Category Archives: Umjetnost

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sćanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge –
i osetimo se nesrećni i krivi.

Ima srećnih ljudi i žena
Lišenih pjeva. Suze liti
Njino je. Što zna bol, izlivena
U prolom oblaka, slatka biti.

Čak nešto zadrhti ispod kama.
A meni – ko bič priznanje to je –
Među nadgrobnim tužaljkama
Nalaže dužnost da zapojem.

Nad svojim je drugom i David
Pjevao, mada raskoljen väs.
Ako Orfej ne bi u Aid,
Sišao, već svoj poslao glas,

Tek glas poslao u tamu kletu,
A sam, izlišan, ispred praga
Stao, po njemu, ko po užetu,
Izišla bi njegova draga,

Ko po užetu i ko na svjetlo,
Slijepo, i nema natrag više,
Jer ako ti je glas dat, poeto,
Ostaloga si – lišen.

Dodje andjeo koga sam volio
i kog sam dozivao.
Ne onaj sto cisti nebesa nezasticena,
zvijezde sjajne bez stanova,
lune bez domovine,
snjegove.
Snjegove te sto padaju iz ruke neke,
imena nekog,
sna,
cela.
Ne onaj sto je za kosu svoju
privezao smrt.
Vec onaj koga sam zelio.
Onaj sto ne razdire zrak,
ne lomi lisce ni pokrece stakla.
Onaj sto je za kosu svoju
privezao spokoj.
Da mi, bez bola,
iskopa obalu slatke svjetlosti u mojim
grudima
i dusu ucini plovnom.

Za tebe
Imam osmijeh slikan na japanskom papirusu

Gledaj me
Jer ti ćiniš da trava niče na livadama

Ženo
Dnevniče muzike bistrino rijeke svetkovino plodova

Na tvoj prozor
Vješaju bršljan automobilskih volana
I prodavaci smanjuju cijene svojoj robi
Dozvoli da poljubim tvoj glas

Tvoj glas
Koji pjeva u svim krošnjama jutra.

pB

Sonja Savić 15. septembar 1961 – 23. septembar 2008.

Boli

Moja tišina i sni

Molitva i anđeo

Nježna muzika ljubavi

Sonja Savić je bila veličanstvena glumica,

ali nije glumila kada je jecala:

Ne stidim se suza.

“One često naviru zato što je to taj,

verovatno, prelazni period,

kada se polako pretvaraš u tu stenu (…).

Znaš onog klinca što je došao u manastir

I vikao –

Oče, ja volim ljude! Ja volim ljude!

A ja sam zaista toliko volela ljude.

Bože, koliko sam ih volela…”

Jedna nedorečena ljubav je učinila  udovicom,

jedna neuzvraćena ljubav je zaledila ,

pretvorila se u stijenu.

I šta će mila grlica!?

Nije imala izbora.

Usnila je.

Bože mili ,

koliko je samo   lijepa bila,

nenametljivo svoja i puna duše,

prozračna i mila u svojoj dobroti i ljubavi.

Kako je nju bilo lako voljeti.

Ali nismo imali sreću da se duže družimo,

Njena  tuga i tihi vrisak prekasno su doprli do nas.

Krivi smo .

Nismo je smjeli ostaviti samu,jer voljeli smo je.

U anđeoskoj nevinosti svojoj vrištala je protiv zla,

koje je zadesilo njenu zemlju Jugoslaviju.

Morala je bježati da bi spasila ljubav koju je osjećala.

A mi ratnici , djetinih srdaca , se umorili i nijemo vrištali za

pobijenim anđelima ,

svoga Sarajeva grada čednosti

i svoje Bosne zemlje Božije milosti.

Ponekad sjećanja navru,

ne dijeleći snove i javu.

A opet…

Godinama poslije

teško je uspomene  dozvati

jer bole  puste tratine naših susreta

obilaze požutjele  sjene  đardina

tišinom nestalog ptičijeg poja

prekriven

presahnuli žubor  šedervana

cvijeće pognulo glavu

mjesec okrenuo lice

i plovi bez svog Anđela

zviježđe šuti

snove njene sakriva od zlih

moje srce djevojčicin bol

još uvijek ćuti

kleknem i molim:

Bože Jedini oprosti nam

toliko ljubavi u nama ima

a nikog da je primi

Ljudi joj nisu uzvratili ljubav.

Sebični , opterećeni sobom i svojim niskostima,  zajedništvom ,

nisu znali,nisu htjeli , nisu smjeli ili su se samo bojali ?

Ljude je strah  voljeti Anđele i primiti darove i ljubav koje im nude.

Zla vremena neljudi su bila preteška balast za njeno  krhko biće.

Zato prelijepi  Anđeli umiru tužni i sami.

Njihova krhka duša samo kvrcne i odleprša.

Eh , mila , Ljepoto moja

Hvala ti što si nas milovala svojom ljubavlju i dobrotom.

i oprosti nam suze tuge naše i ljubav koja prekasno ka tebi odi.

Oh, Bože Milostivi Učitelju naš

koliko neutješno volimo Anđele …

i ljude.

Kuća ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i početak dana
bez smjera, lutajuća kao uboga lađa,
između horizonata, reda i snova.

Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeđa,
papiri skrivaju zgužvane vokale
i htjelo bi vino u boci slijediti svoje juče.

Gospodarice, prolaziš dršćući kao pčela,
dirajući područja izgubljena u sjeni,
osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

Podigoh spomenik što nije rukom tvoren,

Nece mu prilaze zaboraviti puk.

Celom se ponosnim uzneo nepokoren

Nad Aleksandrov ratni luk.

Ne, smrti nisam plen; moj duh sa lirom svetom

Van sudbe sveg što mre, nadživece mi prah.

Slavan cu ostati dok traje sa planetom

Bar jednog pesnika dah.

O meni Rusijom živ glas pronece ljudi,

Pomenuce me svud naroda njenih krug –

Slovena gordi sin, i Tunguz divlje cudi,

Finac i Kalmik, stepa drug.

Dugo cu biti drag i mio svome rodu:

Lirom sam bodrio svih dobrih težnji glas,

U veku okrutnom opevao slobodu,

Za sužnje uvek zvao spas.

Najvišu zapovest o, muzo, verno sledi –

Hvala i kletva spokojno slušaj zbor,

Ne traži lovore, pred uvredom ne bledi,

I sa glupakom mani spor.

Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.

Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.

Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.

II

prije nego je glasno izustim

moram razvlačiti s usne na usnu

riječ

da joj drhtaj osjetim

korijenje da joj presiječem

nikne li slabašnog jeka

da je se same najprije nasitimžkad posluša meži izleže se

jeidno preda mnom pitoma i smjerna

da joj usnom blagosiljam znanje

prohtjev moj

nad rječju mojom

i šapatom

nikada nije dopuštala ravnica

poslije njenih pohoda

duboke brazde-rane

usne su ostale

neću joj se vratiti ni koraknuti

dok je svu ne prekriju suncokreti

dok se ne bud eu šta imala zalijetati riječ

kad joj volje bude

i jek mi vraćati