popodne je
i čitam u krevetu
ponovno neke dijelove Fanteova
Vina mladosti
dok moj veliki mačor
BEAKER
drijema uza me.
pisanje nekih ljudi
je poput visećeg mosta
koji te uzdiže
iznad mnogih stvari
što žderu i razdiru.
Fanteove čiste i magične
emocije
drže se jednostavne
i jasne linije.
ali to što je taj čovjek umro
jednom od najsporijih
i najužasnijih smrti
za koje sam ikad čuo
ili im posvjedočio…
kazuje nam da bogovi
ipak ne igraju na favorite.
odložio sam
knjigu.
i ostao tako sjediti
s knjigom s jedne
i mačkom s druge strane…
Johne,
prijateljstvo s tobom,
kao i način na koji je nastajalo,
presudni je događaj moga života.
ne mogu baš reći
da sam bio spreman umrijeti za tebe,
jer to ne bih baš tako dobro
izveo,
ali drago mi je
što sam te danas popodne
još jednom
vidio.