Lela Jela Jelena bi uzela Frku Frkicu za ruku i povela je do Zlate. Sada su one razigrane ruskinje u haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.
Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje , one su divlje tatarke , ljute kozakinje , nježne, razigrane jermenke.
Toliko ljepote , malena naša ti nisi vidjela nigdje . A mi je tebi svu poklanjamo, govorila su ružina tjela milih ljuba.
Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:
-Подмосковные вечера ,e'hej sele moja …
Tu bi mu glas zamro. Umorio bi se.
Baška baŠa bi zagnjurio glavu u jedre , grudi nove dame, da mu ne vide suze. Muško je on. Nova se čudi , odakle joj tolika sreća , da zaviri u ovaj đardin ,u kojem toliko života , snova ljubavi i muzike ima.
No , ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :
“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,
Eh, rjabina , rjabinuška, zašto tužna si ti?”
Ti bi gorko zaplakala , sjećala se najmilijih.
Svi bi sa tobom plakali.
Samo ne i Dobri, Mali Princ. Ne , on ne bi.
On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.
Znala si , da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:
„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“
Malena naša,
Mi smo dodali:
Ni od tuge se ne umire, neko samo presvisne , a mi se zaledimo poput tebe.
Mnogo je neukih ljudi na svijetu . Oni te nazivaju „jednim od najraskošnijih talenata , a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka” .
Nisi ti talenat , ti si jedna od najraskošnijih riječi poezije . Ne ruske i ne 20.vijeka , već Zemljine poezije od njenog Postanja.
Da , bilo je tragike u tvom životu . I stvarne boli i gladi . Revolucija , ne Majčica Rusija, te odbacila. Ne može se istina podnijeti.
Djecu si u dom dala da prežive . Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire. Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe . U svakom slučaju si bila nepodobna. Majka njemica-poljakinja,otac i majka aristokrati, muž bjelogardejac, zet , Arijadnin muž zapadni špijun(?)!
Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina .Ona bi te ubila .Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini. Kažu bio je ludo hrabar , kao da je želio da pogine, jer , ostao je neutješno sam na ovom takarli svijetu.
Grlice naša,
Nismo progutali njihovu , revolucionarnu “bajku” da si se ubila i ne želimo , sve da je i istinita . Decenije gladi i tragedija si prebrodila, da bi te tek tako , malo ruske zime slomilo.
Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom bilo. Gdje će ti duša Soso Džugašvili .
Ti, maestresa poetike da odabereš krvnikov kraj: vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske , ruke nježne i ljubavne ne bi dosjetile. I grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.
A mi smo djeci , nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:
„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane.
– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,
San na stepskom konju samo što nije.
– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.
Moj labud beli, znaš, tamo ti je…
Među onim dalekim i neupoznatim , ima i ljudi sa srcem i damarima za ljepotu , uvišenost i vrsnost. Mi smo te iz hladne grobnice zaborava, oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju , preko vaskolikog dunjaluka.
I dolepršaju u naše mahale i đardine. Držali smo se tvoje poruke:
„dom svaki tuđ, a hram pust”
i svoj Grad čednosti nikad nismo ,čak ni za rata napustili. Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili samog , na cjedilu.
I ne pitaj , mila!
A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala. Prag i Pariz , pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi .Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla. Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:
“Ja sam stranica tvoga pera.
Bela stranica. Ja sve primam.
Ja sam čuvar tvoga dobra.
Ja uvek stostruko vraćam.
Ja sam selo i crna zemlja.
Ti si moje sunce i moja kiša.
Ti si Bog i Gospodin, a ja
Crna zemlja i bela hartija.”
Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo. I one su kucale na naša vrata, i kod nas je bilo tragike i gladi.
Učila si nas da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta . Otvorila si nam oči. Nismo hudili za svojim životima , koje smo krojili po mjeri nas samih , jer si nam pjevala o slobodi i istini.
Zahvalni smo ti na tome.
Rastužuje nas kad o tebi kažu:
„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludne kćeri koja u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“
Ne vide bezumnici , svu onu ljubav i zabrinutost za male obične ljude , koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u slobodi . Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti , ne bi li njene riječi , negdje u pustinjama ljudskog uma ,bar mali eho izazvale.
Ne vide da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.
Ne , ne vide da je to bol svih majki od postanja , koje od nečovječnosti djecu gube…
Ne čuju krik ljudskosti zaljubljene u život , u ljubav po mjeri neba.
Ne shvataju krik žena koja:
“Istinu znam! Bivše istine na stranu!
Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!
Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!
O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?
Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.
Skoro će mećava zvezda u nebu stati.
Pod zemljom ćemo evo usniti i mi
Što na njoj ne dadosmo jedno drugom spati.”
Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju. Grlice su popadale na tlo đardina, sluteći rekvijum.
Njemu su se ruke počele kočiti . On pogledava ka gošći , ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije , za Moriće još manje , jer ovdje ubijena majka , hoće da sni.
Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.
Dobri je nježno obgrlio. Laganu kao san, bi je podigao je i položio na ležaj nadanja. Njenih i naših . Prekrio je velovima ljubavi , cjelov joj na čelo, tamo gdje se sa bujnom kosom spaja spustio , i šapnuo joj:
Voljena naša
Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.
Mnogo je ljubavi i milosti u njima.
Potrebni su ovom svijetu.
Ali , u ljudi kao da se vremena za njih nema.
A i neki zli ljudi ne daju da se te uzvišene ljepote nađu i cvjetaju.
Djevojčice naša,
Još čutimo tvoje istinite riječi i ljubav kojoj si nas naučila.
Sada se malo odmori i mirno spij.
Ništa se ne boj.
Mi ćemo paziti na tvoje darove.
Ljubljuju vas…navsegda .
