Samoća je poput kise,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije neg svijetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela sto nisu ništa nažla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće…
Zbog tog što ti ruke ne uspjeh zadržati same,
Zbog tog što sam slane ja izdao usne i nježne,
U tamnoj akropoli moram jos čekat da svane.
O, kako ih mrzim, te mirisne brvnare dnevne.
Opremaju ahejski muževi konje sred tame,
I zubata pila po stijenkama oštro zagrebe,
I nikako suha u venama vreva da stane,
I nema ni imena, odljevka, zvuka za tebe.
Pa kako sam mogao mislit na povratak prije,
I kako sam smio? I zašto se odmah othrvah?
Još mrak se ne rasu, ni pijetao pjevao nije,
A sjekira vrela ni zasjekla nije jos drva.
Ko prozračna suza na zidu je izbila smola,
I osjeća grad u svim drvenim rebrima škripu,
Al šiknu ka stubama krv, i na juriš je pošla,
I lik onaj zamamni prisni se mužima triput.
Gdje mila je Troja? Gdje carski, gdje dom djevičanski?
Kućerak ce Prijamov visok bit uskoro smrvljen.
I drveni suhi dažd pada od strelica lakih,
I šikljaju strelice druge iz zemlje ko grmlje.
I ubod se posljednje zvijezde već gasi bez bola,
I osvit u prozor će pokucat meni po lasti.
I spori dan, poput u slami tek prenutog vola,
Niz ulice, hrapave od sna dugačka, se klati.
Nicega drugog nema u ovoj pjesmi – sem tvog lica.
Nicega drugog nema ovdje – sem tvojih zednih, kao
noc sivih ociju.
Kej se u jezero pruzio pravo kao puscana cijev
Stojim na keju i pjevam o tebi kakvu te znam
ujutru.
Ne mislim na tvoje oci, tvoje lice.
Niti na tvoje razigrane noge, noge trkackih konja.
Zbog neceg drugog mislim na tebe ujutru na keju.
Tvoje su ruke sladje no hljeb orahove boje kad me
se taknes.
Tvoje se rame ocesalo omoju ruku – jugozapadni
vjetar krstari kejom.
Zaboravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kazem:
Nicega drugog nema u ovoj pjesmi – sem tvoga lica.
Nicega drugog nema ovdje – sem tvojih zednih,
kao noc sivih ociju.
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.
U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba božijeg.
Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala,
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala,
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske,
na njegov dlan.
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija,
pametan.
Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
»Kolika je duga zima bila…«
Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dahu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strepnja presiječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
»Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
i ne odmiče me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«
Premrlo krto joj tijelo
u feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelom tulbentom
zaviše.
Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i plahim Šumećem
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unenoše,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje
mom je ocu
donesoše.
Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri ped njim oči,
Nikad mu više u njih ne pogleda:
Nit joj bje softa, nit kadija!
Pred svitanja,
prigušiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga kliještima požude.
Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.
»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je
zazivala – svakoga klanjanja.
Na tespih žut: suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni,
nur u pomrčinama:
Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grčinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hašiš tupim moždanima.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butiće mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim, urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom,
da joj ne budem kockar ni pjanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova,
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskih slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom svjetovanom,
a kad joj od sreće i godina
ohlade kapci očinji,
ja, vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
– kućni hajduci vukodlaci –
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo
i gola čerga postasmo,
plašljiva, kirajdžijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u školi ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađu u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj iziđem…
I treći, put,
baš kad je sreću tu ko porod očekivala,
Allah joj njezin,
mrakom svojih strahova,
ko mrkom čohom oblaka,
potrpa njenu zvijezdu sudbine:
Ne bjeh joj gojeni kućenik,
već čudnovat kockar i pjanica,
za srce ja je ujedoh:
Svoj život bacih na kocku
i pjanstvu slobode
svaki svoj živac,
ko žednu usnu,
predadoh…
Za mojim krivim petama i progledalim hlačama,
prašinom svjetskih drumova.
tužno,
ko ovca za izgubljenim janjetom,
išle su njene usne i oči posivjele:
»O sine, sine, sine nesretni,
bunom mi se otrova
i na put krivi zabasa:
Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama
Srušiti nepravdu-planinu?!«
O majko, majko, majko presretna,
na pravi put sam ti, majko, izišo:
Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?
On nam je pokornu miloštu donosio,
u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.
Sjećaš se klapčičća uz njegovo koljeno.
vižleta preplašenog, rumenog Jovana?
U djetinjstvu,
u zelenim maglama,
dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik,
sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao
i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini –
ja i Jovan
goli u dušama,
goli na konjima,
žilave grive smo uz zelene obale stiskali, –
dva vučeta,
u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, –
živicama gloginja, šipka i trnjina
– dva zmijića užagrena –
nas smo se dvojica prikradali
jastrebu u polju na staroj kruški divljaki:
S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,
na pravom putu!
Djedovi su nam se kurjački
očima priječali u grla,
a nas se dvojica dječački
zgledasmo u srca,
poljubismo se u grla,
junački.
Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova,
kad prva streha zapraska
i kose naših dragana u dimu zamirisaše,
majko:
griva vihorna među prstima,
mirisna proha u nozdrvi,
uzvijeren jastreb u oku,
sloboda, u žili mlijeko majčino,
ko krv udari
u glavu moju, u glavu druga Jovana,
i mi stupismo tvrdim petama ratnika
na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,
na pravi, majko, put!
Iz usta tuč ispalismo:
tuč-zakletvu
da ćemo ih stući ko škorpije!
Iz cijevi riječ izustismo:
riječ-kuršum,
i ratovasmo skokom hrtova,
i ratovasmo vilicom ratnika,
i ratovasmo zenicom pobjednika,
i sada oni, došljaci-kurjaci,
iz loga tegle krvave repine,
sugluho viju u našem požaru…
I čuj me, čuj me,
s tespihom sijeda ropkinjo:
Ruke su naše svemoćne,
mi ćemo uskoro
nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,
i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara
i kljunom propjeva kraj uha,
to ti ja, majko, s pravim putem dolazim,
s vojskom i rumenim zvijezdama
i vodim nevjestu, mladu mjesečinu,
izažetu iz krvi,
odrunjenu od srca,
razgaljene u grčinama,
od njenog grla i očiju
i sehara mirisnih, otključanih,
kuće se kuće prelešću,
i majke smiju sjedinama,
zemlja-rana
mládi novim djetinjstvom.
Autor . Vedad Šabanadćović
Gledam sada ,
prekrasni i čarobni ptičiji let ,
razmišljam malo kako me majka ,
donijela na ovaj svijet.
Srce moga oca , njeno srce
i moje srce jedno su bili
oko male bebe vrpcu su svili .
Utroba njena bila je njen dom,
mala kuća ,
majka i ja disale smo
na ista pluća .
Zar je lako ,
donijeti dijete , reći svijete ,
svoje dijete , nedužno i drago ,
pa da stranac po njem
svoju mrežu plete?
U životu tom , ne usuđuj se
stranče porušiti naš dom !
nek se stranac sjeti da neće
uspjeti našu ljubav pteti , odnijeti.
Posebna je veza majke i djeteta ,
sudbina nam je u rukama Boga ,
stranče , nemoj griješiti ,
nemoj me kupati u suzama.
Teška svaka majčina kap,
ne dozvol i da se suze pretvore u slap.
Kad zaklopiš oči majko ,
i tada ću gledati u plavetnilo neba ,
da li će letjeti ona ista ptica,
dal ću moći pitati ,
dal je u ćivotu bilo
sve baš kako treba ?
KATYUSHA
Rastsvietali yábloni i grushi,
Paplylí tumany nad riekói;
Vyjadila na biéreg Katyusha,
Na vysokiy biéreg, na krutói
Vyjadila, piesnyu zavadila
Pra stepnova sízava arlá,
Pra tavo katórava liubila,
Pra tavo chi pisma biereglá.
Oy, ty piesnya, piésenka dievichia,
Ty letí za yásnim sólntsem vslied,
I baytsú na dálnem pagranichie
Ot Katyushi pieredái priviet
Pust on vspómnit diévushku prastuyu,
I uslýshit, kak aná payot,
Pust on ziemliu bierezhiot radnuyu,
A lyubov Katyusha sbierezhiot
Rastsvietali yábloni i grushi,
Paplylí tumany nad riekói;
Vyjadila na biéreg Katyusha,
Unosila pesenku domoy
Ukhodila s berega Katyusha,
Unosila pesenku domoy
Kačuša
Cvjetaju jabuke i kruške,
Razlila se magla nad rijekom.
Hodila na obalu Kaćuša,
Na visoku, strmu obalu.
Hodila pjesmu ona pjevala,
O stepskom orlu sinjem
O onom, kojeg voli
O onom, čija pisma čuva
Oj, ti pjesmo, djevojačka pjesmo
Leti za jasnim suncem
I borcu na fronti dalekoj
Od Kaćuše prenesi pozdrave.
Nek se sjeti djevojke proste
Nek posluša pjesmu koju ona pjeva
Neka domovinu on čuva rodnu
A Kaćuša će ljubav čuvati.
Cvjetaju jabuke i kruške,
Razlila se magla nad rijekom.
Hodila na obalu Kaćuša,
Pjevajući pjesmu od kuće
Hodila na obalu Katyusha,
Pjevajući pjesmu od kuće
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.
Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam
Oprostite zato slovu
koje će se skameniti:
Ljuto hrastu zgromovljenog
uzeše mu zelen grane
Skršiše mu vite ruke
kojima se gorju dizo
Na putima nebosklonu
sa govorom nadonosnim
Kojima je ka zvijezdama
svoju vjeru govorio
Uzeše mu obje ruke
ostaviše rane dvije
Grdne rane neprebolne
jednoj boli inokosnoj
Sve mrtvace sahraniše
A on osta tavnu vranu
Šta će majka samohrana
Na svijetu bešćutnome?
(—————)
Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam
Neka barem ovo slovo
hudu povijest okameni
Šume su gorele –
a oni su
oko vratova splitali ruke
kao bukete ruža
ljudi su trčali u skloništa –
on je govorio da žena ima kosu
u koju mogu da se sakriju
pokriveni jednim ćebetom
šaptali su bestidne reči
litanije zaljubljenih
Kada je bivalo veoma zlo
skakali su u oči nasuprot
i čvrsto ih zatvarali
tako čvrsto da ne bi osetili vatru
koja je stizala do trepavica
do kraja su bili hrabri
do kraja su bili verni
do kraja su bili slični
kao dve kaplje
zaustavljene na kraju lica