Category Archives: Umjetnost

Spavaj sine , rasti spavajući

vel'ko dobro , majku gledajuzći.

San te vara , sreća te ne vara,

san u bešu,nesanak niz beđu.

Nesanak ti voda odnijela,

za veliko brdo zanijela.

Uspomeno,šta hoćeš od mene? – Goni

jesen nebom tamnim drozda da se skloni,

a sunce zanad azrak svoj monotoni

u to žuto lišće gdje vjetar romoni.

Samoća nam spoji san i sreća ista,

kose nami mali vjetar poput lista

nosi.Tad odjednom pogled joj zablista:

“Je l’ to tvoj najljepši dan?” od zlata čista

trepti glas njen zvonak,blag sa prizvukom nade.

Jedan laki osmjeh odgovor joj dade,

i poljubih njenu bijelu ruku smjerno,

-Ah,kako miriše cvijeće majskih dana!

I kako šapuće i nježno i vjerno

prvo da što dođe s ljubljenih usana!

101

Hoće li zbilja doći „Zora“?

Zar takvo nešto ko Dan ima?

Bih li ga vidjela s planina

Da visinom sam – ista s njima?

Ima li perje kao Ptica?

Ima li noge ko Lopoči?

Jer li rođen u krajevima

Koje mi nisu vidjele oči?

O Učenjače! O Mornaru!

O Mudrače sa neba, kaži!

Gdje da maleni Hodočasnik

Mjesto s imenom „Zora“ traži?

Majka govori Hristu
– Jesi li moj sin ili moj
Bog? Raspet si na krstu.
Kako ću sad domu svom?

Kako ću preko praga,
Ne shvativši šta to bi:
Jesi li moj sin il’ Bog?
To jest, mrtav si ili živ?

Odgovor on joj sprema:
– Mrtav il’ živ da sam,
razlike, ženo, nema.
Bio sin ili Bog, tvoj sam.

Šta se desi sa snom koji se ne ostvari?

Da li se osuši,
Kao zrno grožđa na suncu?
Ili se zagnoji kao rana –
I onda gnoj iscuri?
Da li smrdi kao trulo meso?
Ili se stvrdne
Kao slatkiš sa šećernim sirupom?

Možda se samo savije i nisko spusti,
kao pod teškim tovarom.

Ili eksplodira?

Kiša…

Kiša…

Krupna kiša…

Sva su mokra leđa krova.

Treba uzeti na nišan gorak šapat jasenova.

Kad na usnu i u šaku kane tuga u razdanja,

mudrost je u sivom mraku naći zlatne prste granja.

Kiša…

Kiša bičevima krovove pretukla riđe.

Samo jedna sreća ima.

Noćas treba da naiđe.

U ljubavi ne postoji ništa između dva srca,

govor je rođen bez riječi,

istinski opis dolazi iz stvarnog okusa.

Onaj koji iskuša, zna

-onaj koji objašnjava, laže!

Kako možeš opisati istinsku formu Njegovu,

u čijem prisustvu ti si bespomoćan,

i u čijem biću ti još postojiš,

i ko živi kao znak tvoga putovanja.

U životu ne biva nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim naređenjima
rijetko činimo jedno drugo srećnim,
jer  sebe time činimo nesrećnima.
Ako čovek biva dobar,
može to samo onda
ako je sretan,
ako u sebi ima sklada,
dakle ako voli.
To je bilo naukovanje,
jedini nauk na svijetu.
To je govorio Isus,
To je zborio Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga  na ovome svetu
jedino je važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova mogućnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili krpe;
tada je svijet suglasan sa dušom,
tada je dobro.

pB

Gradinar 51.

Dovrši svoju poslednju pesmu,

pa da se raziđemo.

Zaboravi ovu noć, kada mine.

Koga se trudim da zagrlim?

Snovi se ne daju uhvatiti.

Moje žudne ruke pritiskaju prazninu na srce

i ona mi satire grudi.

Tužne i duboke, misli tajnovite,

misli teške, gorke, misli kao pelin,

misli, što od sreće vječite bežite,

suputnice moga života nevesele!

Misli, roditeljske patnje i mučenja,

i misli ledene, misli očajnice,

misli, što ste izvor suza, ogorčenja,

i misli slobodne, misli kao ptice.

Zašto mi umorne razdirete grudi,

kad hoću da svojim putem idem mirno?

Zašto vaš zov snagu slomljenu mi budi

i vodi u borbu s tamom neprozirnom?

Raspaliti nećeš dogorjeli oganj,

i posljednja iskra u pepelu trne.

Lek nećete naći bolu srca moga,

vi bolesne misli, beživotne, crne!