Category Archives: Umjetnost

Pun duhovne ja lutah žedi

Pustinjom što mracna je bila

I serafim se sa šest krila

Ukaza meni na razmedi.

On prstom lakim kao san

Zenica mojih kosnu dan,

Vidovitost mu prenu zene

Ko u orlice preplašene.

Moga se uha kosnu on

I ispuni ga šum i zvon;

Treptanje cuh u nebu sila,

I andeoskih krila let,

Nemani morskih skriven svet

I klijanje pod zemljom žila.

On promice kroz moje usne,

I jezika mog grehe gnusne,

Svu brbljivost i podlost smrvi.

I tada žalac mudre zmije

U obamrla usta mi je

Rinuo rukom punom krvi.

I zario u grudi mac

I ustraptalo srce trgo,

I šišku plamenu uz plac

U otvorene grudi vrgo,

Ko trup u pustinji sam pao

I Boga glas je mene zvao:

”Proroce ustaj, motri, vnemlji,

Ispunjen mojom voljom budi,

I hodeci po moru, zemlji,

Recima žezi srca ljudi.”

Postoji sigurno neko
Ko me jednom ubio
A zatim otišao
Na vrhovima prstiju
Ne narušivši svoj savršeni ples.

Zaboravio me položiti na krevet
I ostavio me da stojim
Svezana čvrsto
Na putu
Sa srcem zarobljenim kao i pre
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi još čist.

Zaboravio izbrisati lepotu sveta
Oko mene
Zaboravio sklopiti moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast.

Tvoja se blijeda kosa talasa
Izmedju mirisa tvog tela
Ko zastava nestašna i bela
Čija svila na suncu bjelasa.

Umorno bijuci kroz krike
Napjev bubnja kog voda osvaja,
Od prošlosti srce se odvaja
I, šireci vale tvoje kike,

Juriša, penje se – pijani borac
Kroz močvare krvi, – da zabije
Tu zastavu zlatnu najhrabrije
Na taj nacin i bakreni dvorac

Gde, kad nehaj cjelu je ogrne,
Plačna Nada gladi se i svija
Dok ni jedna zvezda ne izbija
Kroz noć crnu poput mačke crne.

Rasplela sam duge kose
sa hiljadama vitica.
To je bio težak posao
koji nisam mogla privesti kraju
jer su se kose splitale
sa granjem drveća
dok sam prolazila trčeći.

Činilo mi se da ih opet vidim,
svoje lađe,
ali one su bile i otišle,
dok sam spavala one su digle sidro
i otišle su sve
(a ipak
san je tako divlji,
treba ga goniti danima
i danima,
biti strpljiv, ne drhteći, ne dišući,
ne misleći).

Ali dok sam ja spavala
oni su otišli u rat…
I sada –
kome da pišem?

A mogla sam da budem
mala, plava devojčica
u cveću rezede,
među belim krilima golubice,
devojčica koja se igra sa Odjekom
na obali jezera jednog ogledala.

Avaj!
Sačuvala sam svoje detinjstvo
opaljeno od morskih priča
samo u svojim rukama.

Da bih možda ponovo njih stigla
mogla bih da trčim, trčim
brže od svog srca:
mogla bih da pojašem konja
da što manje vremena izgubim.

Ali stvar nije u tome.
Ako bolje posmotrim,
mislim da je njih oluja
odnela
jer oblaci imaju čudnovat oblik
iako zora nije granula.

A ja nisam unajmila posadu
jer su ljudi bili pijani
i klecali su
i tukli se zbog jedne reči,
zbog sitnice, ćuteći.
Videla sam njihove hitre pokrete
na beloj fasadi
crkve.

II

namilice dahću naš glasne žice

slavi stvari

drek na usni

groktanje

i rika

sve u blebet pretočeno

ne sričemo tajne znake

niti slutnju dodiruježzvon kamenadrhtaj vode

pod jezikom truli tepet

tihne govor raslinja i biljažžo ušne školjke vosak

slamaju se čarlijanja ptičija

mru mrmori i gatke

pred besjede bijesnom stražom

pognu glavu plodna šutnja

nesta nijema slova

zijezde nam riječi mjesto repatica

tko li zgriješi

i dade nam pravicu

da govorimo stvari?

O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.
Kako to beše isto:
udisati miris rascvalih lipa,
slušati tišinu parka –
pa tada najednom podići oči,
pogledom se sresti
i čuditi se sve do osmeha.

U tom osmehu
beše uspomena na jednog zeca
što je do malopre skakutao po travi;
to detinjstvo osmeha beše –
već ga ozbiljnije kosnu kretanje labuda,
koga smo videli potom kako na dva dela
večeri neme ribnjak polovi.

A krošnje –
svojim rubovima prema čistom,
slobodnom, već sasvim budućem noćnom nebu,
ocrtaše rub osmehu ovom
prema ushićenoj budućnosti na licu.

O, probudi me rano sutra,

strpljiva, brižna moja mati!

Poći ću iza humke puta

dragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćaka

širokih kola trag u lugu.

Vjetar ispod šatre oblaka

vije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,

kaput-mjesec prignut pod granom,

a kobila će da vijori

crvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,

osvijetli naš sobičak uski.

Govore da ću ja postati

uskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,

našu peć, krov i pijevca, brava…

Na pjesme će se prolijevati

mlijeko tvojih riđih krava.

Oprosti mi što te tražim
tako nespretno
u tebi.
Oprosti mi katkada moju bol.
To je zato što želim otkriti u tebi
najbolji deo tebe.

Ono što ti nisi videla, a ja vidim,
plivač u tvojoj nutrini, dragocenoj.
I uzeti to,
i držati visoko, kao što stablo
drži poslednju svetlost
koju je našlo u suncu.
I tada ćeš ti,
u potrazi za tim, uzići gore.

Da bi došla do toga,
popeta iznad sebe, kakvu te želim,
dotičući još samo svoju prošlost
ružičastim vršcima nogu,
dok ti je celo telo napeto, u usponu
od sebe samoj sebi.

I neka tada mojoj ljubavi odgovori
novo biće, koje si ti.

Više ti ne vidim, dijete,
u osmijehu jabuku crvenu.
Tuge ti pogledu prijete,
pjesmu ti otimlju grlenu.

Na mrki glas dječaka
stado se moje prenulo.
Ko mjesečeva zraka
poljem je srce krenulo.

Oni koji ne umiju da vole,
neka na Unu dođu –
i zavoljeće

Oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dođu –
i propjevaće

Oni koji ne zbore – prozboriće
kraj Une
Oni koji ne čuju – pročuće

kraj Une
Oni koji ne vide – progledaće
kraj Une!