Veliku zahvalnost dugujem životu
Ne svome već svekolikom
Jer ti si žena sveukupna
I ništa te ne svodi na tebe samu
Spavaj detinjstvo moje – zlatno poverenje moje
Na nosiljci u kojoj nam je samo jedno srce
Izbegavaj bedu sa licem čoveka
Bditi nad tobom znači sanjati da si ti

Biti ozbiljan
I ništa ne shvatati
A da mi se glava razumom osvetli
Bio bih samo čovek koji nije u pravu
Ja sam budućnost i ništa granica nema
A ti me uspavljuj jer nemam sna
Mi delimo nerazgovetnu masu
Plodova cveća plodova koje pokriva cveće
I sunca koje se upliće u noć

Kao da je noć
Bila zemlja boja
Kao da se zelenilo i jesen
Rađaju iz inja na granama
Kao da se živi koji se nazivaju
So zemlje ili svetlost noći
Ne mogu praviti da su ono što nisu
Ne mogu imati stomak skromniji
Grudi pristojne ljupke predusretljive
I ruke uporne na radu milovanja
Gde si to ti ja živim – živeo sam živeću
Ja stvaram stvorio sam te pa i izmeniću te
A ipak za tebe sam samo dete bez smisla

Izmislio sam te ja

Vreme sadasnje i vreme proslo
Su oba možda prisutna u vremenu budućem,
A vreme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vreme večno prisutno
čitavo vreme je neiskupivo.
Što je moglo da bude jeste apstrakcija
I ostaje stalno mogućnost
Samo u svetu špekulacije.
Što je moglo da bude i što je bilo
Pokazuje jedan kraj, koji je uvek prisutan.
Koraci odjekuju u sećanju
Niz hodnik koji nismo birali
Ka vratima koja nikad ne otvarasmo
U ružičnjak. Moje reči odjekuju
Tako, u tvojoj duši.

Iz mog sela vidim sve sto se sa zemlje može videti od Vasione…

Zato je moje selo veliko kao bilo koje drugo mesto,

Jer ja sam po meri onoga sto vidim

A ne po meri svoje visine…

U gradovima život je manji

Nego ovde u mojoj kući na vrhu ovog brega.

U gradu velike zgrade zagradjuju vidik,

Zaklanjaju obzorje, odvlače naše poglede daleko od svakog neba,

Pretvaraju nas u patuljke jer nam uskraćuju ono što nam naše oči

mogu dati,

I stvaraju od nas siromahe, jer je gledanje naše jedino bogatstvo.

Viteže andjelu podobni-
Dužnosti!-Nebeski stražaru!
Beli spomeniče nadgrobni
Na mojim grudima u požaru.

Za mojim leđima krilatim
Izrasli ključaru,
Svakonoćna uhodo,zlatni
Svejutarnji zvonaru…

Strast,mladost i gordost sinja
Sve se predalo bez bune, prosto
Zato što si ti robinji
Prvi rekao:-Gospo!

Glava mu je korin u zemlju Crne Afrike

što se hrnai sokovima iz legendi i predanja,

Misao mu je razlistana kao raskošna krošnja

nad zemljom koju su naborali suša i žeđ.

Jedna zvijezda vječno sanjana ali još uvijek nedosanjana

jedna zvijezda od njegovog uma i srca odronjena

vodi ga da se odmori na obale vječnosti.

A on zna da na tim obalama nema ni mira ni počinka.

Tamo gdje je um neustrašiv i gde je glava visoko podignuta;

Tamo gdje je znanje oslobođeno;

Tamo gdje svet nije podijeljen uskim domaćim zidovima;

Tamo gdje reči izviru iz dubina istine;

Tamo gdje neumorna borba pruža ruke ka savršenstvu;

Tamo gdje bistri potok razuma nije zalutao u turobnoj pješčanoj pustinji zamrlog naselja;

Tamo gdje ti vodiš um u vječno uspinjuću misao i činjenje –

Na tom nebu slobode, Oče moj, daj da se moja zemlja probudi.

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te

U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,

Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila ko zlatno nebo pošlje tuče,

U tihu hladu stare kruške one,

Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone

I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,

Rasipaju se, dok polako tone.

Jesenje sunce… I ko sa visina

Olovni oblak, po duši mi pade

Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna miso moriti me stade:

Što moja nisi, i što smiraj dana

Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana

I slatka ploda, što rađa i zrije

Na vatri srca?… Gdje su jorgovana.

Vijenci plavi?… Gdi je kletva, gdi je?…

Vaj, vjetar huji… a ja mislim na te,

I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate.

popodne je
i čitam u krevetu
ponovno neke dijelove Fanteova
Vina mladosti
dok moj veliki mačor
BEAKER
drijema uza me.

pisanje nekih ljudi
je poput visećeg mosta
koji te uzdiže
iznad mnogih stvari
što žderu i razdiru.

Fanteove čiste i magične
emocije
drže se jednostavne
i jasne linije.

ali to što je taj čovjek umro
jednom od najsporijih
i najužasnijih smrti
za koje sam ikad čuo
ili im posvjedočio…

kazuje nam da bogovi
ipak ne igraju na favorite.

odložio sam
knjigu.

i ostao tako sjediti
s knjigom s jedne
i mačkom s druge strane…

Johne,
prijateljstvo s tobom,
kao i način na koji je nastajalo,
presudni je događaj moga života.
ne mogu baš reći
da sam bio spreman umrijeti za tebe,
jer to ne bih baš tako dobro
izveo,

ali drago mi je
što sam te danas popodne
još jednom
vidio.

Na raskrscu slucajno biram put
i dospijem uvijek onamo gdje me ocekuju.

Volim ljeto.
Kao ruke mladica koji ozdravlja
i polako ustaje iz zute sjete soba
ruke ljeta za suncem ispruzene,
nudeci mu zanesene obrise naseg tijela,
libido ptica i med hladovine.

I jesen volim.
Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih
perivoja, u broncanoj vazi listopada dok
se puni crvenom zvonjavom veceri i boja.

I zima katkad posjeduje mekocu prve ljubavi
u dugoj tajni trulog djecjeg sna,
sa zebnjom bjeline koja sve oprasta
i sve je kadra da zapocne iznova.

Ali, masta bilja bila je okrutna
kada je dodala jedno godisnje doba
koje zivi samo od prozracnog rasula snijega,
od njezne smrti sviju pocetaka.
Daljino puna nesporazuma!
Blizino lisena slatke groznice cekanja!
Paucino poljupca, prag srca si mi oplela.
Proljece, kako si u svemu sto
nam nudis nemilosrdno!

Na raskrscu slucajno biram put
i dospijem uvijek onamo
gdje je upravo izdahnulo proljece
na usnama zednih ljubicica.