Nećemo više tako kasno
Lutat u noćni sat,
Premda će grud još ljubit strasno
I mjesec jednak sjat,
Jer korice mač troši jak,
A duša troši grudi,
Predah i srcu treba čak,
I ljubav odmor žudi.
Noć je za ljubav doba strasno,
Al’ brzo dan stić’ zna,
nećemo više tako kasno
Dok blistav mjesec sja.
Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.
Ko meri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih leta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?
Da se na nama ravnodušnost greje?
O, dome, travo, o, večernja seni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama veje.
Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svetski prostor. Kroz nas laste
proleću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.
Brinem, a dom je na dnu mog srca.
Čuvam se, a u meni straža bdije.
U mojoj novoj ljubavi se svije
svet lepi, da tu počiva i grca.
80
Naša su žića – Švicarska –
Tako tiha – tako hladna –
Dok u slučajno popodne neko
Alpe svoj veo zanemare
I ugledamo – Daleko!
Italija je s one strane!
Mada ko stražar između –
Alpi svečani –
Alpi sirenski –
Vječito čuvaju među!
Gledam tintu vjekovečnu i crnu,
što iz nesmrtnog mi pera teče.
Zašto bi se neko na misao moju osvrnuo?
Sve je već u onom što je pokušano.
Jednom zajedno bjesmo i to je dosta:
Kakva koristi metnuti to u rime?
Zar da u jesen dođe proljećno doba?
Ili maj iz sjeverca suvomrazne zime?
Jednom zajedno bjesmo, i to je dosta:
I šta ako vjetar udari protiv kiše?
Jednom zajedno bjesmo i to je dosta.
Vrijeme to vidje, i ne vrnu se više
Ko smo mi da bi svojim predskazanjem
Neko sutra lagali našim zaveštanjem?
pB
I pored mnogobrojnih ličnih projekata i angažmana , naš saradnik , svestrani umjetnik Vedad Šabanadžović ostvaruje izuzetno zapaženo djelovanje zahtjevnom polju edukaciji mladih učenika u inovativnom pogledu. .
Angažovanje prevazilazi uobičajene školske aktivnost i širi na mnoga polja umjetnosti i zahvata veći auditorij zainteresovanih učesnika u inovativnom kolopletu zvanom obrazovanje , književnost i umjetnost širokog spektra .
Sad već generacijama kroz igru , nauk , slike , riječi i pokretne vrpce nižu se radovi velikog , respektabilnog i obećavajućeg kvaliteta . Pored desetaka ličnih nagrada na domaćem i ino festivalskom tržitu umjetnosti , vrijedno je napomeniuti da je rad sa mladima takođe donio par desetaka nagrada na smotrama i festivalima mladih svih uzrasta na republičkom i kantonalnim nivoima .
Mnogobrojne nagrade na domaćim i stranim festivalima i smotrama u oblasti animiranih filmova, stripova , karikatura , trajlera , ilustracija , grafika i drugih oblika likovne i književne umjetnosti , kao i neprekidna i svestrana edukacija mladih nije prošlo nezapaženo .
Vedad Šabanadžović , komparativac književnosti , bibliotekar , likovni umjetnik je zasluženo među laureatima na svečanosti obilježavanja Nacionalnog dana svjesnosti o bibliotekama , održanoj u Rektoratu UNSA, 28.10.2022.
Krajem 2022. godine na XXIV Festivalu filma djece i omladine “Zenica 2022” sekcija za strip, animaciju i film Desete osnovne škole Ilidža koju vodi bibliotekar Vedad Šabanadžović je osvojila 1. mjesto za spot sa “Trejlerom za lektiru : Šimo Ešić – Poezija” i 3. mjesto sa crtanim filmom “Rolna TV”.
Osim toga , već drugu godinu uzastopno Vedad Šabanadžović je , sasvim zasluženo , nominovan za dodjelu Nagrada za inovativne nastavnike i nastavnice (NIN) u Bosni i Hercegovini . NIN je najvrijednije BiH priznanje među edukatorima i edukatoricama na svim nivoima obrazovanja, od predškolskog do univerzitetskog nivoa, a sada se održava njihova dodjela sedmu godinu zaredom.
Sretno .
*
Epilog
Čestitamo !
–
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
To je moj život, onaj odozgo,
onaj čistog povjetarca,
onaj posljednje ptice,
život zlatnih vrhova u tami!
To je moja sloboda, mirisati ružu,
sjeći hladnu vodu ludom rukom,
ogoliti drvored,
uzimati suncu njegovu vječnu svjetlost!
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…
Kad bih imao sestru
volio bih te više nego nju
Kad bih imao sve zlato svijeta
bacio bih ga pred tvoje noge
Kad bih imao harem
ti bi bila moja ljubimica.
Koliko dugo mogu biti zid, odbijati vjetrove?
Koliko dugo mogu biti?
Praviti rukom zaklon od sunca,
zaustavljati plave munje hladnog mjeseca?
Glasovi usamljenosti, glasovi patnje
zaogrcu moja ledja, neminovno.
Kako ih umilostiviti, njihovu malu uspavanku?
– Koliko dugo mogu biti zid oko mog zelenog vrta?
Koliko dugo moje ruke
mogu lijeciti njegov bol? I koliko jos moje rijeci
mogu biti na nebu sjajne ptice utjehe, utjehe?
Strasna je stvar
biti toliko otvoren: to je kao da je moje srce
stavljeno na lice i seta svijetom.
