Category Archives: Umjetnost

Zaboravit ćemo ga, srce,
Noćas, ti i ja!
Ti toplinu smetni s uma
Ja svjetlo što mi da.

Kad molitvu okončaš, reci
Da pamet zatamnim.
Požuri! Ako kasno dođeš
U misli bit ću s njim.

Šta da radim ja,slijepac i pastorak,
U svijetu gdje svak očev je i oka prozirna,
Gdje svi-anatemama,ko po nasipima
Strasti!Gdje su nazvali
Kijavicu-plač!

Šta da radim ja,promišlju i rebrom
Pojna!-ko dert,Sibir,spona s bregova.
Prividima svojim kao mostom lebdim!
Njima bez težine
U svetu tegova.

Šta da radim ja,pevač i prvenac
U svijetu gde najcrnji-sivo smjera!
Gde nadahnuće drže-ko u termosu!
S ovom nemjernošću
U svetu mjera.

Da sve ovo preživim

Drugi put bih znao

Da je barem 1993.godina

Druga ljubav

Govorila si o snijegu

Ipak, elegija

Iz voza

Jednom

Kako će Sarajevo bez mene

Kad sam daleko od tebe

Lagano s tugom

Ljubavna pjesma šezdesetih godina vijeka

Miting na Trgu konstitucije

Mala velika moja

Mala noćna muzika

Naši ljubavni sastanci kod Lava

Na sve spremna budi

Neka nam oproste trave

Ne znam zašto

Piši mi na zelenu adresu ljeta

Posveta

Pokušaj romanse

Po Latiću

Sarajevo

Sutra će se ljudi…

Sestre

Strašno je i pomisliti

Sem smrti

Sjećate li se čuda u Milanu?

Tog dana je umro pjesnik

Tražim ulicu za tvoje ime

Tek sada

U vašem životu

U predvečerje

Vilsonovo šetalište

Već naglas

( Omaž)

Zar se stvarno neće ponoviti, nikada? Ni u noćima
ispunjenim trepetajima zvijezda, ili u čistom svjetlu
djevičanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?

Nikad, na kraju ograđenih staza
koje graniče s poljem, ili pored bilo koje
fontane obasjane mjesečinom?

Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
zazivajući njegovo ime, dočekivah noći?
Niti u pećini koja uzvraća jecaje moje?

O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo, bilo gdje –
u malom djeliću neba ili u uzavrelom viru,
ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!

I, zajedno sa njim, biti sva proljeća
i sve zime, isprepleteni u jednom bolnom čvoru
oko njegovog krvlju umrljanog vrata!

XII.

Ljubljena,to lahor zbori
o haljini tvojoj bijeloj.
Očima te vidjet neću,
a srce te moje čeka.

Donio je vjetar meni
ime tvoje u svitanje,
a koraka tvojih jeku
već ponavlja i planina.
Očima te vidjet neću,
a srce te moje čeka.

Sa tornjeva i zvonika
zvona zvone,zvona zvone.
Očima te vidjet neću,
a srce te moje čeka.

Udaranje čekićima
o crnome lijesu sluti,
a o grobu,a o grobu
udaranje lopatama.
Očima te vidjet neću,
a srce te moje čeka.

1.

Jastuk je već vreo
s obiju strana.
I druga svijeća evo
gasne, i krik vrana
sve je čujniji, jasan.

Evo dočekah zoru,
kasno misliti na san…
Zastor na bijelom prozoru
bijel je i nesnosan.
Zdravo!

2.

Isti glas, isti izgled,
ista kosa kao od lana.
Sve isto kao lani.
Kroz staklo zraka danja već
po bijelome zidu bježi….
Ljiljani mirisno svježi
i iskrena ti riječ.

Nikad te niko neće ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.

Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude lađe.

Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
ni uspeti u tebi toliko tuge da nađe.

Nikada više nećeš
ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.

Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.

Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.

Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.

Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.

Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.

Sutonom se osmjehuje odlazeći dan

gubeći se u beskraju zviježđa

slaveći ljepotu uzvišenost Gospoda

koji u harmoniji sve stvara

i mjesece i sunca

i kiše i proljeća

i tebe draga

najljepšu od svih

Rominja kišica tihana.
Vjetar se ljulja u granama.
Oblak se diže iz bezdana.

Misli lete k tebi, Neznana.

Tili ste drugog od prvog trena
Čestitog momka iz najboje kuće
Niste joj dali da postane žena
Niste joj dali da je srce vuče.

Tili ste drugog, to ste joj rekli
I to da šoldi ne rastu na grani
Nego nek čuva sve ča ste stekli
I ča ste za nju čuvali na strani.

Jubi sam, jubi vašu ‘ćer
Ma niste tili marinera
Tili ste momka na svom mistu
Tili ste zeta inžinjera.
Jubi sam, jubi vašu ‘ćer
Ja koji ne znam di bi sada
Sad kad je davno tuđa žena
Ča vridi srcu da se nada.

Niste joj dali ni da mi piše
Kako se budi kad se svega siti
I kako more priča sve tiše
I kako često zaladi i liti.

Niste joj dali da sriću krije
A niste znali da u mraku plače
Za vas sam osta isto ka prije
Susidov mali sa četvero braće.