Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.
Mila ko zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.
Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone.
Jesenje sunce… I ko sa visina
Olovni oblak, po duši mi pade
Najcrnji pokrov bola i gorčina.
I kobna miso moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?
Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri srca?… Gdje su jorgovana.
Vijenci plavi?… Gdi je kletva, gdi je?…
Vaj, vjetar huji… a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke, raspukle granate.