Category Archives: Umjetnost

Tam -tam ti je u krvikrv je u tebi,

a ti – u cijeloj zemlji,

sinjarko očiju kao ljubičica na crnoj armaturi.

Krv neka ti udari po tam-tamu

nek se raznese tvoja pjesma nebeska

koja će napeti sve damare svijeta

kao pjesma izbezumljenih poeta

kao što sam izbezumljen ja,

u ovom grobu gdje ležim živ zakopan

i osjećam kako od tvoje pjesme potresne

picaju damari svijeta.

Siđi dole sinjarko,ljepoto vječito uljepšavana,

siđi u moje podzemno carstvo

svojom pjesmom vjekovitom

svojom pjesmom ljekovitom

siđi i i pjesmom na svjetlost izvedi me!

Neću ti reći da si mi najvjernija proročica

i da sam taman kao zemlja od ljubavi za tobom,

neću ti ni zbog jedne muke predbaciti,

samo sa tvojom pjemsom ljekovitom

i s tvojim plesom mrtvih

bez da te taknem,bez ijedne riječi,

je ću se izjednačiti,izjednačiti,izjednačiti.

Travanj je na izmaku
proljeće titra
čarobnu igru ljubavi
srce se budi
a sjene prošlosti se naziru

jesenje boje plešu
mojoj duši milost nose
a voljelo se
nekada
i opet će

a svakim rođenim danom
nova nada iskri
sutra će biti moj dan
prelijep i ljubavlju osunčan

čudeći se
kao kapljica kiše
kao sneni cvijet plemenitosti
a gdje si ti

zato što mi tvoj ženski miris odaje svoje

latice jednu za drugom –

zato što tvoja bedra plamte moje noći –

zato što tvoje šake mreškaju vodu mog t8jela –

a tvoja usta boje okuse mom imenu –

zato me i prisvajaš tako lako –

smotanog kao novčanicu od jednog dolara –

skrivenu u tvojim grudima

pB

Vi venete, slatke ruže,
ne nosi vas draga sad,
vaj, cvetajte nesrećniku
kome dušu lomi jad.

Ja se setan sećam dana
kad sam bio sasvim tvoj,
i rad prvih pupoljaka
zorom hito u vrt svoj,

I pred tvoje noge baco
puno cveća, čitav žbun,
a pred tvojim ljupkim licem
osećo se nade pun.

Vi venete, slatke ruže,
ne nosi vas draga sad,
vaj, cvetajte nesrećniku
kome dušu lomi jad.

Pijemo pehar sav svoj vek

s mrenama preko žene,

dok suze naše, pale tek,

sred pozlate se pene.

A kada nam, u smrtni čas,

s očiju spadne mrena,

tad sve što plenilo je nas

nestane istog trena.

I vidimo, kad dođe dan,

da prazna je ta čaša,

da piće iz nje, beše – san,

i ona sama – nije naša.

Ako uzmemo ono što vidimo
mašine koje nas izluđuju,
ljubavnike koji se na kraju mrze,
tu ribu na pijaci,
što zuri naviše u nas,
cvijeće koje trune,
muve u paukovoj mreži,
ulične nerede,
urlike lavova u kavezu,
klovnove zaljubljene u novčanice,
nacije što pomjeraju ljude kao pione,
dnevne lopove sa prelijepim
noćnim ženama i vinom,
pretrpane zatvore.

Uobičajeno nezaposlene,
anemičnu travu,
ljude dovoljno stare da vole grob.

Te stvari, i druge, pokazuju
kako se život klati na istruljeloj osovini.

Ali ostavili su nam malo muzike
i govornički šou na uglu,
čašicu viskija,
plavu kravatu,
džepno izdanje Remboovih pjesama,
konja koji juri kao da mu đavo uvrće rep,
i onda je tu ponovo ljubav
kao tramvaj koji na vrijeme stiže
iza ćoška,
grad koji čeka,
vino i cvijeće,
voda što šeta preko jezera
i ljeto i zima
i ljeto
i ljeto
i opet zima.

Gradinar 7.

O majko,

knežević će proći jutros pokraj naših vrata –

otkud mogu da pazim na posao svoj?

Kaži mi kako da opletem vitice svoje;

Kaži mi kakve haljine da obučem?

Zašto me gledaš tako čudno, mati?

Znam dobro da neće pogledati ni jednom u moje prozore;

Znam, u magnovanju će iščeznuti ispred mojih očiju;

Samo će poslednji zvuk svirale

uzdišući dopreti do moje svirale.

Ali će mladi knežević proći ispred naših vrata,

i ja hoću da obučem što najlepše imam za taj čas.

O majko, mladi je knežević prošao pored naših vrata,

i jutarnje sunce obasja njegova kola.

Ja odvratih veo sa svoga lica

otkinuh ogrlicu od rubina sa svog vrata

i bacih mu je na put.

Zašto me gledaš tako čudno, mati?

Znam dobro da ogrlicu moju nije podigao;

Znam da su je točkovi smrvili

i ostavili crveni trag u prašini,

da niko ne zna šta je bio dar i kome je namenjen.

U kutiji od prepletene slame
Otac odvoji jednu kuglicu od papira
I ubaci je
U staklenu zdjelu sa vodom
Ispred radoznale dece
Razvi se u vodi namah
Raznobojni
Veliki japanski cvijet
Kratkotrajni lokvanj
I djeca zanijemiše
Zadivljena
U njihovoj uspomeni nikad više
Taj cvijet uvenuti neće
Taj nenadani cvijet
Stvoren samo za njih
Na tren
Pred njima.

Hb

Strah VI

od tmine

po studeni što prste obrgrli

pri dodiru reze

već znam

i noćas je netko

u izbi mojoj boravio

tat

sramežljiv ljubavnik

ili sami vrag?

nerado i noćas ovdje

potkradao mirisao moj zrak

ovako ne ostavih čiste hartije i nož

tko ih zbliži čega li je ovo znak?

nad posteljom sliku svitanja i rijeke

okviruju zidne plijesni

ne bješe ih

zagledam ih okom dirnem

staje voda

hlape plovci

satno klatno presječeno

sparina je

nevidljivim lokotima

zabravljena avaj su okna

moji mi kutovi učas tuđi

ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera

zle je čini bacio nanovo neznani

na moj zid

predstoji iznova znani trud

-svu noć trag neznančev vodom otirati

Na leđa je legla bubamara

mačeni smeđi trbuščić gladi

ko crvena šolja s mnogo šara

napunjena čajem što se hladi.

Da li umire ili se šali?

Ali ka nebu baš kao para od čaja

duša njena juri, juri od očaja.