Jutros tamo gdje strn šumi, lupka,
gdje se bjeli trska, u guguti,
sedmoro je oštenila kučka,
sedmoro jer oštenila žuti’ .
Do u sumrak grlila ih nježno
i lizala niz dlaku što rudi
i slivao se mlak sok neizbježno,
iz tih toplih materinskih grudi.
A uveče, kad živina juri
da zauzme motke il’ prut jak
izašo je tad domaćin tmuri
i svu štenad potrpo u džak.
A ona je za tragom trčala,
sustizala ga, kao kad uhode…
I dugo je, dugo drhtala
neznamrzla površina vode.
Pri povratku, vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lenjih,
mjesec joj se nad izbom učini,
kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljao tanki,
i sakrio se u hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il’ sreće,
kad joj bace kamičak niz breg,
pale se i njene oči pseće,
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg.