Ljubav za sebe ne brine
Što njoj godi, to ne radi;
Drugom predat će miline
Usred Pakla Nebo gradi.
To zapjeva grumen gline
Što kopitom gazi stoka;
Ali pjesma druga sine
Kamenčiću kraj potoka.
Ljubav samo za se mari
Voli kad je drugi treba
Da uz svoje veze čari
Trun je Pakla usred Neba.
Otrovane su mi pjesme,
Da l’ drukčije može biti?
U moj život, kad je cvao,
Počela si otrov liti.
Otrovane su mi pjesme,
Da l’ drukčije može biti?
Srce mi je puno zmija.
A uz to si u njem i ti.
Rubaije
21
Najbolje međ’ nama, što svud prvi biše
Sudbina i Vreme k’o grozd iscediše*.
Kad vrčeve svoje ispiše zaredom
odoše u miru – i nema ih više.
22
Gde igramo sada – drugi su igrali,
a cvetovi letnji i tada su cvali.
Moramo li i mi nestati pod zemljom
– da bi nekom drugom ovo mesto dali?
Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje –
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!
Mjeseče, ljubav je u meni rasla,
Al’ nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.
Da l’ mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?
I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić’ na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Ako život te obmane,
ne tuži, ne kazuj jad!
Primiri se tužan tad:
videćeš i bolje dane.
Ka budućem srce gre;
Sadanje je dosadilo..
Sve prolazi, sve je tren,
a što prođe biće milo..
Razbacajmo cvijeće, a vinom čaše napunimo,
svod nebeski rastvorimo, izgled novi nacrtajmo!
Ako hoće sila tuge, zaljubljenog krv da proli,
skupa ćemo saki i ja, doć’ da je iskorijenimo!
U pehar, rujnome vinu, ružine vode dolijmo,
u kadilo , lahoru mirisnom, šećera dodajmo!
Kad si pored lijepe rijeke, zasviraj nam nešto lijepo
da plešući zapjevamo, poskakujuć’ zaplešemo!
Lahore!, do nogu Uzvišenog, prah naš u nebesa vini,
Pa da tamo Gospodara dobrih ljudi pogledamo!
Netko samo razum hvali, netko veze besmislice,
dajte neka Sudac sudi, suđenja Mu ostavimo!
Vječni raj ako hoćeš, sa mnom u mejhanu pođi,
da od vrča tvoga, do Kevser vrela putujemo!
U Širazu ne pjevaju, lijepe pjesme ne poznaju,
dođi Hafize, na drugo se mjesto preselimo!
Gle, ide lepa kao noć maja
zvezdanog neba i vedrih krila
sve najlepše od mraka i sjaja
u liku svom i oku ima,
umekšanom svetlošću Raja,
što od neba ga dan ne prima.
Tek senka jača s manje zraka –
i slabi slast neiskazanu
u talasu njenih uvojaka,
i blaga svetlost u vedrom danu,
gde ćuti misao slatka svaka
svu draž u čistoti razabranu.
S tog obraza i čela vedrog –
što tiha je, a reč ne gubi –
smešci zbore u boji nežnog,
da njenu prošlost blagost rubi,
da njen duh ne zna greha zemnog,
a srce njeno čisto ljubi.
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je,
eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proletnjeg…
Grešila sam priznajem,
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se kući.
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru.
Cveće zla X
Kao crna bura mladost mi prohuja
sa suncem što kadkad prosine sa svoda;
Od tolikih kiša, munja i oluja
malo u mom vrtu osta rujna ploda.
Sad dolazi jesen sazrelih ideja
kad grabulje valja uzeti u šake
i čistiti mulj s poplavljenih leja
gde voda izdubi rupe kao rake.
Al cvetovi koje sad sanjam nanovo
dal će u tlu, što je kao pesak jalovo,
naći sok da snagu vrati svakoj grani?
Bole, o moj bole! Vreme život mrvi,
mračni neprijatelj što srcem se hrani,
goji se od naše prolivene krvi.
Podigoh spomenik što nije rukom tvoren,
neće mu prilaze zaboraviti puk.
Celom se ponosnim uzneo nepokoren
nad Aleksandrov ratni luk.
Ne, smrti nisam plen; moj duh sa lirom svetom
van sudbe sveg što mre, nadživeće mi prah.
slavan ću ostati dok traje sa planetom
bar jednog pesnika dah.
O meni, Rusijom živ glas proneće ljudi,
pomenuće me svud naroda njenih krug –
slovena gordi sin, i Tunguz divlje ćudi,
finac i Kalmik, stepa drug.
Dugo ću biti drag i mio svome rodu:
lirom sam bodrio svih dobrih težnji glas,
u veku okrutnom opevao slobodu,
za sužnje uvek zvao spas.
Najvišu zapovest o, muzo, verno sledi –
hvala i kletva spokojno slušaj zbor,
ne traži lovore, pred uvredom ne bledi,
i sa glupakom mani spor.