29
Pitanja su mnoga, a koje je preče:
ko smo, kud idemo – to niko ne reče.
Da l’ smo kao vetar što nasumce duva
ili kao reka što bez cilja teče.
30
Odakle ovde, bez volje, dođoh?
I kuda sada, bez volje, odoh?
Vinom zato utapam sećanje
na smelost Sudbine pred Bogom*.
Ljubav svoiju smo pokopali
Krst na humku malu nabili.
“Slava Bogu” – kazali smo obaje…
Ali je ljubav ustala iz zemlje
Gleda nas kao da smo krivi.
Šta to radite? Ja još živim!…
pB
Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi…
Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.
Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš … bit će kasno.
Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al’ proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.
Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju.
Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al’ ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.
Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba – nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš – ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav – a ona traži žrtve…
Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge …
Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.
Što Te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Armu red svjetiljaka
Firentinskih.
Zar nisi o tome davno sanjarila
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! Kako osjećaš vjetar što dolijete s Arna ,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova,
Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu „ Zoru ¨, koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli redam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate da sam ja pjesnik iz Hrvatske,
Koji ne može vjerovati da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje, koje su neznane
Ruke požnjele, spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svijetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti,
I pepeo. Spavaj.
Uzalud se ljudi među sobom glože,
Ti si, koji meni put pokazat’ može.
Kaži mi ga! Druge ja slijedit’ neću,
Jer su svi prolazni, a ti vječan Bože!
Vjeru od bezvjerja samo časak dijeli,
spoznaju od dvojbe isto tako – veli
mudrac; zato dobro taj časak cijeni –
za me časak traje naš život cijeli!
Da ću jednom umrijeti – ja o tom ne dvojim,
eto zato ni najmanje smrti se ne bojim.
Na svijetu k’o amanet duša mi je data,
kad god hoće, da je vratim, ja pripravan stojim!
O, ti, koji svačije tajne misli znadeš,
koji svakom u muci tvoju pomoć dadeš,
Bože, primi ispriku i pokoru moju,
Ako zeru milosti za mene imadeš!
Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.
Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?
Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
– ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.
Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.
Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.
Bilo je znakova, signala,
pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.
Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.
Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.
U slutnji, u čežnji daljine, daljine
u srcu, u dahu planine, planine
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
Zvona odavno zvone,
devojka plače,
brojanice izbacuju suze.
Nasilno,
nasilno,
u manastir sudba nju odvede zla,
gdje nema ni nada, a nema ni sna.
Bilo mi srca,
nemirno kuca,
i bije, i bije, i bije.
Odredila,
naredila
mi sudba da ljubav mu otmem dok sja
i ostavim dragu – ko da se to da!
Smrtnost i vječnost,
kraj i taj život,
i dragoj i srcu ni truna.
U srcu
i dragoj
patnja zri, jer kvasi ih bolova splet:
Jer hoće sreću, jer žele svijet.
pB
Ali to nije sve
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
I ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene
Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)
Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna
Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina
A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice
Ali to nije sve
Jer najmanje znaš da u svome žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samome
biću
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
između mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe
Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)
Ti si nakanio da me po svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene
(Shvatam te:
Čovjek si u u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve)
Often rebuked, yet always back returning
To those first feelings that were born with me,
And leaving busy chase of wealth and learning
For idle dreams of things which cannot be:
To-day, I will seek not the shadowy region;
Its unsustaining vastness waxes drear;
And visions rising, legion after legion,
Bring the unreal world too strangely near.
I’ll walk, but not in old heroic traces,
And not in paths of high morality,
And not among the half-distinguished faces,
The clouded forms of long-past history.
I’ll walk where my own nature would be leading:
It vexes me to choose another guide:
Where the gray flocks in ferny glens are feeding;
Where the wild wind blows on the mountain side
What have those lonely mountains worth revealing?
More glory and more grief than I can tell:
The earth that wakes one human heart to feeling
Can centre both the worlds of Heaven and Hell.
Često ukoreni, uvijek se nazad vraćaju
Često ukoreni, uvijek se nazad vraćaju
Ti prvi osjećaji , koji su sa mnom rođeni
I traganje za bogatstvom i učenjem napuštaju
Zbog lakih snova o onome što ne može biti
Danas,ja ne tražim predjele sa sjenom
Njihovo beskrajno prostranstvo postaje turobno;
I raste vizije , legija za legijom,
Donose nestvarnom svijetu blizinu tako čudno.
Ja ću hodati, ne u starim tragovima herojskim
I ne u stazama moralnosti visokim,
I ne među raznim licima visoko uzdignutim
Prošlosti zamagljenim oblicima dalekim
Ja ću hodati, gdje ću svoje prirode biti vodeća:
Turobno mi je od drugog vodiča biti izabrana
Gdje sivim jatima u papretnim dolinama je hrana
Gdje divlji vjetar duva sa planinskih strana;
Šta će nam to usamljena planina proreći
Više slave i više tuge nego što mogu izreći:
Zemlju koja budi jedno ljudsko srce za osjećanja
Moguću središnicu oba svijeta i pakla i raja.
pB