Prazna, odjekujem i sa najsitnijim korakom,
Muzej bez kipova, veličajan zbog stupova, trijemova, rotunda.
U mom dvorištu vodoskok prska i tone nazad sam u sebe,
Opatičkog srca i slijep za svijet. Mramorni ljiljani
Isparavajući svoju bljedoću miomirisom
Zamišljam se silnom publikom,
Kao majku bijele Nike i nekoliko golookih Apolona.
Umjesto toga, mrtvi me ponižavaju pažnjom,
I ništa se ne može dogoditi.
Mjesec polaže ruku na moje čelo,
Bezizražajnog lica i nijemi nalik bolničarki.
pB