Sumračje blijedo u bezglasnoj sobi.
Zastori su spušteni.
Umorne moje trepavice, i one su sklopljene!
Ja vidim dvije svijeće voštane. Zapaljene
Pored njenog odra.
Ona tako mirno spava. Nepomična.
I smiješi se. Ljiljani su oko odra
Ukočeni.
Samo njihov miris lebdi oko odra.
Ona spava. I smiješi se.
Ispuni se želja tvoja, Lelijo, srce!
Šuma od ljȉljānā bijelih oko tvog odra
Miriše.
Kompas
Gore je Polarna zvijezda
A dolje Venera
Onamo vjetar sjeverni
A tamo južni
Ko će mi kazati gdje je
Pravac ljubavi
A gdje
Pravac
Smrti
Tamno je nebo , taman je ocean
a najtamnije zmlje
sve se sklonilo u gluhu jazbinu tame
Zvuk ju je tam-tama svjetlosnim kuršumom prepolovio
i dvije polovine krvare kao rumene usne zore
Tam-tma je misteriozna tajna života,
iz najdubljeg sna žice budi
mrtve vraća u ples sa živima,
a robovi izlaze iz svojih kamenova
i žive svoj prije vremena prekinuti život.
Tam-tam opuijha sve kao palmino vino,
sve je ošamućeno:i priroda i čovjek i rastinje,
tam-tam je praznik i slavlje život,
tam-tam je zajedničko uskrsnuće.
Grmne li tam-tam dan se radanjuje
svi na noge skaču gonjeni svojom nemirnom krvlju
živi i mrtvi, bolesni i neizliječeni,
ples se proteže kroz sela, kroz savane,
pored rijeke, kroz prašume,
i kao beskrajan ritam i melodija
uzduiše se gore ,gore do sunca,
gdje iz krošnji džinovskih stabala
nasmijan gleda Veliki Otac.
A kuća robova postaje raskošan dvorac i borilište
gdje dostojanstveno koračaju nekadašnji robovi,
i odjeveni kao prinčevi iz Malija
bore se za srce svojih izabranih sinjarski.
Od utorka do subote je
Pustinja sama nepregledna.
O, dugi preleti! Na sedam
Tisuću vrsta – strijela jedna.
I laste kada su letjele
U Egipat vodenim smjerom,
Četiri dana su lebdjele,
A ne taknuše vodu perom.
Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
za časak zasta pokraj vrata,
svaki ga prizor bivšeg sjaja
nagna klet’ kob što mu je data.
Al’ iduć kroz daleke kraje,
nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
u radu svome nađe lijek.
Tako će, gospo, sa mnom biti,
ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
uzdišem zbog sveg’ što sam znao.
Mudriji bit će bijeg moj taj
od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
bez želje da ne živim tamo.
Da li si mogla da zaboravis
da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
citavo jedno kratko proljece
ogrtac srece mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svijet, nekada mirisan i raspjevan,
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i nasih malih ludosti?
Zlo koje jedno drugom nanosimo
vrijeme brise i srce zaboravlja;
ali casovi srece ostaju,
njihov je sjaj u nama.
Prazna, odjekujem i sa najsitnijim korakom,
Muzej bez kipova, veličajan zbog stupova, trijemova, rotunda.
U mom dvorištu vodoskok prska i tone nazad sam u sebe,
Opatičkog srca i slijep za svijet. Mramorni ljiljani
Isparavajući svoju bljedoću miomirisom
Zamišljam se silnom publikom,
Kao majku bijele Nike i nekoliko golookih Apolona.
Umjesto toga, mrtvi me ponižavaju pažnjom,
I ništa se ne može dogoditi.
Mjesec polaže ruku na moje čelo,
Bezizražajnog lica i nijemi nalik bolničarki.
pB
Odoratus impedit cogitationem
Св. Бернар
ево
од чега је начињена
само једна унца парфема
са звучним именом
од 9500 јасминових
цветова из француске
од 4800 ружа
такође из француске
од осамдесет ружа свирепо уморених
жеђу
у пустињама марока
од цвета једне врсте перунике
која успева искључиво
на плантажама близу фиренце
где су подигнути чудовишни
крематоријуми и где се
користе сунчане пећи
да се из цветова исцеди
признање
најзад од тридесет и пет фабрички
произведених ароматичних
хемикалија
које се ради равнотеже размештају
час на једну час на другу страну
и држе на окупу душе
свих цветова
пристрасних
и међусобно нетрпељивих
Mladi mesec se pojavio
iznad vlažnih od rosa poljana.
Mili, daleki, tuđi – dođi,
da budem tvoja dragana.
Danju se skrivam, danju ćutim.
Migne li mesec – ne mogu da se borim.
U noći punoj mesečine
za dragim ramenom od želje gorim.
I ne pitam se: Ko je on?
Na usnama ći saznati tvojim.
Danju su zagrljaji samo grubi,
danju se samo zanosa bojim.
Od gordog đavola muči me strah,
pa lažem s osmehom na usnama.
A noću – mili, daleki, tuđi…Ah!
Mesečev sjaj je nad šumama!
Plače cura pored dveri što u blistave vode dvore,
u dvorima ko srebro smijeh se čuje, pjesme ore.
Plače cura i mrzne se od jesenje hladne bure,
i promrzlom rukom briše suze što niz lice cure.
Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi,
od srama i uzbuđenja glas joj molbu jedva nosi.
Al od buke praznovanja ne čuje se njena želja,
i curica stoji, plače pored smijeha i veselja.
pB