Iza sveg ovog, želja da se bude sam:
Koliko god nebo postajalo tamno od pozivnica,
Koliko god sledili odštampana uputstva seksa,
Koliko god se porodica slikala pod zastvom –
Iza sveg ovog želja – biti sam.
Ispod svega tog, čežnja za zaboravom teče:
Uprkos lukavim naporima kalendara,
Životnom osiguranju, tabeli plodnih dana,
Skupom gnušanju očiju pred smrću –
Ispod svega tog čežnja za zaboravom
ona
moja radost
priprema se 🙂
da ljubnem je
ja
njena sreća
u krilo moje pada
sa osmijehom
gleda me
polako
prati
svaki
moj mig
želi da zna
što je to
vuće
ka meni
približava se
njena
pametna glavica
ljubiti želi me
zauvijek
želim je
zauvijek
polako
nježno
da mazim je
ljubim
dovjeka
ona
zove se
Nekada sam i vas na koljenu cupkô,
i donosio vam slatke šećerleme,
i ljubio dugo vaše plavo tjeme,
i čelo, i lice nevino i ljupko.
No dani su prošli k'o rijeka nagla,
k'o trenutni snovi, kao puste varke;
Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,
a na mome jesen i turobna magla.
Ja znam, vaše srce sada vatrom gori,
moje hladna zima okiva i mori;
Vaše oči sjaju k'o dva neba plava,
a moje su mutne kao magle sinje…
Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava –
po kosama mojim popanulo inje…
Kad se raskomada srce moje
u tisuću dijelova,
opazićeš, mila moja,
da svaki dio ljubi.
Kao tisuću čitavih srdaca,
punih cjelova.
Ljubomoran, nemiran,
ali ne od onih grubih,
voleo me je kao svoje kosti,
ali moju bijelu pticu ubi
da ne pjeva o prošlosti.
O zalasku uđe u moju sobicu:
“Voli me, smej se, piši stihove!“,
a ja zakopah veselu pticu
iza starog bunara, pokraj jove.
Obećala sam da neću plakati,
ali srce svoje pretvorih u stene
i čini mi se da su svi moji sati
ispunjeni pjesmom ptice ubijene.“
Za Seli Emis
Čvrsto-svijeni pupoljče,
Poželeo sam ti nešto
Što niko drugi ne bi:
Ne uobičajene koještarije
O tome da budeš lepa,
Ili o proticanju
Proleća čednosti i ljubavi –
To će ti poželeti svi
I bude li moguće,
Dobro, bićeš srećna.
Al ne bude li tako, onda
Budi obična;
Budi kao druge žene
Osrednje obdarena:
Ni ružna, ni lepa,
Ništa neuobičajeno
Što bi ravnotežu rušilo,
A bilo u sebi neupotrebljivo
I kočilo sve drugo.
U stvari, budi glupa –
Ako se tako vešti,
Obazrivi, prilagodljivi,
Neodređeni, neprivlačni
Dok stiču sreću zovu.
Nema više nade, svršeno je,
daleko su sad rodna polja.
Neće više sivim lišćem svojim
iznad mene zvoniti topola.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.
Volim ovo šarenilo grada,
podbuo je, snage više nema.
Zlatna, snena Azija i sada
na njegovim kupolama drijema.
Kada sine mjesečina bijela,
kako svijetli, tko li će je znati?
Idem pravo, oborena čela
u poznatu krčmu navratim.
U jazbinu takvu kad doskitam,
svu noć strašnu, u dimu i buci,
ja droljama svoje pjesme čitam,
kraj lopova sa čašom u ruci.
Bije srce i ja blijeda lica
Govorim i pijano se klatim:
ja sam, kao i vi, propalica,
ni ja nemam kamo da se vratim.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.
Pjesniku viču:
„Vidjeli bismo te kraj tokarskog banka.
Šta su to stihovi? Znamo tu priču!
A biće za rad – petlja ti tanka.“
Možda od zanimanja svakog
za rad nas mnogo tog veže.
I ja sam fabrika.
Ako sam bez dimnjaka,
možda je meni bez dimnjaka još teže.
Znam – niste ljubitelj praznih riječi.
Da biste radili – sečete hrast.
A mi, zar drvo ne umemo seći?
Obrađujemo hrašće glava svih nas.
Svakako – ribarenje, časna stvar dođe.
Izvlačiti mrežu kad puna kečiga bude.
Pesnički rad častan je takođe –
loviti ne ribe, nego žive ljude.
Ogroman rad je da se nad nakovnjem gori,
da se usija gvožđe pod rukom kovača.
No zašto ko dangube neko da nas kori?
Mozgove turpijom jezika glačam.
Ko više-pesnik il` tehničar-tvori
i koristi? Oba, svako kako može.
Jer srca su takođe motori.
Duša je isto motor, samo složen.
Jednaki smo. Drugovi u radničkoj masi.
Proleteri duha i tijela.
Tek skupa ćemo vasionu ukrasiti,
pustiti da marševima odjekuje cijela.
Tam -tam ti je u krvikrv je u tebi,
a ti – u cijeloj zemlji,
sinjarko očiju kao ljubičica na crnoj armaturi.
Krv neka ti udari po tam-tamu
nek se raznese tvoja pjesma nebeska
koja će napeti sve damare svijeta
kao pjesma izbezumljenih poeta
kao što sam izbezumljen ja,
u ovom grobu gdje ležim živ zakopan
i osjećam kako od tvoje pjesme potresne
picaju damari svijeta.
Siđi dole sinjarko,ljepoto vječito uljepšavana,
siđi u moje podzemno carstvo
svojom pjesmom vjekovitom
svojom pjesmom ljekovitom
siđi i i pjesmom na svjetlost izvedi me!
Neću ti reći da si mi najvjernija proročica
i da sam taman kao zemlja od ljubavi za tobom,
neću ti ni zbog jedne muke predbaciti,
samo sa tvojom pjemsom ljekovitom
i s tvojim plesom mrtvih
bez da te taknem,bez ijedne riječi,
je ću se izjednačiti,izjednačiti,izjednačiti.
Travanj je na izmaku
proljeće titra
čarobnu igru ljubavi
srce se budi
a sjene prošlosti se naziru
jesenje boje plešu
mojoj duši milost nose
a voljelo se
nekada
i opet će
a svakim rođenim danom
nova nada iskri
sutra će biti moj dan
prelijep i ljubavlju osunčan
čudeći se
kao kapljica kiše
kao sneni cvijet plemenitosti
a gdje si ti