Sve slomljene, nezgrapne stvari,

predmeti trošni, stari,

plač deteta nekog kraj puta,

ta škripa kola što smeta,

i teški korak orača

što gaca po zimskoj bari,

tvoj lik mi vređaju koji

k'o ruža sred srca mog cveta.

Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;

da mi je da ih sagradim sve iznova

usred leta,

da zemlja i nebo i voda –

k'o zlatan kovčeg se žari

za moj san o tvom liku

koji k'o ruža sred srca mog cveta.

zima si prolepršala

u zidu zatvorena

nedirana tvojim zvjerkanjem

znala sam mjesta za slobodan kret

skučenog leta

mora da si svih minulih časova

smišljala iznenadni izlazak iz zida

i potonje slijetanje

nije ni mene zavelo kruženje

kojim ispunjah klijet

znam d a je zazvonilo za povlečenje hladnoće

za koji čas izleći češ se

pripravna

i prozore i sve dveri

raskririla sam širom

za dugo izbivanje pripravila sve

korakni samo iz zida izmili

ni krila neće stići raširiti

već ću ti pobeći

Kao što plačljivi vjetar noću žuri,
tako moja želja tebi juri,
pa se moja čežnja za tobom budi.
O, ti kojom bolujem,
šta znaš ti o meni?

Polako gasnu ova kasna svjetla,
dolaze dugi i besani sati.
Noć ima tvoje lice,
a vjetar koji o ljubavi sni
smješka se kao i ti.

pB

Duša mi je zamađijan zamak,
memljiv, gord i pustih odaja.
(Vidiš oči kako su mi krupne?
Ali bez sjaja, ali bez sjaja.)

Odjekuju opustele sobe,
zure kroz zidove sumorne
u daljinu dva mračna prozora.
(Vidiš kako su mi oči umorne?)

Večno ovde vampiri kruže,
miris memle i vlaga po stenju,
sablasti lete po mraku
i uklete čete stenju.

(Samo katkad u tajne noćne sate
te tužne oči počnu da gore.)
Bela žena po dvorima luta
i smeje se kroz prozore.

Svu noć je zemlja plakala

suha i ispucana kao prepečena pogača,

svu noć su puhali pustinjski vjetrovi,

i pijeskom zasiplai pukotine.

Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje,

a ipak nije uspio da se smiri.

Samo je nebo ostalo spokojno i prazno

kao da se ništa ne dešava

kao da ne vidi ovaj brodolom.

Svu noć je zemlja urlikala.

Možda su to bile žedne zvijeri koje

lutaju kroz savane i šume

umirući pore presahlih izvora vode.

Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja

i lišćem liže suhu zemlju.

Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno

kao da nikome nije potrebna kiša

kao da ne vidi ovaj brodolom.

Svu noć se zemlja grčila.

Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu

kao što se čeka novorođenće

zgrčeno u majčinoj utrobi.

Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se

zateklo,i ljudi i drv4će i zvijeri.

Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja.

A kada je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje,

(crveni cvjetovi i požari,požari u gradu)

procjetali su flanboajeni.

Bio je neobičan,

čovjek, gotovo

vidljiv. Očito je

imao nešto sakriti,

s obzirom na to da je otvoreno

pričao o svemu. Bilo je

nemoguće znati koju je

tajnu sakrio

time što ju je ispričao.

Utkala u jezero zrake rujna zora.

Kroz zvonjavu tetrebi jecaju sa bora.

Plače negde žunja, u duplji se krije.

Samo ja sam veseo – do plača mi nije.

Znam, u suton ćeš doći daleko od puta,

sešćemo uz naviljak pored stoga žuta.

Ko cvet ću te skoliti poljupcima ludim,

bezumnom od radosti nikad se ne sudi.

Ti ćeš sama baciti bluzu razdragana,

odneću te opijenu u žbunje do dana.

Neka plaču tetrebi i neka romore,

grca čežnja vesela u rumeni zore.

5.

Niko nije zavirio – otkad Ovaj svijet posta –

za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta!

Sedamdeset i dva ljeta danju-noću ja razmišljam,

ali ništa ne doznadoh, neriješena tajna osta!

6.

Kakve nosi događaje ova noć – ne pitaj,

za sve ono što dolazi pa će proć’ – ne pitaj!

Ti ovaj čas upotrebi kao dobru zgodu:

što je prošlo, ne spominji, što će doć’ – ne pitaj!

Pod širokim nebom dok tisuće zvjezda sja
Iskopaj mi raku i tu ću mirno zaspat ja.
U životu i u smrti sretan bih.

Prijatelju, čuj, kad legnem u grob tih
Napis na njemu ispiši,
Zapiši  za me stih:

Vratio se mornar sa dalekih mora,
Spustio se lovac sa visokih gora,
Svoj su našli, svoj su našli dom.