Category Archives: Umjetnost

Užasne su večeri hladne,
Vetar što drhti od nespokoja,
I drumom uznemirujući šum
Nestvarnih koraka bez boja.

Ko osećanje na bolest skorašnju
Hladna je svitanja pruga,
Pouzdan znak da smo u vlasti
Neraskidivog nekog kruga.

Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni!

Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!

Prije neg’ se uruši ovaj svijet prolazni,

ti peharom rujnog vina mene sruši!

Rađalo se sunce vina sjajem pehara,

užitak ako tražiš, sna se riješi!

A kad me vrijeme u ćupove zamijesi,

Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!

Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi,

peharom vina iskrenosti obrati se meni!

Dobro je djelo Hafize vino voljeti.

Za dobro se djelo odluči i ustani!

Hoću da znam

Samo jedno

Znaš kako   to izgleda

Dok gledam

kristalni mesec, crvenu grančicu

klice jeseni u mom prozoru,

ako dotaknem

vatre neopipljiv pepeo

ili izborano telo oborenog stabla

sve me vodi tebi

kao da je sve što postoji,

miris, svetlost, metali

poput lađica što plove

ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,

ako malo-pomalo prestaneš da me voliš

i ja ću prestati tebe da volim

malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš

ne traži me

jer sam te  već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim

Vetrove velova

što prolaze kroz moj život

i odlučiš

da me napustiš na obali

srca u kome imam korjenje

zapamti

da ću toga dana,

toga časa

dići ruke

iščupati svoje korjenje

u potrazi za drugim tlom.

Ali

ako svaki dan,

svaki sat,

pristaneš da  budeš moja sudbina

s neumoljivim žarom,

ako se svakoga dana uznese

jedan cvet do tvojih usana tražeći me

o ljubavi moja, o mila

u meni se sva ta vatra ponavlja,

u meni sve je neugašeno ništa zaboravljeno,

moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,

dok živiš biće u tvojim rukama

ne napuštajući moje.

I brda su rasla …

Zarobila sam neki glas u vrtu.
Bila je trešnja. Imala sam sve.
Prvo se čuo zov a onda sve bijelo od
latica postade. I jeku možeš vidjeti:
luk svjetlosti nad očima, kao uspavanka.
Koliko koračaja do tebe, moja sudbino.

I u čekanju se neprestano mijenjamo.

Već smo bili zatvorili prozore. Kad eto
jedno proljeće zaputilo se izvoru
(i tebe oči tvoje da me vole).

I osjetih da i ja izvirem odnekud. Da tečem.
A sve je promijenjeno, i sama ljubav,
kao južni vjetar iznenada na brijegu

I eto: lovac silazi proplankom. Postadoh
isto što i on, ne mogu drukčije

a livada je široka.

I lovac. I izvor. I vjetar. I trešnja. I brdo.

Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Beelzebub za kravatu vije
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po čelu starom čizmom bije,
Uz pesmu božićnu s njima igru veze.
A pajaci na to sapliću ruke lahke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje grlile su ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.
Ura, o igrači lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovao!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tijela otpire!
Ničeg što im smeta i čega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio šešire.
Pod gavranom – kapom za naprsle glave –
S mršave se čupe parče mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! – ko orgulje gubilište viče.
Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
Crven se pakao horizontom miče…
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kičme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gde usred mrtvačkog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skače,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jače,
Grči pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.
Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

Toliko mi je dosadno

da ne znam šta ću.

Kad izlazim iz škole

nakrivim kapu na levo oko

i pobijem se sa trojicom

bar da me vide devojčice.

Devojčice su smešna stvorenja

dugonoge,

okrugle,

pegave ili kratkovide,

mnogo lažu i ogovaraju

i pišu ljubavna pisma

koja mi stave pod klupu.

Meni je sve to dosadno.

Ipak pročitam pisma,

najlepše reči prepišem

– ako mi nekad zatreba,

a od onog što ostane

napravim papirne lađe,

napravim ptice,

slanike,

žabe,

Beskrilni duše, zemljom opterećen,

ti zabavljaš sebe, bivši Bože…

Tek snom jedinim – opet, krilat, krećeš

uvis iz zemnih briga što se množe.

Nejasna lučo u blistanju znanom,

jedva si čujni odjek harmonije –

sveta pređašnjeg neugasiv zanos

unosiš opet pred dušu što snije.

Tek snom jedinim – al budan, za bdenja,

čekaćeš mučno ko pre da se splete,

ponovni blesak svetlih snoviđenja,

ponovni odjek harmonije svete.

Jahači kroz oluju
U toj kući smo rođeni,
u ovaj svet bačeni
Kao pas bez koske
i glumac bez role
Jahači kroz oluju

Ubica je na drumu
Njegov mozak podrhtava
poput žabe
Uzmi dug odmor
i pusti decu nek’ se igraju
Ako povezeš tog čoveka
Divna familija će umreti, jer
Ubica je na drumu

Mala, voli svog čoveka
Uzmi ga za ruku
i nateraj da shvati
Da svet zavisi od tebe
I da ćemo živeti večno
Moraš voleti svog čoveka

Jahači kroz oluju…

Oči koje poslijednji put u očima vidjeh

Na rastanku poslijednjem

Ovdje u snu kraljevstva smrti

Zlatna vizija opet se pojavljuje

i vidimo oči ali ne i suze

To je moja zla kob

To je moja zla kob

Što oči više vidjeti neću

Oči odlučne

Oči koje vidjet neću sem

Na kapiji smrti drugog kraljevstva

Gdje,kao i ovdje,

Oči požive kratno

Pa i suze brzo minužI rugaju nam se.

Sred cvijeća pehar, vina pun,
pijem sam – nikog da ga podijelimo.
Čašu dižem, blistavi mjesec pozivam,
s mojom sjenom nas je troje.
Mjesec, premda ne pije i ne razumije,
a sjena glupo slijedi moje pete,
budimo prijatelji, bar za jedan tren,
veseli i bezbrižni, dok proljeće traje.
Ja pjevam, mjesec se klati,
ja plešem, sjena se izvrće.
Dok sam budan, slavimo zajedno,
kad se opijem, mi se razdvajamo.
Vječno vezani, nismo uvijek bliski,
do novog susreta, oblacima s druge strane.