Ima srećnih ljudi i žena
Lišenih pjeva. Suze liti
Njino je. Što zna bol, izlivena
U prolom oblaka, slatka biti.
Čak nešto zadrhti ispod kama.
A meni – ko bič priznanje to je –
Među nadgrobnim tužaljkama
Nalaže dužnost da zapojem.
Nad svojim je drugom i David
Pjevao, mada raskoljen väs.
Ako Orfej ne bi u Aid,
Sišao, već svoj poslao glas,
Tek glas poslao u tamu kletu,
A sam, izlišan, ispred praga
Stao, po njemu, ko po užetu,
Izišla bi njegova draga,
Ko po užetu i ko na svjetlo,
Slijepo, i nema natrag više,
Jer ako ti je glas dat, poeto,
Ostaloga si – lišen.