Category Archives: Umjetnost

Nekad, Lidijo, dok ti bijah mio,
dok nisi bila sklona da ti drugi
savija ruke oko bijelog vrata,
bijah sretniji od kralja Perzije.

Prije, dok nisi za drugom čeznuo
i dok ti Kloe nije bila draža,
ime Lidije bilo je slavnije
nego Ilija, boginja Rimljana.

Sada sam posve predan dragoj Kloi
što mi milo pjeva i na citri svira.
za nju bih umro bez ikakva straha,
samo da usud njoj dade da živi.

Za Kalaisa, sina Ornitova,
ja sva izgaram, i on zame gori.
Rado bih za njeg i dvaput umrla,
samo da usud da da živi.

Ali, da stara povrati se ljubav
i da nas opet u tvrd jaram veže
Da plavu Klou otjeram, i da mi
otvori vrata prezrena Lidija.

Premda je onaj i od zvijezde ljepši,
ti nestalniji od laganog pluta
i od burnoga Jadrana nagliji,
s tobom ću rado živjeti i mrijeti.

“Naprijed, laka konjico!”
„Puške puni!“ Rekao je.
U dolini smrti
njih šest stotina je jahalo.

“Naprijed, laka konjice!”
Neki nesvjesni čovjek?
Ne, čak i kad bi vojnici znali
to je bila glupost.
Nisu bili tamo da odgovaraju.
Nisu bili tamo da rasuđuju.
Bili su tu samo da pobjede ili ginu.
U dolini smrti
njih šest stotina je jahalo.

Prevod Bleki

Kad umreš, na odar će te izložiti,
a zatim će uspomena na tebe izblijediti,
jer ti ne bereš pijerijske ruže,
što cvjetaju radost sunca.

Tako ćeš nepoznata lutati po Hadovu carstvu
lebdeći kroz povorke mračnih sjena.

O, ne vjerujte noćnom dobu,
Jer zla ljepota njega ovi.
Tada su ljudi blizu grobu,
Čudno su živi tek cvjetovi.

Zidovi topli, puni sjene,
Odavno je kamin bez plama…
Nenavide cvjetovi mene,
Od njih se nadam izdajama.

Među njima mi mučno, vruće,
Miris im drzak, pun sparine,
Uteći im je nemoguće,
Izbjeć strijele nećeš njine.

I kroz krv svile na lišće svelo
Večernjeg svjetla zrak slijeće…
Oživljava nježno tijelo,
Probudilo se zlo cvijeće.

Na ćilim, kapi ravnomjerno
S otrovnoga kozlaca struje…
Sve tajnovito, sve nevjerno…
Kao da raspru tihu čujem.

Ono se njiše, diše, šumi
I, ko, ljekari, mene prati.
Sve zna i čuje – što naumim,
I htjelo bi me otrovati.

O, ne vjerujte noćnom dobu!
Ni zloj ljepoti što ga ovi.
Tada smo svi mi bliži grobu,
Čudno su živi tek cvjetovi.

Dok piješ viski, grickaš ribu ili gledaš na sat,
dok nameštaš kravatu, ljudi ginu.

Gradovi neobičnih imena, bombardovani nestaju u plamenu,
niko ne zna zašto, ali ljudi ginu.

U malim selima, nepoznatim, ali dovoljno velikim za uništenje
ne mogu ni vikati ni doviknuti doviđenja, ubijaju ljude.

Oni umiru, a mi biramo nove vođe;
ravnodušnost, suzdržavanja – jedini odgovori na toliko ubijanje.
Predaleko za ljubav komšije i brat Sloven,
tvoji plašljivi anđeli ne doleću njemu i tako ljudi ginu.

I dok se kipovi svađaju, pobeđuje Kain,
hiljade mrtvih postaju ulje motoru istorije.
Dok gledaš sport, proveravaš tekući račun ili pevaš uspavanku,
ljudi umiru.

Vreme krvavim perom deli ubijene od krvoločnih ubica,
a i tebe će uvrstiti u njihove saradnike.

Nisam ih više našao – tako brzo izgubljene
oči pune poezije, blijedo lice
u noćnoj ulici…

Nisam ih više našao – bijahu moji samo
zahvaljujući sreći, a tako sam ih lako izgubio.
Poslije sam žudio u groznici.
Oči pune poezije, blijedo lice
i te usne.

I nisam ih više našao…

moje majke jedini brat Lujo objesio se

za vrijeme šegrtovanja u jednoj kasabi

poslije čudnog ovog čina

sve je išlo naopako

sestra mu olga se razvela

sestra mu lucija nikad nije zanijela

naposlijetku moja mati mene rodila

iznad ognjišta umjesto ikone

ne stari slika Lujina

meni ne opraštaju

što nemam nešto važnije

u gaćama

vole me kad slažem

da se spremam

posjetiti im brata

sve te zavežljaje

ja čuvam

kao  miraz

kad ih bude pun naramak

uteći ću

Vi se sećate.

Da, vi se svega sećate,

Kako sam stajao

Uza zid netramice,

A vi se uzrujano po sobi šećete

I nesto ostro

Bacate mi u lice.

Govorili ste

O rastanku, jer patite,

Jer vam se smučio

Moj život prljav,

Da je već vreme da se poslu vratite,

A moj udes,

Da sve dublje srljam.

Voljena moja!

Niste me voleli.

Vi niste znali, u svetu sto vrvi

Bejah kao konj pod konjanikom smelim,

Mamuzan i zagnan do krvi.

Vi niste znali

Da usred tog blata,

U životu sto biju vetrovi,

Zato se mucim, sto neshvatam,

Kuda nas nose sudbe tokovi.

Licem u lice,

Lice se nevidi.

Veliko se vidi na ostojanju.

Kad more kipi od hridi,

Brod je u kukavnom stanju.

Zemlja je brod!

Odjednom neko

Velicanstveno brod upravi

U pravi orkan bure, preko,

K novom životu, novoj slavi.

Ali ko od nas na palubi golemoj

Padao nije, uz psovke i bljuvanje?

Malo je iskusnih, sto nemo

I junacki podnose ljuljanje.

Tada i ja

U divljoj buci,

Al zrelo znajuci znanje,

Sidjoh na brodsko dno u muci,

Da ne gledam ljudsko povracanje.

To dno je bilo,

Ruska krčma, dim.

I ja nad casom klonuh u miru,

Da, ne pateci ni za kim,

Utopim sebe

U pijanom viru.

Voljena moja!

Muci sam vas,

Videla se seta

U oku sto zebe,

Dok sam naocigled sveta

U skandalima traci sebe.

Ali niste znali

Da usred tog blata,

U životu sto biju vetrovi,

Zato se mucim, sto ne shvatam

Njeno lice, kao bajka;
Njen nos od kartona;
Usta su joj okićena
Ružnim zubima od čokolade.

Grudi, šibice vrh,
Tijelo kao ranjeni stub,
I glupa i kratkovida;

U dugom nosu se gubi
Jadna cura, jadna cura,
Baš je ogorčena.

Oni mi izgleda bogovima nalik,
ili još više neg onaj uzviš eni,što sučelice sjedi, neprestano tebe
sluša i gleda

osmjeh tvoj mili, što mi bijednom, eto
ote sve damare, jer čim opazih tebe,
Lezbosko, cijelog zarobi me tvoja čarobna moć.

Riječ mi mre, tijelom posljednji mi
usrhnu trzaj, u uhu mi srce potmulo tuče, naglo na oči mi sklapa se noć.

Prevod Bleki