Category Archives: Umjetnost

Moram ti lepe večeri neke

zenice tople zgledati do dna,

pa ti na kapke providne, meke,

lagano kao milovanje sna

spustiti usne.

Moram ti jednom u dana jatu

od mrskog dana učiniti drag,

pa ti na srce, blago kao bratu

kad bih da bola otklonim trag,

spustiti ruku.

Moram, kad jednom opazim da me

s radošću sretaš poslednji put,

uz tihu pesmu na tvoje rame,

taj takò čudno primamljiv kut,

spustiti glavu.

Tako ćeš lepih jutara nekih

pružajuć drugoj zenica dna

reći: „O, gde su oni meki,

slični milošti lakoga sna

poljupci njeni?“

Tako ćeš često u noći jatu,

kada ti život ne bude drag,

Razdražljiva a tako tiha,

sva si od plama koji gori.

Daj mi, tamnim zdanjem stiha

ljepotu tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobražene

u žarke kućice abažura,

kraj zida,ispod okna, sjene

naše i obrisi naših figura.

S nogama sklupčanih  na divanu,

po turski ih pod sobom splete,

svejedno- u tami i na svjetlu

ti vazda sudiš kao dijete.

Pričajući nižeš na konac

biserje što  pade ti s vrata.

Pogled je tvoj i odveć tužan,

a riječ naivna, umiljata.

Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;

drugo ću ime naći lako,

za te ću sav svijet prekrojiti,

samo ako ti poželiš tako.

Možda će čuvstva blago tajno

tvoj tamni pogled da istoči

i tvog srca bogatstvo sjajno?!

Zašto li tugom mutiš oči?

pB

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo

melodiju koju samo Vrijeme pjeva

Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio

tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama

i bolom ukrasavao oci

Zivio bih slijep, sa noktima u ocima

i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu

a ipak je smjenjuje zora koja traje

Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu

i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju

da se ne vraca ono sto nestane

Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku

koja ostaje i tajnu vjecnosti krije

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo

melodiju koju samo Vrijeme pjeva

Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio

tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama

i bolom ukrasavao oci

Zivio bih slijep, sa noktima u ocima

i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu

a ipak je smjenjuje zora koja traje

Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu

i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju

da se ne vraca ono sto nestane

Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku

koja ostaje i tajnu vjecnosti krije…..

Moja noći, kada ćeš mi proći?

– Nikad!

Moja zoro, kada ćeš mi doći?

– Nikad!

Moja srećo, kad ćeš mi se javit?

– Nikad!

Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?

– Nikad!

Moja draga, kad će naši svati?

– Nikad!

Moja suzo, kada ćeš mi stati?

– Nikad!

I čaše su bile prazne,
i flaša razbijena,
i krevet raspremljen,
i vrata zatvorena,
i sve staklene zvezde
sreće i lepote
treptale su u prašini
nepočišćene sobe..

I bio sam mrtav pijan,
i lud od radosti,
i ti živa pijana,
gola u mom zagrljaju.

O, tužne, tužne behu sjene

na duši mi zbog jedne žene.

Utjehu ipak nisma steko,

mada mi srce pobježe daleko,

mada mi je duša piuna nemira

pobjegla od nje glavom bez obzira.

Utjehu ipak nisam steko

mad ami je srce pobjeglo daleko.

A moje srce što ga nežnost guši:

Je l’ mogućno – veli ojađenoj duši,

je l’ mogućno – šapuće joj dalje –

da nas , gor , u izgnanstvo šalje?

A duša srcu na to odgovara:

Ne znam čemu ta zamka stara,

prisustvo strasno,progonstvo preko

iako smo pobjegli daleko.

Ako hoćeš da budeš jednom vredna
i da napuniš svoj krčag,
o dođi, dođi na moje jezero.
Voda će se pripiti uz tvoje noge
i izbrbljati svoju tajnu.
Po pesku je pala svežina kiše koja ide,
oblaci se nagli pod modrim linijama drveta
kao bujna kosa nad tvojim obrvama.
Ritam tvojih stopa, koji dobro poznajem,
udara me u srce.
O dođi, dođi na moje jezero,
ako moraš da napuniš svoj krčag.

Ako hoćeš besposlena da bezbrižno sediš,
dok ti voda nosi krčag,
o dođi, dođi na moje jezero.
Padina se zeleni i divljega je cveća
bezbrojno.
Misli će tvoje izletati iz tvojih tamnih očiju
kao ptice iz svojih gnezda.
Prevešće ti spasi na stopala.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da sediš besposlena.

Ako si sita igre pa hoćeš da zagnjuriš u vodu,

Na latici ruže – proljećna rosa – lijepa je,

Na cvjetnoj livadi lice zaljubljeno – lijepo je:

O prošlim danima – šta god da kažeš, lijepo nije!

Srećan budi – prošlost ne spominji – jer danas, lijepo je!

I Pročelje i Začelje
Sjećanje – ko Kuća – ima –
A i Tavan isto tako
Sa Smećen i Miševima.
Zatim Podrum dublji nego
Što i jedan Zidar sanja –
Pripazićeš da Dubina
Njegova nas ne proganja

Ostavite me ovdje dobri moji prijatelji

da sam tražio ne bih pronašao ovo mjesto

koje otkrih slučajno.

Ostavite me ovdje među ovim kamenjem

još jendim kamenom da dogradim Kuću robova

Zvuk tam-tama da me prenese preko rijeke Gambije

i Konga.

a gore prkeo Nigera do zemlje dogana;

mlade sinjarke pjesmom d ame uspavljuju

i uspavan da sanjam mladost neprolaznu.

U plavima  očima crnoputih sinjarki

da sviće plavetnilo moje otadžbine.

A kada tam-tam domami ivernaž

pjesma kiša da bude pjesma sveopćeg rađanja

A ja – kamen podignut na Kuću robova

i ošamućen od visine,

da uronim u tu pjesmu i nestanem od miline.