Miljkovic Branko – Uzlud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
Zbog neba razapetog izmeđju prstiju
Budim je zbog riječi koje peku grlo
Volim je ušima treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovdje
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
Zbog anonimnih riječi trgova budim je
Zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
Budim je zbog ove naše planete koja će možda
Biti mina u raskrvavljenom nebu
Zbog osmjeha u kamenu drugova zaspalih izmeđju dvije bitke
Kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
Moja ljubav puna drugih je dio zore
Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
Budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvjek sletjelu
Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
Ta žena sa rukama djeteta koju volim
To dijete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
Uzalud uzalud uzalud uzalud
Je budim
Jer će se probuditi drukčija i nova
Uzalud je budim
Jer njena usta neće moći da joj kažu
Uzalud je budim
Ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
Uzalud je budim
Treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pijesku

Slovo o DAMARU

Jednom,pitala me ljuba jedina moja :

-Šta je to damar?

Ljubljena nije Bosanka bila. Tak'e sam vam je sreće bio.Po stare dane bezbeli plaho ograisao. Srećm se okitio.

O, im'o ja naki pojmovnik što se riječnik zove, još mahalski , pa joj rećem, onako od prve, nadobudno ,deklamatorsko knjiški:





damar 

osjećaj, emocija, nerv, bilo, žila kucavica, puls, krvni sud, život, životna energija,

snaga, srčanost ,ljubav,život, Aristotelova duhovna katarza.podzemni tok vode ,podzemna rudna  “žila” bogata blagom.”





Vidim bijelo me gleda. Anlaiše i ne anlaiše.Razumije i ne razumije.Bar ne po mahalski.Vidim ja moram neki nježniji,pismeniji damar upotrebiti da joj bar malo pojasnim nedokučivu mahalsku tematiku.

A kako objasniti nešto što je u svom značenju objedinila vaskoliku čovječiju emocionalnu katarzu? Kako objasniti ono što se jedino nutrinom može osjetiti?

Ali opet, blentovije kakve jesmo pokušaćemo.

Vako napriliku, a najčešće miriše na nepriliku,jal vako , jal nako ti to biva , to pismenje o damaru.

Kad se dvoje rečemo biva k'o vole mnogo je to damara.

A damar k'o dijete; ništa ne zna, a voli da se igra,  srce i dušu u igru ulaže.

Tada ništa na svijetu bijelome osim te igre ne postoji.Kad damari zatrepere u duši, razlete se u srcu , penju se u glavu i tres razbiju blentaru i svaku pametnu misao u parčiće krše , ne veće od dvije riječi:

Volim te.

A u ljubavi nema predaha. Ni razuma . Jok! Nikada! Samo damari.

Oli voliš oli ne voliš.Il se raduješ i igraš ko malo dite,ili tuguješ ili boluješ ka nateži bolnik. I kad nijemiš i kad sve te boli i kad grliš i kad ljubiš , i kad te plam damara međ’ rogove i čelenku hekne i kad se oči rose nema predaha.

Nikada. Bezuslovno uvijek damari rade i rovare.

Violina zacvili , nježnost i suze na licu.Daire zazveče tijelo uzavre, samo od sebe zapleše.Ptica zacvrkuće milina u duši,treptaji u damarima.Cvrčak cvrči u gori zelenoj , sjećanja grunu, tijelo jeca, vapi ,mira nema.

Voli se, neštedimice.I diše se i ne diše.I mre se i ne mre.I miruje i gori.Sve je to damar.

Ako se damari neoprezno ,nerazumom troše o'čas se istroše. Nema, bolan, čo'ek damara na bacanje. Tada se ne mere disati. nema se više snage, čovik posustaje…

I tada jednostavno : rikavela. Ili se’ crkne.Poneko i krepa.A ima ih koji odavriječe, oliti odapnu.Za neke kažu presvisnuli.





Oni “pametni” i nadobudnbi će reći : sve je to sinonim za umrijeti, a ne shvataju da je riknutom insanu nestalo damara.I njemu je svejedno kako ćete njegovo smrtno stanje nazvati.Bez damara se ne more živjeti.I šta ti preostaje?

Umrlim je sasvim .svejedno, presele se na ahiret, ko rečemo biva neki drugi,bolji ,miriniji i tiši svijet.

Kako ne. I tamo ih ona ista damarli ljube čeka ili će doći da mu ponovo damare lomi. .

I eto ti belaja !

Ne znamo kako tamo funkcioniraju damari!?

I sve se vraća na početak.

Bez damara nam nema života.





Zato pazite kako se volite. ne štedite damare ,jer samo jednom se ljubi!

A u svakom slučaju jednog dana ćete zaboraviti disati.

I biće vam žao što ste damare vagali,pazili i čuvali,što ih niste neštedimice poklanjali.To vam je k'o da niste ni živjeli.





Možda se pitate šta bi sa onom što nije bosanka?

Jel spoznala šta je damar?

Ma,ona se samo šalila.

Ona je od iskona živi damar , i Božijim nijetom i ludom srećom moja, za vike vikova.

.

Aleksa Šantić – Čežnja





Gdje ste?… Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo… Sve spava…
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava…

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene… Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana…
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo… Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim…
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

A. B. Šmiić – Ljubav





Zgasnuli smo zutu lampu

Plavi plast je pao oko tvoga tijela
Vani sume oblaci i stabla
Vani lete bijela teska krila.

Moje tijelo ispruzeno podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se zude mole

Draga, neka tvoje teske kose
kroz noc zavijore, zavijore

Kroz noc
kose moje drage duboko sumore
kao more

Jesenjin – Lisica


A. M. Remlaovu





Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Uklupčila se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.

Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.

Kao žunje, nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.

Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla …
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, vrh čeljusti, curila je, tekla.


												

Sotola Jiri – Ja sad idem van









Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina,
pa zar je to neko vrijeme?

Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog
razrokog fotona.Posadit ću se u obliku
prašine, spale nelome s cipela,
na prag tvojih vrata.

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.Ne pravi mi
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.

Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ma to je
grozno dugo,pa ja ću tu usahnuti umrijeti umrijet od
žalosti,ma molim te ipak otvori il’ ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati

ljubavi moja

Tin Ujevic – Kolajna I

Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoc cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje

*

Dosta je laži ! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može;
tek ljubav žene, vidik neba

I ništa drugo. Ništa vece.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo cisto bolje
i — cisto ravan put do srece.


												

Rainer Maria RIilke: Samoća





Samoća je poput kise,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svijetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela sto nisu ništa nažla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.





Tad dolaze valovi samoće…

Osip Mandejptam – Vidjeti manje

Zbog tog što ti ruke ne uspjeh zadržati same,
Zbog tog što sam slane ja izdao usne i nježne,
U tamnoj akropoli moram jos čekat da svane.
O, kako ih mrzim, te mirisne brvnare dnevne.

Opremaju ahejski muževi konje sred tame,
I zubata pila po stijenkama oštro zagrebe,
I nikako suha u venama vreva da stane,
I nema ni imena, odljevka, zvuka za tebe.

Pa kako sam mogao mislit na povratak prije,
I kako sam smio? I zašto se odmah othrvah?
Još mrak se ne rasu, ni pijetao pjevao nije,
A sjekira vrela ni zasjekla nije jos drva.

Ko prozračna suza na zidu je izbila smola,
I osjeća grad u svim drvenim rebrima škripu,
Al šiknu ka stubama krv, i na juriš je pošla,
I lik onaj zamamni prisni se mužima triput.

Gdje mila je Troja? Gdje carski, gdje dom djevičanski?
Kućerak ce Prijamov visok bit uskoro smrvljen.
I drveni suhi dažd pada od strelica lakih,
I šikljaju strelice druge iz zemlje ko grmlje.

I ubod se posljednje zvijezde već gasi bez bola,
I osvit u prozor će pokucat meni po lasti.
I spori dan, poput u slami tek prenutog vola,
Niz ulice, hrapave od sna dugačka, se klati.