Category Archives: Umjetnost

Svi ogorčeni,
jadni,
usamljeni ljudi
s osjećajem da su prevareni,
s osjećajem da su ih prevarili silnici,
optužuju život,
optužuju okolnosti,
optužuju druge,
dok su zaista oni
savršeno neprobavljivi,
pokorno neizvorni,
kukavički i tihi;
utonuli u samosažaljenju,
ne učinivši ništa dobro,
oni još osjećaju da su prevareni,
pužući Zemljom sa svojim pritužbama,
svojim mržnjama –
mrtvih očiju usred nigdine,
ti milioni ljudskih grešaka,
idući iz dana u dan i iz noći u noć
kroz svoje jalovo površno djelovanje,
koje povrjeđuje samu Zemlju,
povrjeđuje sve to traćenje,
užas cijele te uzaludnosti.

Poštovani!

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;

Ledena gorim, plašim se i nadam;

Po nebu letim, a na zemlju padam;

Ne hvatam ništa, a svet čitav grlim.

Amor me kazni da sred uža stojim,

Nit omču dreši, nit okove steže,

Nit da me smakne, nit da odveže,

Neće me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim:

Umrijeti žudim, a pomoci tražim,

Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mre nit mi se živi,

Smejem se plačući, žalošcu se snažim.

Ovakvom stanju vi ste, gospo , krivi .

Kako je svijet velik!

Jedan pod Isarom,

drugi na Oceanu.

Dva svijeta,sva borilišta

dva različita životan svetilišta.

A karav prolazi…

Kako je svijet malen!

Štip i Žoal,

Jedan pod Isarom ,

drugi na Oceanu.

A iste ljubavi,

ista talasanja,

iste potske muke i maštanja.

Dva grada mala i skoro bezimena.

A oba istom ljubavlju zbratimljena.

Ne zastani! Nemoj leći,
O ti koji stalno sreći
Gledas leđa;
U sumrak, kad predah mami,
Zemlja je u polutami
Mračna, smeđa.

Sa varljivog okeana
Pena, para uzvitlana
Kulja gusto.
A kad gledaš tim vidikom,
Nigde kuće! nikog, nikog!
Pusto! Pusto!

Noću – priča svuda ista:
Kradljičevo oko blista
Kraj tvog puta,
A družina šumskih dama
Ponekad je, jao nama!
Nešto ljuta.

One kreću sad u roju;
Nemoj samo sresti koju
Tu u tmini,
Dok zloduha zračnih jato
Započinje ples u zlatnoj
Mesečini.

Kroz vječnost
dotjerivane misli
da bi se u trenu
otpetljao čvor
sa vrhu jezika

pB

Da prauzrok svih počela shvatiš

čas je: dođe sotona u noćima ti,

iskren i prost ko kroz grilje zrak,

već ga nema kao osvita korak.

Ti se smiješ, slanih usana, jao

djevojčurak što je s lune pao,

i imena grijesima ne vidiš,

kad pjetao javi se, san sniš.

Ali ima sveska mi listova,

paževi strasti, tuge velova,

napuštenih puta građevinci,

netraženih darova  davljenici.

A u grlu otkud su takve suše?

Zar takav je on, lovac na duše,

da besmrtnost zamjeni milom

mučeničku krv sa mastilom.

pb

3.

Meni vrijeme brige nikad ne zadava,

ko imade ručak, što da večerava?

Ko pečenje dobiva iz kuhinje ljubavi,

može i bez večere da mirno prospava.

4.

Ljubav je uvod knjizi više znanosti,

ljubav je prva strofa pjesme mladosti;

ti, koji nemaš pojma o čuvstvu ljubavi,

znaj da je ljubav izvor – ljudske radosti.

Svjetalce jedno gori u daljini:
Jedino svjetlo u noćnoj dolini:
I trepti nježno.
Tako milo
Ko da se smiješi.
Ali gle! već se skrilo.
Ugasilo se. I ko bi ga znao,
Zašto ti bude odjedanput žao.

Zastor je pao. Kraj je drame.
Već idu kući gospoda i dame.
A da li im se komad dopao?
Po pljesku sudeći nije propao.

Priznanje zahvalnoga sveta
ubro je poznati poeta.
No sad je kuća posve nema,
i žamora i svetla više nema.

Al kakav je to čudan zvuk
odjeknuo po praznoj bini?
To možda jedna žica puče
na nekoj staroj violini.

Trčeći ovim, onim smerom
štakori šuškaju parterom,
i vonja sve na staro ulje.

Posljednja lampa već se gasi,
ne može jadna sjati dulje,
iako plamsati još kuša.

To svetlo beše moja duša.