U pustom parku,niz sleđene staze,
minupše načas dvije čudne nakaze.
Oči su im mrtve,a usne im trome
jedva čujne riječi sa naporom lome.
U pustom parku ,niz sleđene stazer,
dozvaše prošlost dviej čudne prikaze.
-Da li se još sjećaš davnog žara tvog.
-A zašto ćelite da se sjetim tog.
-Ah! Ti davni dani kad smo usne svoje
spojili u sreći!-Da,da,moućno je.
-Sijaše nam nadu sa neba modrine!
-Nada je odbjegla u nebeske tmine!
Koračahu tako kroz travu svelu,
samo noć je čula riječ im neveselu.