Bajka petnaest dana proljeća – Dio VIII

Dan sedmi

U vremenima naših života sve je bilo nalik na jedan začarani svijet iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje , sve radi radosti povratka.Svuda odi ali svom Gradu čednosti dođi.

Krajem ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.

Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Iste godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.

Ponekad neka viša sila ili priroda pod nazivom sudbina odlučuju umjesto nas.Sve što mi je ostalo to je poneka ogrlica od staklenih perli,tri fotografije i neizbrojeno mnoštvo ljubavi

Bile su to prve prave a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija  Julija iz romantičnih komedija.No,sve one su krenule putem sreće svoje.

A mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Ako želiti prekinuti snove i prizvati smrt samo pozovite  njih dvojicu u pomoć.

A poslije toga?

Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.Znali smo Putevi se ne vraćaju onako kako mi to želimo,postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.

Kad izgubiš nekog,ko ti je drag,kada neko koga voliš skrene sa puta koji vodi u središte srca ili barem u tvoj Grad, u početku ništa ne osjećaš.Misliš kako je sve lako i prolazno.

Onda se javi bol,oštra parajuća bol što ledi mozak.Pa opet bol  što guši i neda da dišeš.Nakon nekog vremena panika,napadaji panike i svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga  što si imao,mislio da imaš i mogao imati.

Praznina,bujice praznine i bespomoći.Svuda se okrećeš na sve strane lutaš i tražiš je.Nje nema,Ti to znaš i,ali opet te nešto tjera u potragu.Jedna završena potraga,još veća praznina.

I dok i dalje tragaš vrijeme prolazi.Mnogo vremena prošlog.Tada shvataš da možda uopšte ne želiš da je nađeš.Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena,možda čak starica neka.

Sleđeni mozak ledi srce ti postaješ usporen i sasvim nihilistički kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.

Samo duša i dalje rovari i sni,bajke prelijepe piše.Bajke o kojima nikad ne progovaraš,sve dok ne bude kasno za sve.

Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.

Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si želio.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posevice djevojčice su itekako iskrena.

Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu  neke bremenitosti i bogatstva.Ono nemati poslije imati ti pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao.U tvome srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo koje ne možeš potrošiti za svog vremena.Obogaćen si toliko da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.

Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima;ljubavi,dobrote,čežnje i strasti u čovjeku koji je imao pa nemao ima, da poželi to pokloniti svim ženama svijeta.Nekima onim iskrenim i dobrim pokloni i one to prihvataju kao sveobuhvatni ddar koji se vraća.Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju.Neke se nisu svikle davati,one i ne primaju darove.Neke i ne znaju šta žele.

Potom ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili  svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo.Vrijeme leti u snovima vidimo one djevojke,žene koje smo imali.One uvijek izgledaju,nježne i lijepe; mlade i zaljubljene,čak možda mlađe i zaljubljenije,nježnije i ljepše,nalik anđelama.Na licu stranca u ogledalu kupe se bore,kupe se sjedine,vid se muti,misao se brka.

Sanje o anđelama vremenom postaje jasnije,svjetlije i bolnije.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu  i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama,Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bij mogao ikako pomoći?I nadanja:sve je u redu,ljubav i dječicu ima,ponekad se sjeti mene.

A bilo nam je , zaista bilo nam je lijepo,milo moje.

Onda shvatimo od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne.Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše,nepopravljivi;ali u ljubavi nema ničega previše.

Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne postane kreten.Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne i tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.

Bajku to je već malo teže ostvariti.

Žao nam onih koji je ne dožive.U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,nema vremena ni za bajke.

Često prelistavam jednu mudrost koju sam kasnije spoznao:

„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to nešto dobro za vas.“

Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomognete svu ličnu bol,tugu i jad-Prava ljubav može pomoći da podnesete mnogo bolu,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molize i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njene i svoje.

I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.

Probudiš se a onda počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići sekunde.Mi se poudasmo i poženismo.U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju  je bio Davor.Neki se nisu nikad kanonizirali.

Osvrtali kao da se nismo.Znali smo, iza nas je bio bol i tuga.Ali srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog  bola.Znali smo da bi rastanak od boli značio rastanak od onih dječačkih dana i snova kada sve bilo je tako tako lijepo,usporeno i umirujuće.Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.

Otala je čista ljubav i snov koje smo sa njima snili.

Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.I ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali. Sve ove godina.Zbog tog djeteta i te djece, ona i one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječene u grudi,poput ordena  okačenih u nutrini srca.Što se desi  srcu to ostaje  srcu,zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.

Bajka o petnaest dana proljeće – VII Dio

 

Dan šesti

Sve se normalizovalo.Ti i ja smo,ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati ni znati.Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.

Ni kakav je svijet.

Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli,usud nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako da bi na kraju postalo zašto.Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se:eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto iako ga u duši nosimo.Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače jedan niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako dobro sjećam s sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene,njome govorila ne,stani,nemoj molim te.

Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke prema tebi.

Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi. Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli,i uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne.

Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja,ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi proljeća tog i tih dana.

Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više,svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje.Život je kao vuneno ćebe od stakla,oštro,otrovno i stalno grebeTi to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,stala.

O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu za mene za moju dušu.Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja ,što tvoje dječije srce i duša nježna nije znala.

Oh Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno od sanja.

Oh Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu poslije petnaest ljetnih dana proljeća moje molitve uslišene.

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.Zaboravih na molitvu što svaki rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Ne nije to bio utisak,bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.

Susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala,ili bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako davala.

Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da nećeš  moći doći,tačno na vrijeme kao i uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“ – šaputao sam.

„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“ – smijala si se .

Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje nije bilo,bez prestanka me gladala u oči.Smiješila si se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.

Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje oči.Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram i upijam one usne što nekad ne umiju da stanu.Ljubimo se i ćutimo vrijeme koje kao da želi stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.

Sunce treperavo uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno,uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,zaustaviti Bolero odvraćam pogledom ,sliježem ramenima kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer novi akter bajke ove nići je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi  mjesec koji katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu ipodvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara onaj isti put sa biserjem,rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih,bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi..

Krešendo.Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba,ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.,prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih  odsjaje što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica,zvjezdica,mjeseca,Bolera i nas.

Bolero posustaje.Usne rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.Proljeće i dobrota.Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja,Bolero nestaje nošen vjetrom.More se talasa.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela

Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao,naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu: Obala pusta,obala vrela…

Bajka o petnaest dana proljeća – IV dio

 

 

Dan treći

 

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo te.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.

Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,moja te duša poznaje i vjerujem da su to učinili oni loši ljudi ove priče.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.

Mnogo toga nisam htio da ti govorim. Boljelo me. Svoje bolove sam samo duboko zepretao u maglama malog mozga. Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru jedan.Djeci ne treba mnogo govoriti.Djecu ne treba plašiti.

Djecu ne trabaju stariti.

Niti im bilo šta braniti.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

A mi!

Samo smo se igrali i ljubili i jurili i opet igrali i ljubili i jurili.

Jer život je samo igra i zabava,rekao je mudrac znani.

Igrali.I jurili.I ljubili.Za loptom.Za nebom i suncem.Jedno za drugim.Za mjesecem i zvijezdamaZa morem.I opetJedno sa drugim.Igrali.I jurili.I ljubili.Sa pjeskom.Sasvim sami. Oko nas kao da nije bilo nikoga.Nije nas bilo briga.Ta bili smo djeca.Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi

se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno

vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem

Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.prvi od Indexa je

prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.Koga će očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.Vjerovao sam ti,ljubiti je nevino,

dječije.

Zatim šaptah volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano,Vjerovao sam ti,voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.Vjerovao sam ti,željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosnoVjerovao sam ti,svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“ zastaješ,tješila si me.

“Obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći poslije.Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će ih donijeti

u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti

Bio je svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi

bio turoban spoj.

 

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si

bila muzika.

Još gledam -osmijeh balada. Još pamtim pokret – arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – milovanje bolero.Još ćutim – poljubac fuga u C-duru.Još osjećam –

pogled  rapsodija.

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da

sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio

uplašiti.Ti se nisi okretala iako da gledam te si vrlo dobro znala.U gledanju nisi

htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne

prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam o našoj ljubavi si

snila.Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila kada

bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.

Naznaka moje kasnije sudbine.

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na

pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih

se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su

laži same i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas

ni djece cvijeća.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i

Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća.

Da ubiše ih ,da prekinu,da unište  i svaki trag ,svaku misao i pomen u

pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim

godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo

toga,ali ubitstvo,smrt ne može.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila

sama i upućena na sebe..Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav

osim u pjesmama  uvijek je ostajala sama.Samoća kao usud.Kako to poznato

zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja

procvaju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica

unosi u srce,dušu i misli najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej

i tvoga glasa,i pomislim:

Koja to više nikad neće  pjevati  moje pjesme

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme lako sanjala.

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

 

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj.

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J'er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

djeto to nemoj voljeti.

 

/In memoriam Đugum Frka/

Stihovi neki koji kao da se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose,

i pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje pjesmu i pjesme moju više ti ne pjevaš.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac

neki šalje nježne i tužne  riječi.

Milo moje…

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet,

a crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

Našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definizivno ubili mila moja?

Bajka – 15 dana proljeća – III Dio

 

Dan drugi

 

Na moj prvi rođendan poslije tebe,na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969.

dobio sam dva poklona.

 

Ti si poslala stihove upućene nama.

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koji ništa pa ni smrt neće moći prekinuti.Njihove pkesme i moja ljubav živjeće vjećno.

 

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova.Jednostavno poklopilo se.

 

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvijezdice.

 

Sanjam samo naše more opjevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  ljeta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

 

Početkom ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolaze.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju

na nekom od onih petnaest dana proljeća.

 

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene

samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe a oni se vrate nama.

 

(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More i More.Ostrvo…)

 

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,suviše slučajnim i nenamjernim,ali sve

njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve baš sve:one tužne ljubavne,

pjesme sanjanja i prelijepe.pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme

ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne

i proklinjanja.

 

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama

tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su

bili za ljubav nisu nikad molili.Tvoj Mali Princ im je vremenom sve više nalik

bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

 

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima

zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

 

Ne,nismo bili mačo muškarci ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su

vrili,kiptjeli,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili,a srca u led

ledili.Sreća Indexi i ja imali smo duše,one su nas spašavale pa smo preživjeli.Bogami mi Miloga po neki i nije.Izgrizla srca i dušu ta prva ljubav,pa tiho presvisnuli.Ljekari dobri

neke druge dijagnoze dali ljudskosti radi.

 

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi zaljubjeni momci,skoro dječarci

koji ne shvataju šta se dešava,vjerovatno ko suha grančica prebijenog  srca.Jedno

nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce.

 

Ipak svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna,bonaca ili bura  pjesma Negdje na kraju u zatišju nas jačala.

 

Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavi se mnogo

kasno,u suton života.

 

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu;srećna.Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije diobro.Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno jer se moralo ubrzati, pa nam se osvetilo.

 

Pričala si mi o Malom Princu.Nisi ni znala da u stvarnosti postoji.Imala si sreću d si

ga našla.Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi

ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila da ga do smrti ne izgubiš.

 

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i Malim Princem u tvoju predivnu dušu i milo srcezaključanim.

 

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom

u Dvor male planete otpravio?

 

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebnu.

 

Oprost će doći mnogo mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, kasnije,

u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve ni jednu

misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio ni pogubio.

 

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.Šala i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavni  pred slijed onoga što se nije snilo.Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se Jutro će promjeniti sve.

 

Nije.Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 

Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

 

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi,i da se nadaju.

 

A ispod našeg neba ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio

sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

 

Idi,bre pa se leči !

Nije ti ovo san.

Opa,ti to ozbiljno!

Koji ti je naopaki dan?

 

Ili nešto malo ozbiljnije  upitnim pogledom,onako s kosa izvijene obrve i malim crticama na čelu:

 

Hm.Hm.

Neštom si mi znan.

Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

Ti imaš neki plan.

 

Ili nekako strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru,

potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

 

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet.

 

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

 

Drugi put kada ti oca spomenuh.

 

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

 

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

 

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

 

 

Ipak danas ćutim i slutim te suze i one neke jedva primjetne sjete,možda boli.

Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica.Toliko

brzo prolijeću da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

 

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

 

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu.A nekako,tog ljeta su

se misli sporije kretale.

 

Glupko – razdragano bi govorila.Princu Malom ponovila bi da smo isti.

 

Bunio sam se,rekla bi:

 

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj

Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica

plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,

(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.Ai pamtalone ću ti skrojit po

mjeri.

 

Dobro,već kad se buniš, staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da

imaš.Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,

insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ

dušu da je slučajno ne upraljaš.

 

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje

ili troje, jer ću tvoja princeza biti i bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje

nositi.

 

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno

tisuću ljubičica il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene,

beskonačne ljubavi dane.

 

Za tu stranu naše aplamete ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje

ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri

lovice teže našao.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas neko

sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više

nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i

snova.“

 

„I to bi bilo sve“ – ko’ razočaran ja.

 

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena,

kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš..

 

U čekanju i snovima ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada

se pitam:

 

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila

moja.

 

Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,još

uvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,

nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

 

 

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica.

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

 

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog svoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti..

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće,izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

 

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

 

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom ć izgubiti i brata.

 

Kako da se onda, ljudi moji, priča o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!

 

 

Oni jašu , Mojsije harmoniku baca – Epizoda XI – Nastavci

Uvod u nastavke

Kad evo ti Semiza ,gura kolica i kaže mu:

Evo ,jedna sasvim obična papiloma lingva i dobro mi ga pripazi.CK i Branko M. mi dali izričit nalog da ga skrbim.

-Ali ti si na abdoimalnoj,šta imaš sa papilomom.

-Ništa,ali znaš kakve su ove hablečine iz CK,pogotovi njihovi glupaci iz SKOJ-a.Oni ti pojma ni o čemu nemaju,a zemlju vode.Naravno u propast.Sve sami goli papak i vukojebinaš.

Neće ovoj lijepoj zemlji na dobro izaći.Nego ni jedne nikom i ima da ovog   paziš ko malo vode na dlanu.I da znaš da je i Luca već zvala i pita da li je Baška Baša ordiniran.

-Ko je sad Bašak Baša?

-Uzmi uputnicu sve će ti se prosvijetliti.

Skoro bijesno se otrese Semiz i na vrata mrmljajuči:

.Ja ,hajvana, majko moja.Nakotilo ih se ko maćića poslije vijanja po veljači.Ne more ih svijet više tegarit.Ne sluti na dobro.

Smjestiše petu papilomu,odjednom tišina i mir.

Uh,- odahnu dotur -očas će kraj smjene , ne bi valjalo da šesta zakuca na vrata.

Ne prođe  ni minut minuta,  a četiri drota nose  Debu i pravo kod onog dotura koji je odahnuo.

Deba  se u rukama drotova  presamitio i drži za usta,iz njih krv na sve strane, ko da ima menstruaciju,treći dan.

Doktor sliježe ramenima,nikoga u prijemnoj čekaonici nema.Primi glavnog drota,onog sa tri pruge  za ruke,u lift ,pa na peti sprat.

Papiloma lingve.

Konzilij na okupu.Ko bi reko.Začudo svi leže u istoj sobi.

Mojsije pita Debu šta mu je bilo,on nešto frljfa,Mojsije ga ništa ne razumije.

Herco pita Debu šta mu je bilo,ovaj nešto frljfa,Herco ga ne razumije.

Lenji šareti Debi šta mu je bilo,ovaj nešto frljfa ,Lenji klima glavom,ali ga ništa ne razumije.

Dobri ništa ne pita.Deba mu zahvalan do kragne.Bole ga usta i sve u njima gor. Isto ko da je  po kile pečene mlade janjeti, tek skinute sa ražnja pretvorio u jedan zalogaj.Htejdne da se oblizne,ali ga toliko zaboli da se počeo previjati.Morali ga prvo odvesti Semizu,jer se ustanovilo da je fenomen i da je imao dva crvuljka.Za dva tri dana ga vratiše na maksilofacijalnu.

Oma nije došao,htio je ali nikako nije mogao naći zdravstvenu.Dok je izvadio novu konzilij izašao,samo Deba osto još mesec dana.Kad su ga drotovi pendrekali,grizo se za jezik da ne vrišti , pa ga vaskolikog podero.

Dvije stvari tada nisu razjašnjene.Zašto je Dobri zalego na maksilofacijali

i kako je Deba završio sa njima?Mnogo kasnije se to u nečijim dnevnicima pronašlo.

Dnevnici su tuđa intima i njima uovoj priči nema mjesta.

Dosadilo Mojsiju oni stalno u zatvor ,i vazdan  neke belaje tegare, koji im prolaze  kao neke van take fore.

Jednog dana ide ti on Titovom sa Zlatom prema akademiji,ona kasni na posao,on na predvanje.Njemu u glavi Hercine,Lenjivca i Dobrine fore i zatvori.

Komšije kažu za sve bila kriva sevdalinka Joj,Crven Fesić mamo.Znaju to oni dobro;vas cijelu noć nisu mogli spavat od Zlate. Ona svako malo zaleleće:Joj,mamo mamice. A Mojsije samo malo glasnije ukće,ko puh;uh ,uh. Mislili da je zub ili stomak boli,pa je on lijekom nudi.Zato ti slušaoci  uvujek kasnili na posao.

Na uglu Kulovićeve, u žurbi prešli ulicu van pješačkog.Drot ih zaustavio. Traži ličnu i pare za nesaobraćajni prelaz preko ulice. Prekršaj je to. Mojsije ni jedan ni dva i fljas drota u čelenku. Zajeban štos imo. Boli glava.

Drot se složi ko Lenji, kad se gangrenira. Namah , na mjesto obeznanenja. Nema ti u Mojsija zajebancije, kao što je nije bilo ni kod onog biblijskog. Ako je neko njegove visine, niži ili zeru viši, ni jedan ni dva nego fljas u čelenku. Ako je viši ili kršniji nogom u bijele bubrege,pa fljas u čelenku.Rezultati isti, KO u drugoj sekundi. Nema brojanja do osam, samo se hitna pod hitno mora  zvati.

Spengaše Mojsiju dok si reko ašlama. Narod kaže dok si reko britva ili keks,ali mi nećemo. Prvo keks asocira na seks. A drugo Mojsije mrzio britvu više od pjesme jesen dođe,jabuke i kruške zriju. Mirisala mu na krkane i papke.

Odleža on petnaest dana u bajboku. Pokvari  planirani petnaestodnevni odlazak na more sa Zlatom. Ona jadnica svaki dan u centralni mu dolazila i ponude nosila. Te godine nisu na more otišli. Završila se sezona dok je Mojsije svježu havu ponovo počeo disati.

Poslije se Mojsije u poverenju izjadao Dobrom. Grizla ga savjest. Deba po običaju spavo, Lenji dobijao vještačko disanje, Herco se ganjo sa Lelom Jelom Jelenom po šiltetima i jastucima. Jal se šilteto, jal se jastučio, jal dušečio ne mre se prokužiti.

Neuki bi reko sve mu je to  isto.  I pogriješio bi.

Deba bi mu reko nije, konju jedan tovarski.Hajde probaj takariti na šiletetu, pa onda na jastuku il dušeku . Štaš   skontati? Skontat češ da se na šiltetu šilteta, na jastuku jastuči , a na dušeku dušeči. A to nikako nije isto. Jer ako se prvo šiltetaš, pa udariš jastučiti, sve vičeš jesam blesan ko me navali na ovaj belaj, mogo sam dušečit. A ako se prvo jastučiš pa promjeniš na šiltetanje, i na kraju ti zapane dušečenje , lakne ti duši i sve vičeš ; joj rahatluka  mamo,mamice. A onoj tvojoj takarneki sasvim svejedno.Njoj je samo do joj,mamo mamice.

Oma tugovao za Kosarom  .  Preminula prelijepa djevojčica a ni procjetala nije , jadna li joj majka. Nesretnica ,mila grlica naša. Galopirajuće je u petnaes dana pokosila.

Mojsije nije   imo love da plati kaznu na licu mjesta,   niti love za ljetovanje planirano haman godinu dana. Sve spisko u onu drvenu džamiju  ,dva mjeseca kada je bila disko.

Tako ti on duma o tome i priča Dobrom.

Godinama kasnije Deba ga izdo. Sjedi se ,muzika leprša. ostale takarli džidže na broju . Mosije navalio na Dimitrije sine Mitre i Vranjaku. Bilo se u fazonu vranjanskom. Onom fazonu , kada se Dobri opiči i hoće da vrati barem jednu iskricu srebrenog srca , vezenog rozaklijom, ribizlama i ljubičicama , kada su u  jednoj cigloj  noći skršena dva nevina srca.

Tada bi hudi insan  čopio neku pjevaljku iz kafanu,najčešće kod Mehe ili Zize, Nekadu je jamio u Domu milicije,kineskom restoranu, jal Bristolu il Evropi . Nikad sa čaršije. Tamo pjevaljke lovile turiste , ublehe i levate.

Nije morala pjevaljka super dobro da izgleda, dovoljno je bilo da je  van taka.  No taki izgled nije bilo upisnica za mažnjavanje. Morala je  samo dobro da pjeva barem Mito bekrijo, Da zaneš mori mome ubavo, jesnje lišće vać opalo je , Bolujem  ja boluješ ti …. To je bila izuzetna rijetkost koja se dešavala na priliku par puta godišnje.

Da je zlatna bila , Dobri je ne bi  dodirno. Bar nije pred rajom.Uvijek im garantovo da ih neće niko prstom taći, ako one neće.One su manje više htjele ,jer bi  se veče  Frke krasotice ,pretvorilo u veče uspomena, ljubavi, tuge i boli. Pjevaljke to itekako razumiju i osjećaju.

Tada se savim jednostavno i sasvim prirodno budi želja  da te neko nježno  ljubi i miluje. A ni pjevaljke nikad nisu upirale prstom u Dobrog. Bilo je tu zahvalnosti i neke tihe tuge. I vake i nake. Mnogim je mentor za dalje uzlete bio , ali i povratak sebi samoj.

Debu stari pritisno da ide u armiju. Tri godine ga izvlačili drugari. Mojsije ni jednom da zasvira onu voćnu. Kaže gdje si ti vidio da se kruške i jabuke miješaju. Ljut Deba na Mojsiju. Gdje ćeš ba ići u armiju, a drug ti, može se reći, najbolji neće želju ispuniti. Ljut toliko da je samo čeku dobru priliku da mu ga zavuče.

Prilika nikako da se ukaže. Ili se zapjeva , a nekad se  prejede ili se prepije, a  najčešće neka ili više njih  zajauka, pa se nema vremena za belaj. Tako vrijeme prolazilo, on taman skonta fol kako da ga provali a Mojsije hekne ramunjik niz ledinu i nema harmonike , baš kad je Deba htio da zucne.

Prosvijetli mu se; Mojsije prorok pa sve vidi. Uradiće on to nenadano kad se Mojsije zadevera. Jedne večeri probudi se on bunovan ,u nekoj bašti,muzika treperi i on dreknu.

-Jebalo te Mojsije pašče. Ti nisi imo kinte pa tres drota i u bajbok.Svu lovu za Zlatu i morje  .spisko u drvenoj đamiji kad je pretvorismo u disko. Nisi htio da se stidiš pred njom,  što nemaš love.

Svi zanijemili. Samo dvoje od njih pojma o tom imalo. Mojsije nadrko obrvu na Dobrog , ovaj samo sliježe ramenima. Mojsije shvati da ga Deba čuo kad se kajo. To mu namjera bila. Svima znano bilo da se Deba znao uhinjiti i nalik vaojeru pokazati. Samo nije znao da će konjina voliko čekat. Kad ti žensko čuje da se neko za nju žrtvovao , zahvalna je  i spremna na žrtvu  ko slatka krofnica. A ovoliko se žrtvovat ko Mojsije, to je barem za zdjelu medenih krofnica.

Zlata pita; jel tako, on ni jedne , zacrvenio se ko bulka na mjesečini , sageo glavu , samo što je ne pokrije rukama, ko jungferli curetak kad se pomene crveni fesić. Diže se Zlata za ruku ga jami i pravac odaje. Ne prođe predugo , taman onoliko koliko njoj treba, a Zlata cvrkuće: Joj ,mamo mamice.

Poslije maksilofacijalne više ni jednu nije tebalo zvati. Ni pjevačice, ni sestre, ni polusestre, ni dalje  i bliže sestre, čak ni najudaljenije, ni bilo koju žensku. Tada se Lenji malo razvrijednio i sa Debom naplačivao ulaz. Nije to bilo ništa strašno. Morali su , inače bi bankrotirali i od sevdaha ništa. Toliki promet  i nestašica vremena bili   da se lova nije mogla nadolmitiTo se nije smjelo dopustiti.Flaša žestokog po izboru za ženu koja ulazi.I ništa više.

To se malo po malo pročulo da su počele dolaziti i iz drugih gradova i država. Pančevo, Beograd kraj Pančeva,Priština,Knić , i Kragujevac kod Knića , Labin , Pula , Rijeka sva Dalmacija pride Dubrovnik  , Leskovac, Priština, Mitrovica on Šćipetr. Bilo je tu Poljakinja,Čehinja,Njemica, Francuskinja, Italijanki, Norvežanke… Zalutaše i dvije Japanke,Francuskinje se opetovale i navadile ko i Mojce…

A šta je bilo na facijali?

To  je već duga i druga priča.

 

 

Bajka Petnaest dana proljeća – XII Dio

Dan jedanaesti

Mržnja mržnju rađa.Mržnja mržnje radi. Ne razumijem to.Mržnju treba izbrisati.I  Džek trbosjeke,manijake sa lica zemlje pomesti turbo usisivačem i šutnuti kamo pripadaju.

Bol boli rađa.Bol boli radi.Ni to ne razmijem. Bol treba isušiti. Nisam ubica ali uzrok svakog kolektivnog bola treba uništiti.

Taj dvanaesti dan je osvanuo sasvim nakrivo nasađen.Sve je izgledalo čoškasto i krivo.Ti si skoro čitav da čutala.Ja također.Osjećali smo se tjeskobno,mrven ništavno iako nismo,ni ti ni ja ustali na lijevu nogu.

Nad našom plažom,nad našim moram,ispod našeg Sunca,ispog našeg Mjeseca,ispod naših Maglica i zvijezda uvukli su se vjetrovi i kiše.Ne oni blagi,osvježavajući vjetrovi što ljubav i plodnost nose.Ne one umilne i blagorodne kiše što oči suzama sreće vlaže i oživljavaju uspavano.Bili su to neki drugi razorni i neplodni vjetrovi i kiše,što mnoge rastanke nose.

Trajali su tri dana i tri noći .

Četvrti je bio najava povratka svojim domovima.

Na južnom moru,onom našem moru kažu ima prirodni zakon,jednom mjesečno sve se naglavačke okrene.

Ti si imala mnoštvo onog što čarobnim slovi;zalazak sunca u kosi,iskrenost srca,prostranstvo u očima.Poslije tebe ljubav je bila sva čežnja,sva htjenja moja.Orijenta lirici kažu“Tame nastupa,pa opet svjetlo prodre“.I zaista ljubavi  na tren,za dan,mjesec, godinu ili dvije,pet,i sedam,čak i dvadeset su stalne izmjene tame i svjetla.Čak i ona dva-tri  trena što se decenijama se poštovanjem  ui ljubavlju u duši nose.

Sve suze,tuga, i krici u ovoj bajci su iskljčivo upotrebljene kao stilske figure kojom se iskazuje   imaginarna poetika bola i patosa.Niko,nikad nas nije vidio da plačemo,ni tada ni nilo kada.Ni tebe ni mene.Ni Pjevača i Indexi.Indexi su se služili sličnim figurama u svojim pjesmama.

Ti : „Suze su sasvim suvišne kad srce plače.“

Ja : „Suze su svim suvišne kad duša plače.“

Snovi mi klize, suze dozivaju  i  nastavak  desetog dijela brišem.

Nema mjesta boli i tuzi u bajci našoj mila, samo bjelina i dječija nevinost,  ako smo i zgriješili.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / VI Epizoda / V Dio

 

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida.

Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se miran i razborit.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno.

Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

 

Kraj IV dijela

V Dio

 

Eto ti dva najprisebnija čudaka konzilija. Polako se zanose. To se Mojsije i Herco  približavaju. Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše.

I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine.Tisuću dijamantića se prosipa po žutini. Namah usahnuše.

Obajatio, kaže.

Čini im se; Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema.U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa piće, a ni oni, uglavnom. A što će šesta čaša , nema Frke.

Nikoga ne pita gdje je.

Otišla, ostavila ga. Tačka. Šta se tu može.

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mater nije nikad  bila ovako uviđavna ko ova mila djeca.I ona koja to nije, a jeste. Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski i muški hek i čelenku; naviko tako:

-Frku odveli u Vranje,večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna.

Pa se ponavlja.

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

 

Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.

 

Musa odahnuo, ne puno ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen i zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu pojednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu onaj isti gavran isprednosa ukrade.

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegerai i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđa.

Tada sjede, zapali cigar i čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze.

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane.Ljube Dobrog u lice, o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

 

 Sleđena rijela

 

 

Život ide dalje,misli Dobri.

Ko da će njega ili boli život pitati,  šta mu je raditi?

Ne usuđuje se pogledati u sunce.

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža iskočit Debeli i  reći:

Ja bih je natakario da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio; ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao ; šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u  džidži…

Začuje se topot. Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije . Odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbili jedno do drugoga. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u horde zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta lupi, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio i što je uvijek leprtšao dok bijela grlica  igra i dok se njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih boba.

On staje grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola..

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna iz đardina jurnu. Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita ; hoće li se vratiti.

Nije, samo je odjahao.

Tako se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte, u busiji , su čekala neka nova  vremena.

Vremena stampeda.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / VI Epizoda / IV dio

Ona se meškolji i polako se uvlači na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati. Ne biti nikako dobro. Ne činiti se nikako fino.

On je stišće , u kosu je ljubi i  nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ona zna da je ovaj put je u pravu.

Kraj III dijela

Nije nikakva proročica, ali natakariš svako pravo kad se nekom mora skršiti srce

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu malu , duboko u njegova jedra. Netom zatim , stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan,  njemu muzika ne treba,  jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli:

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu opet počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja.Ovaj put nije preskočila zadnje stihove:

Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri ti po mene ne dođe.

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog. Tko zna? Izvjesno je da ga pušta u meane i više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san. Budna je. Jezivo je budna

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.

Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan, dva su ti djeteta život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet ,  ona sama , ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka na ovi mubarek tren !

Frka polu budna   usni, neki zbrkan san. Srce jeknu, pa jeknu joj i jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Toliko je lijep i smiren.  Pravilne crte lica , bez i jedne suvišne tačkice. Ten kao u bebice kojoj lice nikad puder dotakao nije. Usne sočne, pune, ljubavničke. Ispod jakih obrva dige trepavice kriju usnule oči. Ona se prvo zagledala u te oči. Tamne, skoro crne, sa nekim blagim iskricama iz koji se neka sjeta prelijeva , pa miriše na tugu.

Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. A srce joj se buca. Taman ga malo zamladila, a sada se ponovo krši. A ne smije drugačije, nego bježat.

I pobježe.

Jutro je svanulo. Dobri sanja da se na zdjelu natandario gvaran i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu.Ne može da otvori oči sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi on smokvicu kljuca. Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati,  to njega plač budi. Dobro je, nije Frkino revanje, ali je ne osjeća.  Rukama pipa, siguran je. Nema je.  Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice. Šminka joj se razmazala.

On ne zna žašto žene plaču kad imaju šminku na licu.Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Još natakare šminku, pa se nagrde. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka nije jeftina.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu  pored njega.On je  još bunovan i uporno traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena i jeca. I ona razmazala šminku.

Koji im je belaj. Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ni šmniku ne brišu. Te crne suze ne slute na dobro. Suze se  i nekako mogu pregrmjeti. Ali crne jok. One su mu uvijek bile  sumnjive.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi.  Onaj fazon , desna ruka iza lijevog uha. To bi trebalo da znači da je zbunjen , a čini mu se da nije. Samo mu nije jasno gdje se Frka dala.

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubičice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak , mirisni kurvoazije, skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvene ribizle i dvadeset pet rozaklija  izvezeni u  srce. Bijele ljubićice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok i jedna kameja što svjetluca. Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež.  Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama tek malo dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kao da ga hrabre. Kako je taj osmijeh dobrote , blagosti pun. Uvijie kameje u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce. Pere ruke pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle, jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne ruke desnom rukom. Izravna.

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca se dodirnu i spoje  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Srca se  smiruju  i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se miran i razborit.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kraj IV dijela

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / V Epizoda

 

Frkin usud

Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav  k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić., najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi  ko girica, prgavi ko’ kokotić,   bi tada poludio.

Njegova sreća spasio ga   Mojsije, dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio,  jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao da kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro, sabah in the early morning zorom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno  razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali. Zaista su to bila prelijepa , radosna vremena,  joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno  lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva  bjelavska nisu ga mogli mašiti.

Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti, a narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neki bleso nalik slikarima kojima je impresija život.

Došli do Podhrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja. To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.

Dobri zino ko peš. Gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće  bez riječi i nosi konjima. Njima to kozrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto,  pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje  i po leđima potapše.

Lenji će Debi, koji će nekad, u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi, to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan, ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri čučno i malo se porazgovara sa jednim brkatim  čovom.  Vidi se da nije sa ovih mahalskih  meridijana. Klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i Lenji vidjeli , da je Dobri u hipu neke penezi brki  proturio.

Četiri mladića sa Bjelave spustiše se ka kućama.

Jedan zaostaje. Po harmonici koju jedva tegari, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad,ili najčešće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.

Oni nesretni vukli su preznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I  opet bi, sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom.

Niko  živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije, sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i  pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego   onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje, đule,snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,k adifica,

bijela janjad male , djevojčice i nježne žene, ibrici  i kahve. A najviše đardini. Da, i ovi, i oni.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi  i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe.Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i kiseljak.Kasnije je došla klipača.

 

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešćbili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana . I ona mila Grlica sa svojim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo – Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije,  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola.

Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Aha,bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika hekati. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja,već Deba i Frka.

 

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  im išlo od ruke,  u tu su se svojski dogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica  koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

 

Kraj prvog dijela

 

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca IV Epizoda / Sedmi dio

Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:

„Ne reče nam, jesi li ti nju natakario?“

Niko ni riječi.Svi oboriše poglede.

Samo se Hana zarumenila i pogled spustila,kao da joj čitaju misli.

Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku.Konta,skroz naskroz je glancerica .Nije vrijedno.

Uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju.

-E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom. -cijedi Mojsije i otpuhuje. Nevoljno sa Zlate ruku skida.

Prihvata se harmonike , onako, nježno  kao sa ženom.Ispred sebe je stavlja.Otkopčava je polako kao da ženu svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra kao po bjelini  lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi, desnoj nabrekloj dojki kao da se nešto imputira.

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.

Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga.

Hana naslonjena na Dobrog počinje da uči.

Frka tužno gleda u njih, njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti.

Vrijeme buduće…

 

Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :

 -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No glasnija je guši i pobija.

 Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem..

 Darujem…

 Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.

 Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

 Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.

 Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

 Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 Grlica mi na lijevo rame doleprša.

 Čitamo.

 Dobri moj,

 Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

 Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.

 Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

 Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.

 Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 Te tvoje crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.

 Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.

 U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…

 Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.

 Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.

 Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.

 ”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

 Dogodilo se , to što se dogodilo.

 Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

 Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

 Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.

 I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka te noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.

 Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo ida će me sve više boljeti.

 Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

 Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

 Htjela sam da se sjećaš one Frke, one malene tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

 Mili moj

 uvijek sam te voljela

 Ti

 oprosti mi.

 Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.

 

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

 Zauvijek tvoja mala Frka

 P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

 Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.

 Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.

 Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.

 Noć je bila trptaj sna i ljubavi.

 Dijete je samo to od života htjelo.

 Ljubav i ništa više.

 Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

 Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.

 Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa nebamojoj malenoj Grlici šalje.

 

Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.

 Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

 Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.

 Spremna je.

 Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.

 Odleti i dio moje duše sa njom.

 Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .

 Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.

 I nek to druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.

Muzika utihnu.

 Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.

 Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.

 Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.

 A u međuvremenu? Tajac. Tišina.

 Tišina i tajac.

 Samo pitanja.

 Kako, šta i zašto?

 Odgovori ?

 To će poslije doći, kontam.

 Ili neće. Bolje da sniju.

 (Frku, moju Malenu ljepotu i frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…

 A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.

Lijep dan bio.

Davno prije jednu sam  pjesmu  sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.

Malo je nevesla, šta se tu može. Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna  na tren odlutalo.

Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:

Vrišteća kraljica boli

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu.

Lirik, pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka nikad luđakinja

Donekle – valjda..

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da.

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene.

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira.

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Grlica let sanjaju

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

A se zaspila.

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja bijelih dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

Kraj IV  Epizode

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/