Razmišljam, tren sav je u kišnoj ugodi:
A umah i stvarno, nadahnuća silom,
Čedo što – svjesno je razvraćeno bilo –
Krvoproliću se u blizini rodi.
Tu noć, kad sve žedne sazvao sveti je
Bartolomej na pir, bio je toliko
Slab plač onog što još, među vatre dvije,
Ne bje hugenotom, a ni katolikom.
Još ptiče, što jedva besmislice poje,
Još jare, što nema o hodanju znanja,
Preživje i prvi dah prisvojilo je,
Uzet od smaknutih, njihovog disanja.
Kako god, dadiljo, dijete njegova,
Čak cvjetnim mlijekom meda ako njega
Hranjaše, uredna i mala njegova
Krv čuvaće gutljaj kisika tuđega.
Ono je lakomo, još bi piti htjelo,
Ne zna organizam, još neprosvijećen,
Kako nezasito i slatko i vrelo
Kuša dah grkljana koji je presječen.
Naviklo da diše, ono krivo nije
Za te religije, daleka smaknuća,
I prima dim gusti koji pun krvi je
Kao svakodnevni dobitak za pluća.
Sjen ga ne znam čijeg ramena ušika,
U sjenci djetinjstva i zločina spije
Ugodno, no krvnik i žrtve krvnika
Jednako skrnave san djetinji slijep.
Kakvom, kad otvori oči – za vidjeti,
Sudbom isklijaće otrov u njem? Biće
Radošću ubijen? Ili umrijeti?
U koristoljubnom ropstvu pocrniće?
Na suvišak smrti svikli, zacijelo,
Grdite se, ljudi dobri, i borite,
Vi što njegujete djecu tako smjelo
Da se, pouzdano, djece ne bojite.
A ako dijete u snu s plačem krene,
Ne zabrinite se, kriva je sitnica:
Desni znaju biti malo zapaljene
Od vukodlakovih mlječnih sjekutića.
A ako, tičući kožu, što se osu
Mrazom jeze, nešto proviri iz grana –
Ne bojte se! Lišca sve djetinja to su,
U hladu zločina sva njegovana.
No u nesvjestici, rajskoj, može biti,
Taj plač u čast drugog izbora se čuje,
I vlastitu lomnost, a koju ne štiti
Ništa, svako malo grlo oplakuje
Grozom prekomjernom – u stih ne bi sjela –
Glazbom koju nećeš objasnit iz nota.
A uopšte uzev, kakva bagatela!
Trideset hiljada, svega, hugenota.