Category Archives: Umjetnost

Rominja kišica tihana.
Vjetar se ljulja u granama.
Oblak se diže iz bezdana.

Misli lete k tebi, Neznana.

Tili ste drugog od prvog trena
Čestitog momka iz najboje kuće
Niste joj dali da postane žena
Niste joj dali da je srce vuče.

Tili ste drugog, to ste joj rekli
I to da šoldi ne rastu na grani
Nego nek čuva sve ča ste stekli
I ča ste za nju čuvali na strani.

Jubi sam, jubi vašu ‘ćer
Ma niste tili marinera
Tili ste momka na svom mistu
Tili ste zeta inžinjera.
Jubi sam, jubi vašu ‘ćer
Ja koji ne znam di bi sada
Sad kad je davno tuđa žena
Ča vridi srcu da se nada.

Niste joj dali ni da mi piše
Kako se budi kad se svega siti
I kako more priča sve tiše
I kako često zaladi i liti.

Niste joj dali da sriću krije
A niste znali da u mraku plače
Za vas sam osta isto ka prije
Susidov mali sa četvero braće.

Pošao sam u šetnju tračnicama.
Slijedio ih neko vrijeme
i sišao kod seoskog groblja
gdje jedan čovjek spava između
dvije žene. Emily Van der Zee,
voljena supruga i majka,
s John Van der Zeeove je desne strane.
Mary, druga gospođa Van der Zee,
također voljena supruga, s lijeve.
Prva je otišla Emily, a zatim Mary.
Nekoliko godina kasnije i sam stari John.
Jedanaestoro djece rodilo se iz ovih brakova.
I ona bi sad također već trebala biti mrtva.
Tiho je ovo mjesto. Mjesto kao i druga, pogodno
da prekinem šetnju, sjednem i pripremim se
za vlastitu smrt, koja nailazi.
Ali ne razumijem, i ne razumijem.
Sve što znam o ovom lijepom i znojavom životu,
mojem ili bilo čijem drugom,
jest da ću se uskoro dići
i napustiti ovo čudesno mjesto
koje pruža utočište mrtvima. Ovo groblje.
I otići. Hodajući prvo po jednoj tračnici,
a onda po drugoj.

Isprazno Vi srdacnim Ti
Ona zabunom zameni
I odmah u mojoj masti
Uzrhta dusa u meni.

Pred njom snovi mi se snili
Ne mogu da joj odolim.
Kazem: “Kako ste mili”
A mislim: “Kako te volim!”

1.

Pred pisanje
dobro je pojesti jabuku

Jabukina svježina
sprečava provale privatnog čemera
i podstrekuje
(dokazano je naučno)
životni elan, optimizam
a njeno biblijsko rumenilo
profiniće ti čulo
za izgnanički miris
ljudske sudbine

Pripališ cigaretu
(istina, možda ne bi trebalo
lovac u zasedi mirisom duvanskim
da se odaje)
Al ipak te povijuše
te omče plavičaste
ti kolobari što sliče trbušnom plesu
te burme od dima
kojima se verava nutrina tvoja sa svetom!

Zirkaš u zidni časovnik
zirkaš u zidni kalendar
setiš se irskog biskupa:
Bog je iz ničeg sazdao svet
23 novembra 4004 godine pre nove ere
u devet sati pre podne!

2.

Pred tobom na stolu su
tipke pisaćeg stroja
poredane u stepenice što vode
u jezičke orgazme
ili do rajskog konopca o kom vise
svilene gaćice Beatričine

Sklapaš oči
kao u zubarskoj stolici
Sebi deliš savete:
Pazi dobro
Svet treba iskosa hvaliti
Ne proslavljaju se stvari kao rođendani
nego kao uspomene
na krvava istorijska zbitija
Pesma je čopor kurjaka a ne litija
I obavezno pucaj u uglić
jer i udarac u stativu
digne na noge gledalište
I ne zapitkuj nikad
čemu nepristrasnost
u svetu sačinjenom od samih navijača

Kao domaćica u rernu
svaki čas virkaš u rečnik
Oh to klijalište munja
O taj krokodil u pet tomova
Taj špil karata sačinjen od samih asova

To leglo basovskih soprana
i sopranskih basova
Taj megafon kojim odvajkada
pesnici opkoljenu suštinu
da se preda
dozivlju.

3.

Prve reči slete na hartiju
u čas kad sve na zemlji
počneš gledati u parovima
Svet biva ogromna plesna dvorana
gde su smrt i rođenje
tek figure u kadrilu
Stvar mužjak oko pojasa ščepao
stvar ženku
i sve pomalo opominje
na sadržaj Nojeva kovčega

Vasiona je velika životinja
s tvojom pisaćom mašinom kao srcem

Vreme mili kao sprovod:
u jednom trenu ruše Troju
a u sledećem se mnozi arheolozi
satiru dokazivanjem
na osnovu iskopina
da je rat zaista bio vođen
Jedno po jedno ljudsko svojstvo s tebe spada
a ono što preostaje
manje je nego da i ne postojiš
I svaka metafora
na obema zemljinim polutkama
uspostavlja dan!

Ase ležit

Vojnik Gorčin

U zemlji svojoj

Na baštini

Tuždi

Žih

A smrt dozivah

Noć i dan

Mrava ne zgazih

U vojnike

Odoh

Bil sam

U pet i pet vojni

Bez štita i oklopa

E da ednom

Prestanu

Gorčine

Zgiboh od čudne boli

Ne probi me kopje

Ne ustreli strijela

Ne posječe

Sablja

Zgiboh od boli

Nepreboli

Volju

A djevu mi ugrabiše

U robje

Ako Kosaru sretnete

Na putevima

Gospodnjim

Molju

Skažite

Za vjernost

Moju

Cvrkut vrapca koji pod strehom odzvanja,

svetlucavi Mesec, nebo boje mleka,

skladni šumor lišća, šaputanje granja

sasvim su potrli lik i krik čoveka.

Sa usnama tužno-rujnim tad izađe

ona, slična svetu bolnom, plemenitom,

ukleta ko Ulis i sustale lađe,

gorda kao Prijam, pogubljen sa svitom.

Dođe i tog časa cvrkut što odzvanja,

Mesec u nebesa uronjen daleka,

šum lišća i duga tugovanka granja

pretvoriše se u lik i krik čoveka.

Pod prozor mi više ne dolazi,

prestala sam davno da te volim.

Zalud travu zelenu ne gazi

i ne plači iako te boli.

Tvoja patnja kao nož me seče,

do lepote moje što ti stalo?

Što me mirnu ostaviti nećeš,

zašto ti je srce uzdrhtalo?

Zalud patiš, tvoja biti neću,

ne ljubim te, nit volim ikoga.

Žalim tvoju izgubljenu sreću,

odlazi mi od prozora moga.

Zaboravi da sam bila tvoja

i da sam te volela bezumno.

Idi, umrla je ljubav moja.

Zašto mučiš sebe nerazumno?

Nisam se sputao. Sve sam napustio i otišao.
U uživanja, koja su bila pola stvarna,
a pola zamišljena u mojoj glavi,
otišao sam u obasjanu noć.
I ispio sam jakog vina, kako ih
piju samo oni, smionici pohote…..

nikakvo ništa
ne bude bilo
nizašto
toliko bijaše
nikakvo
niša

rien nul
n'aura ete
pour rien
tant ete
rien
nul