Plače cura pored dveri što u blistave vode dvore,
u dvorima ko srebro smijeh se čuje, pjesme ore.
Plače cura i mrzne se od jesenje hladne bure,
i promrzlom rukom briše suze što niz lice cure.
Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi,
od srama i uzbuđenja glas joj molbu jedva nosi.
Al od buke praznovanja ne čuje se njena želja,
i curica stoji, plače pored smijeha i veselja.
pB