Ana Ahmatova – Nećemo piti iz te iste čaše

 

 

Не будем пить из одного стакана

Не будем пить из одного стакана

Ни воду мы, ни сладкое вино,

Не поцелуемся мы утром рано,

А ввечеру не поглядим в окно.

Ты дышишь солнцем, я дышу луною,

Но живы мы любовию одною.

 

Со мной всегда мой верный, нежный друг,

С тобой твоя веселая подруга.

Но мне понятен серых глаз испуг,

И ты виновник моего недуга.

Коротких мы не учащаем встреч.

Так наш покой нам суждено беречь.

 

Лишь голос твой поет в моих стихах,

В твоих стихах мое дыханье веет.

О, есть костер, которого не смеет

Коснуться ни забвение, ни страх.

И если б знал ты, как сейчас мне любы

Твои сухие, розовые губы!

 

Nećemo piti iz te iste čaše

Nećemo piti iz te iste čaše

ni vodu, a ni slatko vino, niti

ljubiti se u rano jutro naše,

ni navečer kroz prozor motriti.

Ti dišeš suncem, mene luna plavi,

ali u jednoj živimo ljubavi.

 

Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,

s tobom je vedra prijateljica tvoja.

Ali ja shvatam strah u oku tamnom,

i ti si krivac moga nespokoja.

Mi susrete odužujemo svoje,

a mir naš sačuvaćemo suđeno je.

 

Tvoj glas u mojim pjesmama se vije,

u stihovima tvojim lebdi moj dah.

O, ima plamen kojega ne smije

dotaknuti ni zaborav, ni strah.

 

I da znaš kako sad privlače mene

te tvoje usne suve i rumene.






												

Vesna Parun – Na raskrscu

 

Na raskrscu slucajno biram put
i dospijem uvijek onamo gdje me ocekuju.

Volim ljeto.
Kao ruke mladica koji ozdravlja
i polako ustaje iz zute sjete soba
ruke ljeta za suncem ispruzene,
nudeci mu zanesene obrise naseg tijela,
libido ptica i med hladovine.

I jesen volim.
Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih
perivoja, u broncanoj vazi listopada dok
se puni crvenom zvonjavom veceri i boja.

I zima katkad posjeduje mekocu prve ljubavi
u dugoj tajni trulog djecjeg sna,
sa zebnjom bjeline koja sve oprasta
i sve je kadra da zapocne iznova.

Ali, masta bilja bila je okrutna
kada je dodala jedno godisnje doba
koje zivi samo od prozracnog rasula snijega,
od njezne smrti sviju pocetaka.
Daljino puna nesporazuma!
Blizino lisena slatke groznice cekanja!
Paucino poljupca, prag srca si mi oplela.
Proljece, kako si u svemu sto
nam nudis nemilosrdno!

Na raskrscu slucajno biram put
i dospijem uvijek onamo
gdje je upravo izdahnulo proljece
na usnama zednih ljubicica.














												

Tin Ujević – Jer ti si došla s druge strane svijeta

 

Kolajna XIII

 

Jer ti si došla s druge strane svijeta

preko strahota sinjeg akeana;

Dva naša srca, dva sljubljena cvijeta,

grle se preko glave Levjatana.

 

Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,

i muziku što vlada plave sfere,

kroz našu dušu, i tebe i mene,

grle se bijesno do dvije hemisfere.

 

Sa sjajem krina i sa rozmarinom

da četvrt sata ti si došla kašnje,

odar bi našla. Svojom sad bjelinom

vrati mi moje srce Nekadašnje.

 














												

Paul Celan – Noću

Kad ura ljubavi koleba se
između Uvijek i Nikad,
tvoja riječ nalazi mjesece srca
a tvoje olujno oko
doseže zemlju i nebo.
Iz daljine, iz pocrnjelog luga sna
Izdahnuli nas oplahne
i Nestali obilazi, velik kao utvara
budućnosti.
Što se sad uranja i uzdiže
Ukopanom je najprisnije:
slijepo kao pogled kojeg izmjenjujemo,
ljubi se vrijeme na ustima.

Viljem Batler Jejts – Kad budeš stara

 

Kad budeš stara, sjeda, pred spavanje snena
Drijemala kraj vatre, ovu knjigu tada
Uzmi, čitaj i sanjaj kako si bila mlada,
Očiju toplog sjaja i dubokih sjena.

I kako mnogi bjehu u lepotu tvoju zaljubljeni
I kraj tebe iskreni i lažni znaše da se sjate
Dok je samo jedan voleo ti dušu i mislio na te
A ljepotu tvog lica krase tragovi briga osjenčeni

Pa dok se svijaš kraj toplog plamenog gnijezda
Prozbori sjetno kako ljubav neuhvatljivo minu,
Preko visokih gora  ka nebu se vinu
I sakrij svoje lice u roju od zvijezda.










												

Vilijam Blejk ( William Blake) – Proljeće

 

 

O ti, što rosnih uvojaka gledaš

Dolje kroz jasna okna jutra, baci

Svoj anđeoski pogled na naš otok

Gdje kor te pojuć, o Proljeće, čeka!

 

Brijeg jedan drugom šapće, a doline

To čuju; oči s čežnjom nam se dižu

K blistavom stanu tvom: iziđi, svete

Neka ti noge posjete naš kraj.

 

Istočnim dođi gorjem, naši vjetri

Cjelunu nek ti mirisni plašt, daj nam

Zorom, u suton, kušat dah svoj; prospi

Bisere zemljom što te strasno žudi.

 

Prstima lijepim odjeni je, grud joj

Poljubi nježnim cjelovom, i stavi

Zlatnu joj krunu na klonulu glavu

Što uvojke je čedne za te splela!

 

 






												

Mak Dizdar – SLOVO O ČOVJEKU

 

PRVO

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba

Kako da premosti?

DRUGO

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi

Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome

Kad će domovina?

TREĆE

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da

Hoće da pobije?

ČETVRTO

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola

Potonji il’
Prvi?

PETO

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da

Postane djelo?

 


												

Vislava Šimborska – Uz vino

 

Pogledao, dodao mi lepote,
a ja je primila kao svoju
Srećna, progutah zvezdu.

Dopustih da budem izmišljena
po slici i prilici odraza
u njegovim očima. Igram, igram
uz lepet iznenadnih krila.

Sto je sto, vino je vino
u čaši koja je čaša
i stoji stojeći na stolu.
A ja sam prividna,
prividna do neverovatnosti,
prividna prosto do krvi.

Pričam mu šta hoću: o mravima
što umiru od ljubavi
pod sazvežđem maslačka.
Kunem se da bela ruža
polivena vinom peva.

Smeje se, naginjem glavu
oprezno kao da proveravam
pronalazak. Igram, igram
u začuđenoj koži, u zagrljaju
koji me stvara.

Eva od rebra, Venera od pene,
Minerva iz Jupiterove glave
bile su neuporedivo stvarnije.

Kad me on gleda,
tražim svoj odraz
na zidu. I vidim samo
ekser s kog je skinuta slika.






												

Emili Dikinson – Pjesma 173

Čupavi stvor, bez nogu,

Ali vanrednog trka!

Lice mu od velura,

A boja lica mrka.

Katkad u travi bude!

Na grani, katkada,

S koje, u pliš obučen,

Na prolaznika pada!

Sve to u ljeto. Al kad Vjetar

Puk Šumski uznemiri –

U damastni se stan zaključa –

U Svili se šepiri!

Onda, izroni sproljeća,

Finiji od gospoje!

Na ramenima krila mu,

Jedva prepoznaš ko je!

Zovu ga Gusjenica!

I ja! No ko sam to ja

Da divnu tajnu Leptira

Iskažu usta moja?

Pablo Neruda – Ne volim te zato sto te volim

 

Ne volim te izuzev zato što te volim;
Od voljeti te do ne voljeti prelazim ,
Od čekanja do kada te ne čekam
Srce mi prelazi od studeni do plama.

Volim te samo zato što si ti ta koju volim;
Duboko te mrzim, i mrzeći te
Privijam se uz tebe, i mjera moje promjenljive ljubavi prema tebi
Je da te ne vidim već slijepo volim.

Mozda će januarsko svjetlo uništiti
Moje srce sa svojom okrutnom
Zrakom, kradući mi ključ ka potpunom smiraju.

U ovom dijelu priče sam ja onaj koji
Umire, jedini, i umrijeću od ljubavi zato što te volim,
Zato što te volim, Ljubavi, u plamenu i krvi.