Jesenjin -Ti me ne voliš

 

Ti me ne voliš i ne želiš, zar

lijep nimalo nisam , malena?

Ne gledajući , od strasti u žar,

na rame mi je tvoja ruka pala.

 

Sa keženjem,mlada osjećajnim,

ja s tobom nisma ni nježan ni zao.

Koliko si ih milovala sjajnih?

Ko ti je sve do sad ruke,usne dao?

 

Znam, oni su prošli kao sanke, malena,

ne dodirnuvši tvoj oganj u snima.

Na koljenima mnogima si bila,

a sada,evo,sjediš na mojim.

 

Neka ti oči trepavica rubi,

mela ti u misli dođe drugi neko

.

Ta i ja te baš jako ljubim

tonuć u nešto drago i daleko.

 

Ovu vatru szdbinom očajno

ne zobi,veza lakoumna to je.

Kao što smo se susreli slučajno,

rastaćemo se uz smešak nas dvoje.

 

Svojim putem otići ćeš u smiraj

da prokockaš dane i plač novi.

Neljubljene samo ti ne diraj,

negorene nikako ne zovi.

 

U ćorsokaku sa drugim ćeš se naći

o ljubavi brbljajući bez svesti.

Tada ću možda u šetnju izaći

i sa tobom ponovo se sresti.

 

Bliže pleća okrenuvši drugom

i malo se pognuv ne misleći:

“Dobro veče” , reći ćeš mi sa tugom.

“Dobro veče, is” i ja ću reći.

 

I ništa neće duđu da zanjiše.

Nit u drhtanje može da je svali.

Ko je ljubio,taj ne ljubi više.

Izgorelog niko da zapali.






												

Vislava Simborska – Cutanje bilja

 

Jednostrano poznanstvo izmedju mene i vas
ne razvija se najgore.

Znam sta je listic, sta latica, klas, sisarka, stabljika,
i sta se s vama dogadja u aprilu, a sta u decembru.

Iako je moja zainteresovanost neuzvracena,
nad neke od vas specijalno se saginjem, a pred nekim dizem nos.

Imam za vas imena:
klen, cicak, lijander,
vresak, venja, imela,
nezaboravak,
a vi za mene nijedno.

Nase putovanje je zajednicko.

Za vreme zajednickih putovanja razgovara se,
razmenjuju opaske o vremenu,
ili o stanicama minulim u zaletu.

Ne bi nedostajale teme, jer nas mnogo sta vezuje.

Ista nas zvezda u istom radijusu drzi.

Na osnovu istih zakona bacamo senke.

Pokusavamo nesto da znamo, svako na svoj nacin,
a i ono sto ne znamo slicno je.

Kako znam i umem objasnicu, samo pitajte:

sta je to gledati ocima,
zasto mi srce kuca

i zbog cega moje telo nema korenje.

Ali kako odgovarati na nepostavljena pitanja,
ako si uz to neko
za vas tako nistavan.

Siprag, sumica, livade i rogoz –
sve sto govorim je monolog,
i vi ga ne slusate.

Razgovor sa vama je nuzan i nemoguc.

Neodgodiv u uzurbanom zivotu,
mada odlozen za nikad.


												

Pol Elijar – Izmislio sam te

 

Veliku zahvalnost dugujem životu
Ne svome već svekolikom
Jer ti si žena sveukupna
I ništa te ne svodi na tebe samu
Spavaj detinjstvo moje – zlatno poverenje moje
Na nosiljci u kojoj nam je samo jedno srce
Izbegavaj bedu sa licem čoveka
Bditi nad tobom znači sanjati da si ti

Biti ozbiljan
I ništa ne shvatati
A da mi se glava razumom osvetli
Bio bih samo čovek koji nije u pravu
Ja sam budućnost i ništa granica nema
A ti me uspavljuj jer nemam sna
Mi delimo nerazgovetnu masu
Plodova cveća plodova koje pokriva cveće
I sunca koje se upliće u noć

Kao da je noć
Bila zemlja boja
Kao da se zelenilo i jesen
Rađaju iz inja na granama
Kao da se živi koji se nazivaju
So zemlje ili svetlost noći
Ne mogu praviti da su ono što nisu
Ne mogu imati stomak skromniji
Grudi pristojne ljupke predusretljive
I ruke uporne na radu milovanja
Gde si to ti ja živim – živeo sam živeću
Ja stvaram stvorio sam te pa i izmeniću te
A ipak za tebe sam samo dete bez smisla

Izmislio sam te ja






												

T. S. Eliot – Vreme sadasnje i vreme proslo

Vreme sadasnje i vreme proslo
Su oba možda prisutna u vremenu budućem,
A vreme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vreme večno prisutno
čitavo vreme je neiskupivo.
Što je moglo da bude jeste apstrakcija
I ostaje stalno mogućnost
Samo u svetu špekulacije.
Što je moglo da bude i što je bilo
Pokazuje jedan kraj, koji je uvek prisutan.
Koraci odjekuju u sećanju
Niz hodnik koji nismo birali
Ka vratima koja nikad ne otvarasmo
U ružičnjak. Moje reči odjekuju
Tako, u tvojoj duši.

Fernando Pesoa – Odlomci

Iz mog sela vidim sve sto se sa zemlje može videti od Vasione…

Zato je moje selo veliko kao bilo koje drugo mesto,

Jer ja sam po meri onoga sto vidim

A ne po meri svoje visine…

U gradovima život je manji

Nego ovde u mojoj kući na vrhu ovog brega.

U gradu velike zgrade zagradjuju vidik,

Zaklanjaju obzorje, odvlače naše poglede daleko od svakog neba,

Pretvaraju nas u patuljke jer nam uskraćuju ono što nam naše oči

mogu dati,

I stvaraju od nas siromahe, jer je gledanje naše jedino bogatstvo.

Aco Šopov – Na tim obalama nema mira ni počinka

 

Glava mu je korin u zemlju Crne Afrike

što se hrnai sokovima iz legendi i predanja,

 

Misao mu je razlistana kao raskošna krošnja

nad zemljom koju su naborali suša i žeđ.

 

Jedna zvijezda vječno sanjana ali još uvijek nedosanjana

jedna zvijezda od njegovog uma i srca odronjena

vodi ga da se odmori na obale vječnosti.

 

A on zna da na tim obalama nema ni mira ni počinka.

 






												

Rabindranath Tagore -Tamo gdje je um neustrašiv

Tamo gdje je um neustrašiv i gde je glava visoko podignuta;

Tamo gdje je znanje oslobođeno;

Tamo gdje svet nije podijeljen uskim domaćim zidovima;

Tamo gdje reči izviru iz dubina istine;

Tamo gdje neumorna borba pruža ruke ka savršenstvu;

Tamo gdje bistri potok razuma nije zalutao u turobnoj pješčanoj pustinji zamrlog naselja;

Tamo gdje ti vodiš um u vječno uspinjuću misao i činjenje –

Na tom nebu slobode, Oče moj, daj da se moja zemlja probudi.

 

Aleksa Šantić – Jedna Suza

 


Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te

U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,

Gdje bereš krupne raspukle granate.

 

Mila ko zlatno nebo pošlje tuče,

U tihu hladu stare kruške one,

Sjede ti djeca i zadaću uče.

 

Nad šedrvanom leptiri se gone

I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,

Rasipaju se, dok polako tone.

 

Jesenje sunce… I ko sa visina

Olovni oblak, po duši mi pade

Najcrnji pokrov bola i gorčina.

 

I kobna miso moriti me stade:

Što moja nisi, i što smiraj dana

Ne nosi meni zvijezde, no jade?

 

Što moje bašte ostaše bez grana

I slatka ploda, što rađa i zrije

Na vatri srca?… Gdje su jorgovana.

 

Vijenci plavi?… Gdi je kletva, gdi je?…

Vaj, vjetar huji… a ja mislim na te,

I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate.






												

Charles Bukowski – Vino vječnosti

 

popodne je
i čitam u krevetu
ponovno neke dijelove Fanteova
Vina mladosti
dok moj veliki mačor
BEAKER
drijema uza me.

pisanje nekih ljudi
je poput visećeg mosta
koji te uzdiže
iznad mnogih stvari
što žderu i razdiru.

Fanteove čiste i magične
emocije
drže se jednostavne
i jasne linije.

ali to što je taj čovjek umro
jednom od najsporijih
i najužasnijih smrti
za koje sam ikad čuo
ili im posvjedočio…

kazuje nam da bogovi
ipak ne igraju na favorite.

odložio sam
knjigu.

i ostao tako sjediti
s knjigom s jedne
i mačkom s druge strane…

Johne,
prijateljstvo s tobom,
kao i način na koji je nastajalo,
presudni je događaj moga života.
ne mogu baš reći
da sam bio spreman umrijeti za tebe,
jer to ne bih baš tako dobro
izveo,

ali drago mi je
što sam te danas popodne
još jednom
vidio.