Category Archives: Umjetnost

***

Ne štedjeh nikada srce: kad se poje,
druguje, kad jad je, ili strast najveća.
Oprosti mi, mili. Što bješe – bilo je.
Meni je sad teško.
No sve je to sreća.

I to što strastveno, i vrelo tugujem,
i što plašeći se nenadnih nesreća,
na avet, na malu sjenku negodujem.
Meni je sad strašno…
No sve je to sreća.

Nek je plač, gušenje. Nek prekori zdušno
Biju kao granjem nevrijeme. Veća
Bol je svepraštanje, gora ravnodušnost.
A ljubav ne prašta. I sve je to sreća.

Ja sad znadem i da ubiti umije,
Ni s kim ne dijeli vlast, nit saučešća
Očekuje dok je lijepa, dok žije,
Sve dok to utjeha nije nego – sreća.

<1952>

Jedna djevojka pliva u moru

Jedan bradati čovjek korača po vodi

Gdje li je ljepota najvećijh ljepota

Čudo naznačeno ovdje u prvom stihu?

Nad zemljom prozor visoko je meni,
Visoko je meni.
Vidim tek nebo s večernjom rumeni,
S večernjom rumeni

I nebo se čini praznim i blijedim,
Praznim i blijedim…
Ono mi se kezi nad srcem bijednim,
Nad srcem bijednim.

Avaj, u pečali bezumnoj ja mrijem,
Ja mrijem,
I stremim onome što mi znano nije,
Znano nije.

I ova želja ja ne znam otkuda
Dođe mi – otkuda,
Ali srce hoće i moli za čuda,
Čuda!

O, neka bude ono što ne biva,
Nikada ne biva:
Blijedo nebo čuda obećava živa,
Obećava živa.

Plač zbog obećanja lažnog, al ne lijem
Suze, ja ne lijem…
Meni treba to čeg na svijetu nije,
Na svijetu nije.

U pustom parku,niz sleđene staze,

minupše načas dvije čudne nakaze.

Oči su im mrtve,a usne im trome

jedva čujne riječi sa naporom lome.

U pustom parku ,niz sleđene stazer,

dozvaše prošlost dviej čudne prikaze.

-Da li se još sjećaš davnog žara tvog.

-A zašto ćelite da se sjetim tog.

-Ah! Ti davni dani kad smo usne svoje

spojili u sreći!-Da,da,moućno je.

-Sijaše nam nadu sa neba modrine!

-Nada je odbjegla u nebeske tmine!

Koračahu tako kroz travu svelu,

samo noć je čula riječ im neveselu.

…ali kad te u daljini ugledam,
Prelazim na drugu stranu, protivnu,
Gdje me nećeš opaziti
Između prolaznika mnogih.

Pred tobom se sakrivam
Za uglove ulične
Ili za široka stabla.
U noći, sanjam kako idem pored tebe.

U mladosti kob je htela kleta
da pohodim sred širokog sveta
jedno mesto meni od svih lepše –
tako ljupka usamljenost beše
tog jezera, sveg u crnom stenju,
i vrh kojeg čempresi se penju.

Ali kada pokrov noći crne,
kao sav svet, i njega ogrne,
i kad vetar mistični zašumi
naricaljku u čempresnoj šumi
tad – oh, tada, budih se s večera
pred užasom samotnog jezera.

Al’ taj užas ne bejaše strava
već nekakva naslada drhtava –
slutnja kakvu ni dragulja sila
ne bi meni nikad izmamila –
niti Ljubav, makar tvoja bila.

Smrt bi ispod otrovanog vala,
na dnu mu se grobnica skrivala
s pokojnikom što tu htede dati
svu utehu svojoj crnoj mašti,
i duh čiji pust i pun čemera
stvori Eden od tamnog jezera.

Pravda

Autor : Vedad Šabanadžović

IX

zime si prolepšala

u zidu zatvorena

nedirana tvojim zvherkanjem

imala sam mjesta za slobodan kret

skušenog leta

mora da si svih minulih časova

smišljala iznenadni izlazak iz zida

i potonja slijetanja

nije ni mene zavelo kruženje

kojim ispunjah klijet

znam da je zazvonilo za povlačenje hladnoće

za koji čaš izleći ćeš se

pripravna

i prozore i sve dveri

raskririla sma širom

za dugo izbivanje pripravila sve

korakni samo iz zida izmili

ni krila nećeš stići raširiti

već ću ti uteći

I strasni ljubavnici i naučnici umni

jednako vole, kada u zrelo zađu doba,

snažne i blage mačke, koje iz toplih soba

ne miču, ko ni oni, i mrze život šumni.

Odane nasladama i učenosti, one

svuda tišinu traže i tminu punu groze;

Had bi ih zapregao da crna kola voze,

samo da mogu ropstvu da gordu glavu sklone.

One su, plemenite, kao velike snene

sfinge u predubokoj samoći ispružene

i kao da ih neki beskrajni san zapaja;

niz plodna im se bedra iskri magičan blesak,

i od zvezdica zlatnih, sićušnih kao pesak,

zenice su im pune zagonetnoga sjaja.

Sav čežnja, milošta, moj glas čim si preda mnom,
remeti ćutanje u noćnom času tamnom.
Kraj moje postelje, pri neveseloj sveći,
promiču stihovi sliveni, žuboreći –
bujice ljubavi što, pune tebe, huje.
Blistavi pogled tvoj s osmehom znanim tu je,
za mene sija on. I čujem sad, u tmini:
– Moj mili – tvoja sam – da, tvoja sam, jedini