Prastara, ispali zubi,
na rogu svitkovi leta.
Gonič je tukao grubi
tamo gde trava cveta.
Šuškanje miša u štali
srcu se ni mili mnogo:
Tužno se sećanje javi
na telca s cvetastom nogom.
Uzeše materi sina,
i prva radost se sruši.
A ispod jasike, s klina,
kožu mu vetar suši.
Uskoro, s heljde i trave,
za sinom krdo da smanje,
u omči, stegnute glave,
povešće i nju na klanje.
Žalosno, pretužno, svelo,
rog će u zemlju da rine…
Sneva o gaju u belom,
i sanja travne doline.
10
Sa mnom sledi zelenu stazu onu
što deli pustinju i zemlju plodnu.
Tamo reč „zob“ i „vladar“ malo ko zna,
čak sultan Mahmuda* žale na tronu.
11
Pod zelenom granom sa korom hleba,
vinom i stihom – više mi ne treba –
sa tobom što sad u divljini pevaš
– i divljina postaje deo neba.
Devojke koje smo nekad pratili kući
sada su dame sa torbama,
ili je jedna od njih ona sedokosa
stara vrana
koja te zveknula
štapom.
Devojke koje smo nekad pratili kući
sede na guskama u staračkim domovima,
igraju šaflbord u parkovima.
Ne rone više u
talase sa belim kapama,
te devojke koje smo pratili kući,
ne mažu više svoja tela uljem ispod sunca,
ne lickaju se više pred lepim ogledalom,
te devojke koje smo pratili kući.
Te devojke koje smo pratili kući
negde su otišle,
neke zauvek,
a mi koji smo ih pratili?
Mrtvi u ratovima,
mrtvi od infarkta,
mrtvi od neutoljenjih čežnji,
Skoro čitav vijek ljudi nisu slavili Modiljanija .
Tužni pogledi prelijepih , jasno naglašeno čednih žena , labuđih vratova i nevine nagosti i ljepote ženskih tijela dugo su bunili kritičare koji određuju , vrlo često neuko i pogrešno , šta je to umjetnost.
A dugi vratovi , snen pogled , suze u očima , dubina tuge i ushita , što izbijaju i vriju iz ženske duše , od iskona su bili sinonim ženske ljepote.
Od umjetnika se uvijek očekuje bogat , raskošan kolorit , slojevitost poteza koji se ponavljaju , težina i savršenstvo kista u sklapanju igre svjetlosti i sjenke u tisuća slikarskih piksela u jednu savršenu kompoziciju , zvanu ŽENA.
No kako god se trudili , ženu su mogli ovjekovječiti samo oni umjetnici koji su znali šta je život , žena i ljubav. Ženu ne boje kist i ruka. Žena je onakva kakva joj boja srcem umjetnika suđena.
Modiljani je bio umjetnik koji nije imao vremena za cifranje i sviđanje širem auditoriju . Da li je prebrzo živio il’ znao svoju hudu kob nije bitno.
Ljubav , žena , ljepota i život su tako jednostavni i on ih nije htio komplikovati ko tuč teškim slojevima uljanih boja.
Modiljanijev kist , to su žene . Jednostavnost , iskrenost , blagost i životnost , bez subjektivnih estetskih intervencija , sa vrlo izraženim kontrastnim koloritnim refleksijama su glavna značajka njegovih impresija i ekspresija vezanih za to anđeosko biće.
Nećemo puno pametovati , odabrali smo par prizora iz njegovog života koje je ovjekovječio na svojim platnima.
A onda smo odabrali muzički video “Emma Shapplin- Spente le stelle ” da bi čitatelj imao priliku da osjeti “vidovitost” , zapravo bezvremenost Modiljanove umjetnosti i žene .
Modiljani vijek prije nego je video urađen slika Emu u svakom njenom pokretu , izrazu , emociji , boji glasa i dubini tuge koju prelijepa melodija nosi , do u tisućiti valer boji ono što pjevačica osjeća dok pjeva.
I uvijek ta tuga , ta vječna suza u oku koja nikako da klizne i miluje obraze željne poljubaca.
Naše riječi pred prizorima blijede , jer se ” koincidencije ” ne mogu objektivno opisati :
– Da , to je Amadeo Modiljani , slikar , pjesnik slobode , ljubavi i emocija.
Nikad te ne otimam zemlji
šta bih s tobom i umjela
do među svoje zidine
pod svoj krov
da zanoćim s tobom kraj uzglavlja
nećeš dočekati
plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima
pa da se iz tmine u gorostas razviješ
da se katice u čeljust gladni rastvore
snenu da me takneš
dah utihneš
nikada !
imaš svoje cvjetokružje
i svoj sit plijen
od zova tvoga priljepna
otimam se vješto uklanjam
i bježim
Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
on mnogo trazi, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parce kruva
za gladne zube) on brizljivo cuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.
Cutanje kaze: u tudjem svijetu
ja sanjam jos o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trosne grede,
i o ljepoti nase svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noci
snim: ja cu doci, ja cu doci.
Govorim otvoreno, i to je moja sreća,
ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem,
pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni,
Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca,
maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema.
Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje,
o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi,
svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja,
jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka,
da ni bit ne odnese bujica neprestana.
Moji snovi u daljinu hrle
gde se čuju vapaji i lelek,
tuđe jade ko svoj da prigrle,
tuđu muku i bol da podele.
Mene čeka tamo u daljini
nova radost i novo pregnuće,
i tamo ću, uprkos sudbini,
potražiti sebi nadahnuće.
Cveće zla IX
Po klosterima nekad beše slika
Svete Istine, čija je uloga
bila da, grejući duh iskušenika,
ublaže tolika pokajništva stroga.
Tada, kad Hristovi cvetali su vrti,
mnogi monah, što će u zaborav pasti,
ćeliju držaše za raku, a Smrti
odavaše stalne hvale i počasti.
Duša moja grob je, a ja rđav monah
što na grobu živim, i uvek stanovah;
Ničeg da ulepša golotinju zida.
O, leni monaše! Hoćeš li ikada
pretvoriti žive prizore svog jada
u čin svojih ruku, i sjaj očnjeg vida?
Sjećanja klize
a vidim ženu na rubu Oceana
uvijek se sjetim nje
Princeze Malene
sjećanja mole
ne skidaj vječanicu
nevinošću orošenu
neskinutu pod zvijezdama
sjecanja bole
crne kose raspletene
zapliću mi sanje
kao bolera zvuk
Sjećanja šute
nježna
topla
kao krhka ruža
plove pijeskom nade
još samo jedan ples
sjećanja zamiru
suze isplakane
kao kapljice rose
na sjenama prošlih dana
ukradenih
tugom obojenih
otrgnute nevjeste neudate