Category Archives: Umjetnost

Nikakvih objašnjenja.

Citata.

Fusnota.Odrednica.

Terevenki čutljivih čokota.

Sve zavisi od toga

koliko ćemo dugo biti

zauvek.

Zbirka Šta šutim

I Dio Strah

Poglavlje – Spomen na djetinjstvo

III

****

nije bila nedelja

ni očevim okom čuvan

prvi dodir koljena i vode

ne mareći dokle se pruža obala

odakle vreba vir

pocikujući

u talas sama zađoh

na tren

ne bi stroga glasa sa obale

da ojača da strah ječim strahom otre

ne bi ruke snažne

sa nožica da istrijebi pijavice

vir u se unese cik i tren

što potom nješe

uludo bješe otimanje vodi

Majmun u brokatnoj vesti

skakuće ispred dame gipke

koja stiska rubac od čipke

u rukavicom obloženoj pesti.

A jedno Crnče uz veliki napor,

sav crven ,nosi teške skute

haljina njenih što se mute,

pažljiv na svaki tanan nabor.

Ne pušta majmun iz oka stroga

belinu grudi svoje gospe,

blago koje treba da se prospe

na nago tijelo nekog boga.

Crnče katkad digne,bez znanja

gospe,više no što treba

svoj raskošni teret : vreba

pogledom to što noću sanja.

Gospa se penje uza stube

i neće da se pojavi više,

dirnuta što je uvrediše:

životinje su bile grube.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići

Jednog je mornara progutalo more. –
Njegova je majka, bez slutnje, upalila

sveću tanku podno Majke Božje
za povratak brzi i dobro vrijeme –

i svaki bi čas, prema vjetru, uši okretala.
Al’ dok molila se, dok je zaklinjala,

ozbiljna i tužna ikona slušala je, znajuć dobro
da sinak joj se, nikad više, vratiti neće.

pB

***

Proročki dahu u stihu mome,

Dahu živodajnog mu duha,

Dotičeš li se ti srca kome,

Do kakvoga dopireš sluha?

Il si prazniji od melodije

Tih u pijesku školjki koje

Ne otvoriše nikom ko žije

Krug ocrtani krasa svojeg?

Krećemo na put. U susret Jeseni.

Krešteći, plačući, zaneseni.

Dva jastreba posustalih krila.

A Leto već rađa nove pirate,

novih jastreba krila već se zlate.

Nebom već pustoše strasni sudari.

Letimo iz Leta, strašću zaneseni,

staćemo s Jeseni, kad nebo zaseni,

nakostrešeni i zaljubljeni.

Poslednji je to dan naših bračnih noći:

jedno drugom ćemo iskljuvati oči

i pašćemo mrtvi u ševar jesenji.

Rekoh: tugujem zbog tebe,

reče: tuzi će kraj doći.

Rekoh: budi moj mjesec,

reče: ako hoće izaći.

Rekoh: od nježnih ljubiti nauči!

Reče: teško da će to ljepotice moći.

Rekoh: mašti o tebi zatvorit’ ću put k očima.

Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.

Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah.

Reče: on putokaz tvoj će postat’, mudar ako jesi.

Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg.

Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.

Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim.

Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.

Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje?

Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!

Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren.

Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.

O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.

Kako to beše isto:

udisati miris rascvalih lipa,

slušati tišinu parka –

pa tada najednom podići oči,

pogledom se sresti

i čuditi se sve do osmeha.

U tom osmehu

beše uspomena na jednog zeca

što je do malopre skakutao po travi;

to detinjstvo osmeha beše –

već ga ozbiljnije kosnu kretanje labuda,

koga smo videli potom kako na dva dela

večeri neme ribnjak polovi.

A krošnje –

svojim rubovima prema čistom,

slobodnom, već sasvim budućem noćnom nebu,

ocrtaše rub osmehu ovom

prema ushićenoj budućnosti na licu.

Da je barem ona strašna,

po poniženju ni sa čim uporediva

1993. godina

kada nismo imali ničeg

sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,

ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina

mogao bih da te gledam