Šta ti radiš? Sve.
Šta vrediš? Ne znam,
predviđam, delam,
moć i gnušanje…
Šta vrediš? Ne znam…
Šta želiš? Ništa, i sve.
Šta poznaš? Čamu.
Šta možeš? Sniti.
Sniti i izmeniti
svaki dan u tamu.
Šta znaš? Sniti
da izmenim čamu.
Šta bi? Svoja blaga.
Šta moraš? Umeti,
slutiti i smeti
što ne vredi vraga.
Šta te plaši? Hteti.
Ko si ti? Ma vraga!
Kuda ideš? U smrt.
Zbog čeg? Da svršim,
da zauvek skršim
udes što je škrt.
Kud ideš? Da svršim.
Zbog čeg? Biti smrt.
Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako;
Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom;
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom;
Pošto mi bješe dano da te još čujem reći
Riječ onu što na srce svoj tajni melem toči;
Pošto viđeh u tuzi, pošto viđeh u sreći
Tvoja usta na mojim, a pred očima oči;
Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala
Latica s ruže otrgnute od tvojih dana!
Ja mogu godinama sada žurnim da velim:
– Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!
Udrite krilma, prosut nećete moći njima
Tu čašu tako punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!
Ženo neznana, gospo blagorodna,
onoga za kim moje srce žudi,
da vas sad voli, znaju Bog i ljudi,
o srcu mome on zboriti ne sme
nikada nikom, ni čime probudi,
ko cvet na biljci, na duši mi pesme.
Ja znadem gospo, kako on glavu spušta
u blede ruke kad bol ga ljubavni skoli,
ja znam kako on mrzi, kako voli.
Ja znam, vi ste mu sad život i sreća,
a ja mu bejah bol i svetinja.
On sanja ljubav ukraj vašeg skuta,
i srca vaša ko zvezde su srodna;
al’ ženo neznana, gospo blagorodna,
misao na mene kao avetinja
ja znam da sada vašim domom luta.
Ovo svirepa bješe zima,
Pol godine je mraz ljut bio.
Do grudi nico u smetovima
Naš gradić s uma silazio.
Činilo se, biće pometen –
Ovdje slobodno kroz grad lete
Vjetri sa strana četiriju
I grudima o grudi biju.
Oni promrzli grad bi mali
Davno sa nogu otpuhali,
No mećava se sva razbije
U prašinu o teški snijeg.
U kalendaru – april. K tome,
Zemlja u srebru prozračnome
Koje u zoru je hrskalo.
I vrelije je sunce sjalo,
I za potokom potok lije.
I trne plavi zrak, u riječ
Jedan, čuj, čvorak već upada
Drugome, i da nije nije
Pramaljeće bi bilo sada.
Ako želiš ljubavnika
Bit ću to ako tražiš
Ako ljubiš druge draži
Na licu mom biće maska
Ako pak za blisku dušu moliš
Rukom me privuci
Ili ako voliš, mahnito istuci.
Ovdje sam
Potpuno tvoj
Ako pesnicom treba se potući
I u ring ući
Za doktorom, ako srce zebe,
Pregledat ću brižljivo
Svaki dio tebe
Tvoj ću vozač biti
Samo stupi
Il me smjesti u vozilo svoje
Svejedno je
Ja sam tvoj
Da ,mjesec odveć sjaji
Lanac grubo steže,
Pa zla zver ne sni
A ja lutah svugde dokle pamet dopire
Kroz sva obećanja
I znana i neznana
I neodržana
Nikad žena nazad se ne vraća
Pa sve da od boli koljena se tope
Ili da ko stijenje prostrem se pred stope
Zavijam usred ljeta
Grebem usred srca
Derem prekrivače
Il’ zavapim jače:”Molim”
Sav u muci toj
Ja sam tvoj.
Pa i ako usniš
U trenutku, negdje, nasred ceste,
Upravljač je moj
Ili ako gradom poželiš prošetat
Nestat ja ću s maglom, kradom
Ustrebaš li oca za buduće dete
Samo kaži
Ili tek vodiča po peščanoj plaži
Ja sam tvoj
Ako želiš ljubavnika
Bit ću to što tražiš
Ako ljubiš druge draži
Na mom licu bit će maska.
Teško je ljubavi, sve teže.
Odsvirane su njene mazurke i polke.
Gle, i srednjoškolke
od ljubavi bježe.
Ljubavi je objavljen rat.
Totalni. Do istrebljenja.
Šta mi da radimo sad,
mi iz Trebinja?
Mi iz avangarde,
mi koji se od mature
spremamo za barde,
za trubadure?
Teško je, teško je ljubavi.
I dokle ovako, dokle?
A ti meni uštipke praviš,
praviš šnenokle,
a ti izlaziš na balkon,
pušiš cigarete,
mila moja provincijalko,
ti kao dijete
vjeruješ u “Vertera”, u kolače,
u tu tugu što nas oboje steže,
i ja plačem, plačem, plačem,
jer teško je ljubavi. Sve teže.
Crno bijlo
Color
Kad je nad nama pustoš
razvila divna krila;
a sudba kobna i teška
između nas se svila.
Umiri srce svoje
što bolno uzdahe krije!
Na ovom svijetu, dušo,
ništa vječito nije “!”
(što tuži srce tvoje)
Niko na njoj ne vidi tvoje ruke
kada prolazim ulicom.
Niko na njoj ne vidi tvoje prste
kad je vratim kuci.
Maleno dugme je opet usiveno,
i zakopcani svi snovi visoko do vrata.
Ja ovu haljinu nezno skidam,
ja ovu haljinu pazljivo oblacim.
Ona za mene moc madjije ima.
Volela bih da tvoje ruke na njoj
mogu da pokazem svima.
Boj prođe. Ko gust zastor, namah
Za dušmanima magle plove,
Ko čista platna, obalama
Rasprostrlo je svud snjegove.
I čuješ: ptica pticu kliče,
U studi jutra nemir prene,
I bezdoman je taj glas ptice
Usred pustinje pougljene.
O plavetnilo rječnog leda
On, žalostan i tanak, bije,
Kao materin zov put čeda
Izgubljenoga zanavijek.
Kruži kroz prostor okovani
S nezamislivo tužnim jekom
Kao da ljudska patnja vani
Osta da plače nad rijekom.