Category Archives: Umjetnost

Ciganska strast rastanka!
Tek se sretneš – već moraš poć!
S licem u dlanovima, Ciganka,
Ja mislim, gledajući noć:

Nitko u našim pismima pravo
Prepoznao smisao ne bi,
Kako smo vjerolomni, a zapravo –
Kako smo vjerni sami sebi.

Celoga je dana sneg lagano pado
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz cvetove snežne,
kao leptir lak
i nekome htela reci reći nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.

I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust.
Večeras bih nekog ugledala rado,
ali njega nema. Put je davno pust
Samo s bledog neba beloj zemlji sleću
Pahulje kroz zrak.
O, kako je bolno kad ti doći neće
neko koga čekas, a spušta se mrak.

29

Pitanja su mnoga, a koje je preče:

ko smo, kud idemo – to niko ne reče.

Da l’ smo kao vetar što nasumce duva

ili kao reka što bez cilja teče.

30

Odakle ovde, bez volje, dođoh?

I kuda sada, bez volje, odoh?

Vinom zato utapam sećanje

na smelost Sudbine pred Bogom*.

Ljubav svoiju smo pokopali

Krst na humku malu nabili.

“Slava Bogu” – kazali smo obaje…

Ali je ljubav ustala iz zemlje

Gleda nas kao da smo krivi.

Šta to radite? Ja još živim!…

pB

Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi…

Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš … bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al’ proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al’ ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba – nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš – ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav – a ona traži žrtve…

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.

Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge …

Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.

Što Te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina

Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?

Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka

Firentinskih.

Zar nisi o tome davno sanjarila

U djetinjstvu, dok su nad glavom

Drhtale zvijezde, u vinogradu?

Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna ,

Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,

A moglo bi je rukama grabiti kao vodu

S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,

Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile

Ljetinu, vas tri koje ste same

Ostale kod starinske kuće mojih djedova,

Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima

Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam

Danas u San Lorenzu „ Zoru ¨, koju stvoriše Ruke

U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;

Bez prestanka mislim na ruke te

I ne mogu da vjerujem da su zaista

Mrtve. Mrtve ruke.

Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja

Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.

Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske,

Koji ne može vjerovati da su vaše ruke

Mrtve. Mrtve ruke.

Mislim na moje polje, koje su neznane

Ruke požnjele, spavaj, srce moje,

I ne slušaj muziku u gostionicama,

I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom

Sa svijetlima. Ruka će sigurno

Ugasiti svjetiljke. Spavaj.

Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,

I pepeo. Spavaj.

Uzalud se ljudi među sobom glože,

Ti si, koji meni put pokazat’ može.

Kaži mi ga! Druge ja slijedit’ neću,

Jer su svi prolazni, a ti vječan Bože!

Vjeru od bezvjerja samo časak dijeli,

spoznaju od dvojbe isto tako – veli

mudrac; zato dobro taj časak cijeni –

za me časak traje naš život cijeli!

Da ću jednom umrijeti – ja o tom ne dvojim,

eto zato ni najmanje smrti se ne bojim.

Na svijetu k’o amanet duša mi je data,

kad god hoće, da je vratim, ja pripravan stojim!

O, ti, koji svačije tajne misli znadeš,

koji svakom u muci tvoju pomoć dadeš,

Bože, primi ispriku i pokoru moju,

Ako zeru milosti za mene imadeš!

Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.

Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?

Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
– ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.

Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.

Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.

Bilo je znakova, signala,
pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.

Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.

Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.

U slutnji, u čežnji daljine, daljine…

u srcu, u dahu planine, planine…

Malena mjesta srca moga,

spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,

i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,

tamo, tamo da tugujem.

da čujem one stare basne,

da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,

ni dima bola u maglama.

Zvona odavno zvone,

devojka plače,

brojanice izbacuju suze.

Nasilno,

nasilno,

u manastir sudba nju odvede zla,

gdje nema ni nada, a nema ni sna.

Bilo  mi srca,

nemirno kuca,

i bije, i bije, i bije.

Odredila,

naredila

mi sudba da ljubav mu otmem dok sja

i ostavim dragu – ko da se to da!

Smrtnost i vječnost,

kraj i taj život,

i dragoj i srcu ni truna.

U srcu

i dragoj

patnja zri, jer kvasi ih bolova splet:

Jer hoće sreću, jer žele svijet.

pB