomalo falša. I poslije noći i noći štimanja i naštimavanja , zapjevale bi ko prave pravcate pišće primadone, oliti operske dive.
Što ti je život ?
Dok ne skontaš da glas falša tercu i da je pišća za to kriva , dok je neko dobro ne naštima , ništa od upjevavanja i terce.
Oma nas je prvi napustio. Mislimo figurativno, još nije prešao na viši nivo. To što ništa ne vidi, ko opatica u mrklom mraku, kad traži gumenu zaštitu za noćno pomagalo, nije nešta najsmrtonosnije. Može se riknuti i bez naočala, ali malo teže, ko u zindanu
Kad se ono Kosa na ahiret preselila Omi se srce stislo ko južni i sjeverni pol , plus Grenland pride. Suzu nije pustio , samo mu brkovi škrguću. I stao u čošak ko prvačić u mejtepu. Nije nigdje išao,već se u osamu povuko i tako četeres dana u čošku. Na čaši vode i kriški dvopeka živio.
Kaže mu mater , Jermenka , a bijela ko travnički sir :
-Kad se odmako od zida , niz bjelinu gdje mu je nos bušio zid , voda curila četeres dana . Ja prstom u mokrinu, pa usta , slana voda aman ko suze moga baksuznog jetima.
Od bjeline i mokrine zida oslijepio. Skoro. Dioptrija okruglo 12,99 na oba oka. Kažu hećimi provuko se za neku dlaku. Da je na oba oka nafajtao neparan broj trinaest , oslijepio bi.
Istekla korota, vratila se porota i rekla:
-Nije kriv.
Džab , džaba. Omi se vid u totalu nije vratio. Nije krio. Isplakao ga.Poslije se nekim proviđenjem vratio na plus minus 10 . Ni nas , a ni njega nije interesovalo koje je oko u plusu , a koje u minusu. Bitno je da je egal.
Njemu lakše u mozgu. Srce je sa Kosom sahranio. Do duše nije mogao prodrijeti ,zakopala se u ledenim pustarama dioptrijskih polova. Ne mre je naći.
Oma nas ostavio i prestao da se druži sa nama. Kaže neće posla sa djecom da ima.Prve sjedine ga obile. A garav ko grk bio. Imao očeve pjege i tersluk, a majčinu jermensku dušu. Veliku ko Trebević i Hrasno brdo. Ali sada kod njega zima vlada , pa ne razlikuje planinu od Željinog stadiona. Osvrće se na svaki glas. Misli to ga Kosa vabi.
Izgubio se.
Nakon pola godine , u posnim danima , nas pozvo na svadbu.
Mi otišli , iako smo pomišljali da nije dovoljno žalovao krasoticu , da je i nju i nas izdao ko kukavica kad polaže bijele bubrege u lavičino gnijezdo .
Prije nego što smo mu mogli išta prtigovoriti on nas preduhitrio. Njegova svadbena riječ je glasila vako (citiramo od riječi do riječi) :
Mahalaši , jalijaši , časni i blesavi mahlukati , moja draga i suđena nevjesto Branka,
Znam ja vas dobro.Vi mislite da nisam dovoljno žalovao krasoticu i da sam se prebrzo oženio.
Mi smo po običaju uvijek u pravu.I uvijek u krivu.Kod nas nema treće. Ono tam , vam te!
S prvine , ja sam led nabacio u dušu i prijetilo je da me odvede u bijele sobe praznine, da se pridružim onim što novine deru ko šifonske gaće.poderane na koljenima.A onda mi se moj anđeo javio sa neba.Nećete vjerovati , ista Kosa.
-Blentovijo, što to radiš. Jal'mahnitaš ili se u ludaru spremaš. Vidi vako ti stvari na priliku i neprliku stoje: Ja sam dobro, kao što nikad na zemlji nisam bila.Ti si loše ,ko što nikad više lošije nećeš biti. Trzni se, konju konski što bi Mojsije reko! Ima barem jedna djevojčica koja tebe čeka da joj pomogneš , iz bule izbaviš.Samo izađi iz umnog ćepenka i prošetaj , srešćeš je. I ni za živu glavu se od nje ne odvajaj.
Ja mislio da ludim,da mi se pričinjava.Čuj molim te, meit mi savjet daje.
Izađem da have naberem i da misli pročešljam,da im razdiok pravi , ako je ikako moguće nabacim.Ne gledajući, bum , drito u ovog anđela koja mi žena danas posta. Ona sjede , više začeže na kaldrmske basamke da dah povrati. Ja je u lice pogledam i plave me oči namah u blentaru strefe. Plave okice , mislim, prelijepe su, a pride nisu zelene i ne bole me ko Kosine.I još tisuću što vidljivih , što nevidljivih pjegica se prosu po licu , da me u mozak bubaju , vrište i ćute:
-Čovječe dobri ,pomagaj.Ova krasotica što nas nosi,nikoga svoga nema, bolna je ,srce joj se ledi.
Za ludare sam kontam ja , evo sad mi pjegice počele bajke pričati.Onda se sjetim Dobrog i zamislim kako bi on uletio.Onaj moj ulet sa sogan dolmom obajatio, kao i ja. Čujem sebe kako kažem:
-Mila moja , pruži mi ruku, da bih je držao čitav život.
Ova ovdje,ova Branka , ova moja , tad buduća žena, gleda me kao da sam lud i šta to ja bulaznim.Ja samo dodam još jedno blago:
-Molim te, radi tuge moje, samoće tvoje, pjegica i plavetnila oka tvoga primi mi ruku i ne pušćaj. Taki se Ferman s neba za nas natakario.
I sada evo nas tu i hvala vam što ste svi došli.
Kraj.
Šalili smo se!?
Bajka o mahalašima i ljubama nikad nema kraja.
Ne odgovorismo zašto budale cijepaju novine?
Ona zera uma što što u tami vijuga bdije , ponovo odavriječi , zato što ( između ostalog ) u njima nema ništa o Božijoj milosti i dobroti , istinskoj ljepoti i ljubavi , plemenitim i uzvišenim birvaktile stađunima i polahko , saburom pohiti življenju u veličanstvenoj i neprevaziđenoj mahali!
Zato se od izgona; “čo'eci” ženama i svim slabijim svete na svakom koraku. Glupaci, mjesto da se potrude da raj na zemlji sa ženama u ljubavi stvore i time ovjere vize za nebesku vječnost , ovjeravaju vize za paklene pržune.
Narvoučenije, ko traži preko mjere, preko mjere i dobija.
Vi čekali neku ne toliko religijsku i medicinsku priču o đardinu i đul bašti. Toga imate u izobilju kod svoje kuće i u svojoj blizini. A vjerujte i u leksikonima znanosti , oliti enciklopedijama. I svašta još nešto možete tamo protabiriti. Da pamet stane , ako je imate. Ako je nejma , džab vam je džabe bilo šta listati. A i ovo vam je nerazumljivo garant.
Sami malo prislonite ruku na brežuljak,a misao i snovi odjednom polete na putanje maglica i tada znate da će sve biti u redu.
Život je lijep dokle god u njemu ima neba ,zvijezda i đardina.
A Deba.
Te kaharli zime, sa snijegovima do za vrata, sa đardinom u srcu i snovima, na javi sa lopatom za zgrtanje snijega i smrznutim anamo onim, on se probudio jednog jutra poslije četverodnevnog spavanja.
Ničeg se nije sjećo. Niko i nebi, jer niko nikad nije spavao četiri dana u cugu, osim komatoznih. A oni samo neke tunele i svjetlost na kraju sanjaju.
Deba nije blećak da tunele sanja,. On je konkretan i sanja ono što se i snu priviđa. Sanja Venerin Brijeg, oliti Đardin , napriliku mirisnu Đul bašću. Neprilične riječi nećemo u ovu epizodu sprcavat.
Kad se probudio, začudio se što ne osjeća onu glad, koju je uvijek osjećao. Prvi put u život je bio sit. Svašta ; misli Deba. Četiri dana spavaš i nisi gladan. Možda bih ja trebo češće četiri dana spavat, da bih glad zasitio.
Čudi ga što nije ništa sanjao. On, koji more i na javi ima. Ali zna da mu je spavanje i san ako ga je snio , sušta milina bila. A konta , možda je i neki beteran san sanjo, pa se Nebo naljutilo da ih može odati svojim lajavim žvaljama . pa mu iskratilo pravo da se sjeća sna.
Svašta se može njemu desiti znao on to. I dobro , pogotovo lošega. Ovog drugog , hejbet ; dobacije Usud.
Deba se naglo naježi ko da mu dah sudbine za vrato, diše. Okrenu se oko sebe, a ono nikog nema. Jesan blesav. Čuj ja i sudbina. Baš smiješno.
A opet, ne mre mu u blentaru ući; otkud njemu, usred kaharli zime, poslijem četiri dana spavanja ,oko vrata cvijetni lančić ivančica svjetluca i pleše. I što je još čudnije , taze ubran i na Onu mu miriše.
Rodnica je spolni organ ženskog insana. Radi jednostavnije komunikacije ženskog insana ćemo zvati žena,a organ venerin brijeg.
To je jednistven i cjelovit organ koji ima svoje dijelove, podijelove i djeliće.
Postoje neke dileme kod laika po pitanju rodnice. Da li je rodnica čitav ženski polni organ ili samo naborana cijev između himena i maternice. Po nama sam naziv isključuje bilo kakvu dilemu. Rodnica je rodnica ili venerin brijeg.
I tu Debin san završava.
Nije nam ga ispričao.Kako je do nas došao ,to samo grlice i nebo znaju.
Mi kakvi smo morali smo svoj muhur i na ovaj ekspoze dati i završiti ga,jer mislimo da je kraj malo zbrzan radi Debe.Odocnio nebeski konzilij sa stvaranjem ,a Debi isticalo vrijeme i moro bi ostat kod njih ; a za raja nije,za pržuna i tako i tako,ali uglavnom nije.Kako čistilišta nema,nek pričaju neuki šta god hoće,zbrzaše, Deba potpisa traktat i bi vrnut po kratkom postupku.
Poete Venerin brijeg nazivaju slikovito i bajkovito,na razne načine.Svaki muški insan ;koga će mo od sada zvati čo'ek, žemski organ zove na svoj način.
Zemaljski konzilij se podjelio u mišljenjima,ipak,neki članovi se preko volje saglasili sa nazivom đardin ili đul bašća.Nevoljkim se odobrila sloboda u intimnim izražavanjim i glorifikaciji đardina.
Mnogi se vehti prepisivači koji se prave jako pametni i važni neće složiti sa nama, ali nas nije briga. Mi ganjamo svoje znanje.Oni i onako pojma nemaju o većini stvari, ili samo lažu , podmeću i zlo šire.
Ovako smo završili ekspoze:
Rodnica je smještena u donjem kičmenom dijelu, u maloj karlici. Vanjsko predvorje ili omotač rodnica smješten između nogu naziva se stidnica ( vulva – prekrivač).Zato su kod nekih žena noge stisnute ko avion na sedam hiljada fita.
Dakle rodnica se nalazi izvan karlične zdjelice i Venerin brežuljak, čine: velike usne, male stidne usne, dražica (clitoris), predvorje rodnice (vestibula vaginae ) ,materica, jajnici , jajovodi , hejbet žlijezda i žljezdani izvodni kanali.
Joj ,mamo mamice puno li je to usmina ,brežuljaka,kanala,predvorja a i mater se pominje . Opjevavanje i disertacija za desetku ne gine , neko dobacuje. Sad nam je jasno da se to Deba il’ rod mu neki infiltriro među nebeske konzilijaše. Nije nam jasno kako, ali nije naš problem šte se na dverima onog gore konzilija dešava.
Mi smo zaduženi za ovozemne , tuzemne i inozemne stvari.
Mons Veneri pudendi je trokutasto zadebljanje nad pubičnom kosti, školjkastog su i brežuljkastog oblika, obraslog svilenkastim dlačicama, koje uglavnom misirskim mirom mirisu , a bome ponekad i tuknu.
Labia majore (velike usne) je sedefasti kožni preliv preko pubične kosti koji se biba i diše, u rukama toplo drhtulji i sanja i kožni nabori opasuju i najavljuju sezame otvori se ovalni otvorčiću . U velikim stidnim usnama je smještena Bartolinijeva žlijezda.
Blago Bartoliniju, a i nije. Čitav život je tu pri mirisnoj ljepoti, ali nikad neće imati tu čast da je okusi.
Labia minore (male usne) su meki i tanki i nježni nabori glatke kože što se nalaze unutar središnjeg dijela velikih usana. Svjetlucaju ružičastim sjajem obilja krvnih žlićica koje se spajaju na oba kraja.
Clitoris se krije i virucka iz gornjeg spoja mednih usana. On je crvuljak bogat krvlju i neravima zbog toga je nervičak i jedva čeka da se sa mnogo većim srodnikom za svoja prava zakači i izbori. Kažu dug je 1,5 do – 2cm.; mi im ne vjerujemo. Susretali smo se igrali i jurili sa mnogo većim, a opet neke jedva da smo mogli jagodicom taknuti.Neke smo svijećom,a Oma i baterijskom lampom tražili.
Medne usne kriju dva otvora; u prednjem mokračni otvor a u stražnjem dijelu unutrašnje organe rodnice : himen, vaginu, uterus, (maternica / materica ) jajnici i jajovodi.
Djevičanska opna , zalisak, himen najpotrošniji je i najkrhkiji dio rodnice. Sada ga ima i djednom hop više ga nema.Nestade ko da ga nikad nije bilo. Toliko je krhak da ga svašta može otpuhati.
Taki ti je život.Proživiš jal malo jal nimalo i onda te samo nešto otpuhne i nestane. Bilo bomba,granata,metak,u svakom slučaju neki bezmozgaš i krvolok.
Sada su izmislili da ga ponovo mogu prihevtati i natakariti i anamo ona bude ko nova. Jes,malo pošljen. To mogu levatima i starletama prodati. Ne sadi se himen u bašći i ne raste na vrbi ili na koljenu, da ga čovjek ne bi mogo prepoznati. Insan misli takari prvi puta a ono ko da mu prika uleće u polupraznu kacu trulog kupusa.
Vestibilum vaginae ili jednostavno vagina se pristavila odmah do meda i ima oblik naborane cijevi od 8 do 12 cm što se elastično i mazno gibaju, titraju i njiše do materice. Mi skeptici ko uvijek ; ima ih i manjih i uglavnom većih, zavisno od mnogih faktora. Sada ne ulazimo u ta nabrajanja, nisu ni poželjna ,a i potrajalo bi.
Tih nekih ,koliko god ima centimetara u sudejstvu sa navedenim profinjenim plišanim i kadifastim usnama, brežuljcima, klinčićima je blagodat za koju većina normalnih i zdravih muškinja su spremni i život da daju. Joj ljepote ljudi moji, kada se čovjek izgubi u đardinu ili se sa njom igra i juri.
Pa hajde ti sada ne voli te ljepot žene, majka ih predusretljive, strasne i mirisne rodila.
Vagine ipak ponekad imaju problem , pa svako malo zatrokiraju i kvaru su sklone. Vagine imaju zaštitnu mehanizam bijelu sluz koja ubija bacterie i bičare. Slatkica mala, kako se ona brine za svog dragana.
Ako se nametnici otmu kontroli pjačava se bjelkasto lučenje. Neki kažu bijelo pranje, a neki tepaju bijeli cvijet. Kad cvijet procvjeta moraju hećimu ići i muško i žensko. Neko od njih dvoje je mutne radnje radio, ali stvarni krivac je uvijek muškarac koji je prenosnik zaraze.
Da se poglavati delija ne bi osilio i materici kakav teži harač načinio brine se cervikus , otvor, grlić maternice. On je zadebljao , jako tvrd i čvrst i jako uzak, par milimetara.
Materica je obično duga u neoplođenom stanju oko 7,5 cm i široka oko 5 cm i vrlo rastegljiva i elastična. U njima se smješta plod i širi je. Možete samo zamisliti dijete od po metra i čet'ri pet kila, glavom ko rukometna lopta; šta radi našoj ljepotici.
Koliko donošenje nasljednika i nasljednica na svijet samo razvaljuje i boli. Ipak nam je rahmetli nena to praktično objasnila. To vam je ko kad stavite na tanjir kutljaču meda. On sedafeasto iskri i na najmanji poticaj se biba. Zatim ga tom kutjlačom razdvojite i mislite nagrdili ste ga. Međutim med se polako vrati u prirodan položaj kao da se ništa nije desilo. Prirodni zakon: pčela, med i seks.
Jajnici se nalaze sa obje strane maternice.To su ženske polne žijezde koje prozvode jajašca za oplodnju spermatozoidima muškom polnom ćelijom. Kao žlijezde sa unutrašnjim lučenjem luče svoje hormone estrogen i progesteron. Nalaze ispod jajovoda i dugi su 3-5 i široku 1,5 – 3 cm.
Joj kako je lukava ta zvjerčica venera.Ona jedno jaje mjesečno štanca,ne treba joj više.A ovaj bezmozgaš i sudruzi u mudantama milioni na jednu šalju.Jes im to totalno idiotski neki fol: milionsko takar silovanje.Zato su čo'eci manje više mlatnuti,neki na dobro neki na zlo.
Samo se jedan,a ponekad ni jedan, uspije udomiti partnerki.Ostali se za osvetu vrnu čo'eku u glavu u mali mozak.Pa rovare li rovare,a nekad i moždanu opnu proburgijaju i u mozak vazduh upumpaju.Tako nastaju čo'eci pupa have ili koka zrake.
Jajovodi imaju oblik slamčice od 10 – 12 cm koje polaze od vrha materice i prenose sazrelo jajašce od jajnika šupljine materice.
Dalje mi nećemo, bar nešto možete i sami učiti i učiniti,prije će biti naučiti , ako znate čitati i tako to. Nismo mi ginekolozi, mi samo samoobučeni meštri za đardine.I bubali i nabubali.
Natezanje Eve i konzilija te ostalih priprema i izmjena je potrajalo. Zato je ona u Bibliju odocnila za Adamom. Ljudi su izmislili da je to zbog rebara.
Kako odocnila , vrlo se uspalila i čim je muškog hajvana vidjela na njega naskočila. Prvo ga za kaznu iz sve snage u lijevi pleksus heknula i rebro mu odvalila. Eto ti na, nisi mogo malo sačekati. Osta Adam namah bez rebra;to vam je prava biblijska priča.Kako će žena nastati od rebra kad je Eva Adamu rebro o ledinu tresnula.
Tada ga pritisnula i navalila na njega, jadna li mu majka.Ni prebolit nije mogo koščinu. Smotani bekan nije stigo ni reagovat ,ni bunit se . Od straha i boli je finitiro prije nje i od tada vuče kompleks brzog finitiranja. Rijetki njegovi potomci uspiju ispraviti praočev kiks.
Tim povaljivanjem Eva i Adam prekršiše prvo pravilo tekme i izravni crveni dobiše. Džabe ženi sva muka oko plastike đardina. Šutnuše ih iz raja u kome su malo više od trena proboravili.
Nije nam predaka žao, grijeh učinili pa nek svako za svoje grijehe ispašta. Nije nam žao ni što mi ispaštamo. Mi uživamo da njihove grijehe i greške neprestano i što češće i ažurnije ponavljamo.
“Podsvjesno” se zahvaljujemo Evi na njenoj žrtvi.Pametnica ona bila.Život je samo zabava i igra.To djeca najbolje znaju.Zato se igraju i jure.I za nevjerovat ;uvijek negdje stignu.To je život,joj i uh.
Žao nam biljnih hajvana i hajvanskih biljki, ni krive ni dužne ih iščeraše da služe onima koji su opoganili raj.
Deba dobacuje: Dobre kazne ljudi moji. Za takara dušu dala.
Uh,dobro sam prošo frajeri moji. Moj blentavi jezik brži od mozga. Šta se može,odavno je on preuzeo moždanu rabotu. A ovdje se očas glava u pržun može nabaciti.
Savršeni itinirer ide dalje. Ali Deba bojažljivo,ko prvačić diže dva prsta.
-Govori šta imaš, ti zemni insanu.
-Može li ikako bez one tačke zbog koje nema takara. Mislim da je član 3.2 b? Kako ću vam ja četiri pet dana bez krasotice.Bolje me namah u pržun strovalite.
-Hoćeš namah u pržun, lako nam je to?
-Ma jok boni,šta se za svaku riječ faćate.Ja to ‘nako figurativno,što bi reko Dobri licencia poetika?
-Ovdje nema ništa figurativno,već samo svaršeno,jasno i koncizno.A ta tvoja sciencia poetika,ima tek da dođe.Vidiš li bolan,da jako stvaramo ljude.Izvini na ovom bolan i jako. Ne znam odakle mi te riječi.Kod nas ih nema.Htio sam reći , vidiš li čovječe da tek stvaramo ljude. A anamo ona mora malo zaplatiti.Svo drugo ženskog roda jednom godišnje, a ona bi da se mrsi čitave godine. Ne ide to tako. Idemo dalje,ako mi konzilij dozvoli.
Klimnuše mu, ali zamoliše da ponovi. Deba im poremetio tok misli.
Glavni hećiim nastavlja i ponavlja :
3.2.c. Tokom menstrualnog ciklusa zabranjen je proces plođenja jer je krv nečista i puna štešnih i po zdravlje opasnih bakterija i drugih jednoćelijskih zaraznih organizama.
Joj,mamo mamice to je četeres-pedeset dana posta bezmozgašu,valja to izdurat. Ne misli Deba,ne smije.Neki neće moći,oni pogani.
Upadice ne jenjavaju.Glavni hećim se već navikao ,ne pridaje veću pažnju pa nastavlja.
3.3. Zbog izvoljevanja i izazivanja talasanja na širem planu ženski inasan neizostavno more povući penalne posljedice:
3.3a.Na otvoru vagine obavezno će se ugraditi opna, koja će se nazivati himen. On će imati neku slabašnu zaštitnu funkciju. Glavna funkcija himana je prouzrokovanje bola prilikom prvog pokušaja oplodnje. Intezitet bola će zavisiti od mnogi faktora; određenih i neodređenih;sve zavisno od časnosti ženskog insana.
(Ih, kada zasvrbi,ko će misliti hoće li boliti ili neće.Mora se bolan ženski insan počeljugariti ili umrijeti.Žensko je to.Debe se okreće okolo svi zavukli glave u papire,ko ne gledaju ga.)
3.3.b Menstruacije će biti jako bolne i intezitet bola će t zavisiti od nepredvidljivih i često neobjašnjivih činilaca.
(Ovi se baš navadili na naše grlice.Sve im nešto kantaju,a samo radi malo pjevanja joj,mamo maice.Morali bi ovi poslušati tu pjesmu.Ništa ba strašno.I religijske obilježja ima.Zar crven fesić nije odlika godpodstva svih muslimana kojima je stalo do džamije? Jeste.ne znam vam ja šta se onda oni ljute na siroticu, ako koji put od srca zapoje.)
3.3 c. Menstruacije mogu biti neredovne i uslovljene jednim jedinim jajašcem koga će napadati milioni muških spermija. Proces sazrijevanja jajšca će se zvati ovulacija i predviđeno je oko središnjeg dijela menstracije, ali nije i zagarantovano. Radi zbunjivanja tražioca godišnjeg parenja i eventualnih reprekusija nema zaštitnih olakšica.
3.3. d. Otvorene stavke i neodumice su namjerno ostavljene radi velikih strahovanja ženskog insana koje se neprimjerno ponaša u pojedinim fazama plođenja.
3.3. f. Himen smo ostavili kao poslijednji znak za kušnju ženama. Koliko poštovanja prema vlastitoj rodnici utoliko manje čvrst i bolan himen.
(Konta Deba da su se ovi malo prešli u računici.Što duže se đardina štiti od napada spoljnih elementa postaje sva tvrđi i neprobojniji. Nekad nikakva bušuilična platforma tu ne pomaže.
A to nije svrha rodnice.Ona bi trebala da se … i rađa,pa opet rađa,i samo rađa.Ovo sam dobro izveo nisam mislio šta treba da se ,i da se… prije rađanja.Jok,nek oni kontaju.Vidi,izujem ti lakovane mokasine,onom slunti Adamu ,što izdade nam pramajku Evu i namah pobježe u raj,nikakve kazne.Ovoj jadnici svaki belaj natovariše.Znam,nije to ništa.Čito sam još će joj grijeha natovariti.Ko ona onog blećka na anamo onaj grijeh navela.Jadniku se to nije mililo,ne bi on.Jes, kako ne bi!Zato ću ja sada prišapnuti ovoj mućenici,da niko ne čuje:
-Naj ti je bolje,malena,ha se mogneš primiti za šteku, a ti u tanadarli mahalu.)
Deba će glavnom od konzilij,na glas:
-Ovo već prevršilo svaku mjeru.Možda nekom dosadno,procesuiranje se odužilo.Zato dajte mali intermeco. Kafa ,iće piće i po mogućnosti ,potapšati ljepši pol sva četiri stađuna.Ono kad se steknu uslovi.Nisam mislio sada. Ih, kakvi ste odmah se narogušili i za svaku riječ bi insana u pržun.
Odjednom se pojavi cvijetni semafor na kojem piše:
Interludij
Namaf Deba osta sam.E jesu ovi anđeli plaho društveni.Nije ni čudo da ih na zemlji ne viđamo.
Ode do bijele rječice,zahvati rukom tekućinu i :
-Bogami ovo je pravo mlijeko i još bolje.Ovako dobro nikad u životu nisam kušo.
Poslije ode do stabla svake voćke koju je na dunjaluku žmario.Prvo do zerdelije,pa do dudova,hurmi, ašlame, kajsija,malina,jagoda,kupina,pa navrati do bostana.Jede Deba ne mre prestati.
-Šta će ba, insanu bijeli bubrezi ili brizle pored ovakvih slastica.Baš smo mi insani hajvani.Ma kakvi hajvani.Oni se bolje od nas razumiju u trpezu.Mi navalili klati hajvane ,živa bića koja osjećaju i koje boli sve što i nas.Samo radi ćeifa ih tamanimo .Zaboravili druge ljepote koja nam je Milostivi Bog podario.
Ode Deba da vidi kaki je ovdi med. Kuša i :
-E,moj Lenji,brate moj.Gdje si sad? Ovako nešto ti, kakav si smotan,nikad u životu nećeš kušati.Kakva klipača ili druga cuga. Bakrači. Joj da mi je samo mala flašica , ma unučić ili čokanj da ti ponesem ovog abuzenzi pića.
Zatim je zalego u polju ljubičica bijelih i plavih.One ga opile i on bi da spava i misli možda se ne bi trebo vrnut dole.I konta ovo je prvi put u životu da se najeo i napio od onog dana kada se kući od Macinog vječnog kamena kući vratio.
Još samo da mi je, da mi ona dođe.
Blagom milovanje mu mrsi kosu.
-Mili moj, zvao si me.
Srce mu stade.Duša mu pleše.Njen glas.Okreće se i vidi je.
To je Ona .upravo onakva kakvu je pamti. Mila druga i ljubav njegova. Prekrasna djevojčica i duša njegova.
Sva u prozračno bijelim velovima,vezenih sa svilenim nitima duginih boja. Kosa joj leprša na vjetru, iskri iako ovdje sunca nema. Oko kose zlaćano cvijeće vijenac pravi. Ljubičaste oči iskre dubinom istine i dušu mu upijaju.
Prima ga za ruku,na lice je nježno i bjeličasto stavlja i ljubi je.
-Hvala ti mili . za svu ljubav koju mi daješ.
Deba poče da plače. Vrištao bi on, ali zna ovom mjestu to ne priliči.Plače Deba ,zna mora se dobro isplakati. I isplakao za čitav život. Onaj jedan jedini put.
-Mila moja,nedostaješ mi. Šta ću ja bez tebe?Sam sam ti mila i uvijek tužan.Svi nekog pored sebe imaju,a moje srce samo tebe traži.I ne nalazi.Molim te dozvoli da ostanem pored tebe.
-Znam blesavi moj dječače.Ali nemoj više tugovati. Sve će biti dobro. Ili neće. Ne smijem ti ništa reći ni obećati. Život ide dalje. Meni je ovdje dobro. Kreni i ti dalje. Još samo malo patnje i samoće te čeka, pa će sve biti dobro. I ja ću uvijek samo tebe voljeti. Tako nam suđeno.
On joj htjede mnogo toga pričati,ali mu ona prstić na usta stavi:
-Znam sve što ćeš mi reći. I mene je sve to boljelo kad sam došla ovdje. Sada više boli nemam.
Malo sjete osjećam , zato šti mi se ti svojom tugom mučiš . I drži se onih svojih mahnitova. Dobri su oni i nisu budale. Svaki svoju bol prti i čuti je. Blentovštinom je liječe. Nekad prekrdaše, ali im ovdje niko ne zamjera.
Još jednom mu obadvije njegove ruke na svoje malo lice stavlja. On osjeti dvije suze tople i blage,po jednu za svaku ruku njegovu, željnih njenog milovanja Deba se pita , zar i Meleke plaču.
-Moram ići sada. Evo konzilij se vraća.
Ona skida cvijetni vjenac sa glave , raskopčava ga, poljubi ga jednom.Daje i njemu da ga poljubi na istom mjestu i oko vrata mu ga kao ogrlicu zakletve i vjernosti kači.
I nesta.
Deba je u bunilu.Da li je ovo san i java. Ali zna , da je ovdje sve moguće. Misli na one ručice male, na one dvije suze tople i blage. I želi tu dobrotu djevojčice svoje, jedine ljubavi.
Nije ga više briga za konzilij i stvaranju anamo one. To će se samo po sebi srediti. Ne treba im on, bjelavski mahalaš, blentovija.
On hoće samo da o svojoj djevojčici misli i sanja: I da je voli. Miluje lanćić od cvijeća i ponovo plače. Plače i misli odakle čovjeku ovoliko suza.
Voditelj simpozijuma tiho najtiše,da ne poremeti Debine tanane snovi,nastavlja:
-Najkraći mogući sažetak uputstvo za fiziologiju radnice, pardon rodnice:
U pripremnom periodu ženska insanka je odbijala plođenje i razmnožavanje , jer smatra da je kao osoba sa najvišom dozom razuma , zaslužila da se plodi i razmnožava kako je to njoj čeif i kako to njenim potrebama dolikuje. Traži da se razmnožava tokom čitave godine .
Čudimo se njenom htjenju , a nije ni okusila slast oplođavanja i tegobe razmnožavanja.
Ona energično kaže instikt joj govori da igra u neviđeno, na sve ili ništa. To joj prvi grijeh bio. Zagovaranje kocke.
Muški član insanskog roda nije imao prigovora , pa je mogao krenuti prema izlazu broj jedan. To je staza jedan koja vodi insane u raj. Na pitanje želi li sačekati insana ženskog roda, odgovorio je :
-Nisam lud , neka se blentača sama snalazi i maltene je uskočio u raj.
Deba u sebi konta , ne smije da komentariše , zekum ga malo poremetio i zabrinuo:
-Hablečina jadna, već je na početku stvaranja pokazao koliko malo pažnje obraća na žrtvovanje ženskog insana za dobrobit bračne zajednice . Kako bih ja za đardinom letio , brzinom anđela sa najviše krila i milu Evu zaštitio.
Skoro svi anđeli , u tren ga mrsko pogledaše . Oni što se nisu mrgodili bile su anđelice.
Tada Deba uvidio da ne smije ni misliti. Ovi čitaju misli. E to ćemo još da vidimo. Ne znaju oni s kim posla imaju. Može on misliti o ničemu , ako treba i godinama . Zapravo on ne misli već deset godina. Ono što govori nije govor njegovih misli . To je govor navike .
Mora se živjeti. A kad živiš , moraš poneki put i progovorit . Zato mu se Lenji najviše sviđao. Taj ne pokazuje da li zna misliti, a ni govoriti. A i aa – je najumniji fazon od njega koji je čovjek mogao skontati. Lenji ga mnaksimalno koristi.
Ženska insanka odbija bilo kakav dogovor. Kaže ni mrtva ne bi pristala na jednomjesečni takar. Nakon konsultacija sa višim nivoima konzilij donosi slijedeće izmjene preporuke, upute i direktive u vezi sa ženskim insanom tačke tri:
3.l. Odobrava se insanima parenje i plođenje na godišnjem novou , pa dok ih život ili smrt ne rastavi , uz slijedeće uslove:
3.l.a. Ženski insanu se vraća u genetski odio , sa ciljem da se rodnica prilagodi novonastaloj situaciji parenja na jednogodišnjem nivou.
3.1.b. Ženskom insanu će se rodnica učiniti trajnijom, čvršćom i izdržljivijom , da ne bi zbog neprestane upotrebe došlo do habanje i oštećenja.
3.1.c. Izmjene će biti urađene u što je kraćem mogućem roku, ali zbog valeričnih performansi izmjene pažljivo i u potankosti napraviti. Oblik i izgledi radonice sa morfološko fiziološkim smjernicama će biti predstavljeni u specijalnom visoko medicinskom doktoratu o rodnici novog tipa.
3.2.a . Održavanja, odmaranja,i ostale potrebne servisne radnje će se odvijati u mjesečnoj generalci i ljuštenja u svrhu endotermije, kao i zaštiti od polnih bolesti će se odvijati fiziološkim promjenama u organizmu ženskog insana. Taj proces će se nazvati menstruacija.
Opet neko dobacuje:
-Tada nić takar, pogano je.
Svi se okrenu Debi i on se okreće prema nekom Kupidončiću i ne misli već misao zadržava:
-Ovaj se na vrijeme pojavio, da preuzme moje zasluge..
3.2.b. Četiri do šest dana svakog mjeseca sukladno lunarnom ciklusu (28-29.dana opaska predlagača ) ženski insan će imati manje ili više obilnih krvavih i bolnih izlijeve i procese , kojim se čisti nečisto mjesto.
3.2.c. Tokom menstrualnog ciklusa zabranjen je proces plođenja jer je krv nečista i puna štetnih i po zdravlje opasnih bakterija i drugih otpadnih jednoćelijskih zaraznih organizama.
– Joj, mamo mamice to je četerese/pedeset dana posta bezmozgašu, valja to izdurat. Neki neće moći, oni pogani.
Upadice ne jenjavaju.Glavni hećim se već navikao , Ne pridaje veću pažnju pa nastavlja.
3.3. Zbog izvoljevanja i izazivanja talasanja na širem planu ženski inasan neizostavno mora povući penalne posljedice:
3.3a.Na otvoru vagine obavezno će se ugraditi opna, koja će se nazivati himen, a koji će imati neku slabašnu zaštitnu funkciju. Glavna funkcija himana je prouzrokovanje bola prilikom prvog pokušaja oplodnje. Intezitet bola će zavisiti od mnogi faktora; određenih i neodređenih ; sve zavisno od časnosti ženskog insana i vaktu prvog pokušaja plođenja..
3.3.b Menstruacije će biti jako bolne a intezitet bolova će zavisiti od nepredvidljivih i često neobjašnjivih činilaca, što će se u post festum periodu naučno elaborirati.
3.3 c. Menstruacije mogu biti neredovne i uslovljene jednim jedinim jajašcem koga će napadati milioni muških spermija. Proces sazrijevanja jajašca će se zvati ovulacija i predviđeno je oko središnjeg dijela menstrualnog ciklusa, ali nije i zagarantovano. Radi zbunjivanja tražioca godišnjeg parenja i eventualnih reprekusija i nema zaštitnih olakšica.
3.3. d. Otvorene stavke i neodumice su namjerno ostavljene radi velikih strahovanja ženskog insana koji se neprimjerno ponaša u pojedinim fazama plođenja.
3.3. f. Himen smo ostavili kao poslijednji znak kušnje i opomena insankama. Koliko poštovanja prema vlastitoj rodnici , utoliko manje čvrst i manje bolno induciranje otklanjanja himena. Što duže se đardina štiti od napada spoljnih elementa , himen postaje tvrđi i bolniji. Nekad nikakva bušilična , a ni laserska platforma tu ne pomaže.
-Naj ti je bolje, ha se mogneš prifaćat za šteku, a da te ruke i noge ne bole , ti namah u tanadarli mahalu.
Debina interna opaska kao znak punopravnog učešća u radu konzilija nije ušla u zvanični elaborat. Inače tandarli mahalu su kasnije neuki zapadnjaci pogrdno i neukusno nazvaši štrafta.
Ovaj ekspoze već prevršio svaku mjeru. Oduljio se ko teravija ili misa vehtih svještenih lica . Možda nekom od pučanstva postalo dosadno, jer se procesuiranje i objavljivanje znanstvenih činjenica i dokaza odužilo. Zato dajemo mali intermeco. Kafa , iće , piće po mogućnosti , potapšati ljepši pol po četiri stađuna i malo ohanut. Ako i ne ohanete , mora da ste skontali cilj natuknica iz ekspozea . ( Svala čast!)
