Category Archives: Umjetnost

Probdismo noc. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.

A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.

Nad vodom trak se dima vio.
Zasto sam stajo? Sto sam htio?

 Ni u tuđini ne zapustim

običaj roda, star i svet:

Na praznik proleća da pustim

ptičicu u slobodan let.

Utehu nađoh u tom sporu:

Zašto da gunđam Bogu, znam,

kad mogu bar jednome stvoru

da slobodu darujem sam.

Znaš, bilo je mnogo dobro.
Bilo je, bolje nego bilo šta.

Bilo je, kao nešto,
što možemo da podignemo,
držimo, gledamo i
onda se smejemo,
zbog toga.

Bili smo na Mesecu.
Bili smo u Mesecu,
imali smo ga.

Bili smo u vrtu,
bili smo u beskrajnom ponoru.
Nigde nema takvog mesta.

Bilo je duboko,
i svetlo,
i visoko.

Primaklo se tako blizu ludila,
smejali smo se bezumno.

Tvoj smeh i moj.

Pamtim kad su tvoje oči,
glasno rekle volim,
sada, dok se ovi zidovi,
tako nečujno ljuljaju.

Čovjek ulazi u cvjećaru

i bira cvijeće

cvjećarka mu zavija cvijeće

čovjek stavlja ruku u džep

da potraži novac

da bi platio cvijeće

ali u isto vrijeme

on naglo stavlja ruku

na srce

i pada

Onog trenutka kad aje pao

novac je počeo da se kotrlja po podu

a i cvijeće je palo

u isto vrijeme kad i novac

i svjećarka stoji tu

pred novcem

koji s ekotrlja

pred cvijećem

koje se lomi

pred čovjekom koji umire

Očevidno sve je ovo veoma tužno

i trebalo bi da ona učini nešto

ali ona ne zna kako da s esnađe

i sa kojeg kraja da počne

Toliko ima stvari koje treba učiniti

sa tim čovjekom

koji umire

sa cvijećem koje se lomi

i sa novcem koji se kotrlja

I ne prestaje da se kotrlja.

Večeras ćemo za njih voljeti.

Bilo ih je 28.

Bilo ih je pet hiljada i 28.

Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih

svjetskih Robinzona,

mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili

mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.

I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,

crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,

prešla je budućnost ljubavi.

Nije bilo tajni u polegnuloj travi.

Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.

Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.

Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,

bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi

i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,

s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima

i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i

Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,

Čekale su Ane, Zoje, Žanet.

Čekale su da se vrate vojnici.

Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.

Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.

Preko njihovih streljanih očiju.

Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.

Preko njihovih izrešetanih iluzija.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.

Mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti…

Neću pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Čekati ću do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Čekati ću do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaći ću u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit će u mene i reći
“Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju.

Nisam ti  ništa tražio ,

osim da me ponekad voliš

u mome ushitu

sada mogu bez ustručavanja reći

u mojoj ljubavi nedostaje samo to

Od prvog dana svjestan ograničenja

držao se toga

tvoji popoljci još nisu ispružili lati

i nisu bili zreli ta branje

Nije mi opadalo na pamet

da požurujem rosu

da ti mirise osvitom tka

uglavnom sam uspijevao smiriti damare

što vrište i mole ljubi je

dok nisam naslikao Bijelu damu

prepozanh molitvu upućenu meni

U cvatu sam mili moj

uberi me dok lati još sniju

vrijeme je da ruža procvjeta

7.

Kad jednom na Zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet,

kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet;

i prije nego smo bili mi – svijet je bio svijet,

i nama kad kucne zadnji čas – svijet će biti svijet.

Iz moga svijeta gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. A šta će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?

O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?

Šta možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?

Ta vaša mladost nasmijana, lijepa,
ta vaša sreća tiha,zamišljena
pogledi vaši onom tko vas gleda,
nepoznanje vaše sebe-

sve ono što ste,po čemu ste nalik
općem životu što vas zaboravlja
ljubavlju hrani onog tko vas ljubi
jer bivate ne misleći

na istu mladost što je vječno žalo
Kronosa,pravde nepravedna oca,
valima skrši,tek bijeli zvuk pjene
ostavljajuć u sjećanju.

Fernando Pessoa